a-osvrti

(Fantasia 2000, Fantasia '99, Fantasia Continued)
SAD 1999, 75 min, animacija
Redatelj: James Algar, Gaëtan Brizzi

75 godina, Disney je proizvodio filmove u animaciji koji se išli do granica mašte i iza njih, kažu u uvodu filma i nastavljaju. Walt Disney je animaciju originalno zamislio kao savršenu harmoniju i sklad između slike i zvuka: originalna vizija animacije bila je animacija koja prati neku glazbenu temu i tako oživljavaju duh pjesme, skladbe. Waltov duh nastavlja živjeti i u novoj generaciji animacije preko umjetnika koji su napravili Fantaziju 2000. Walt je želio nastavak svoje originalne 'Fantazije' i san mu se ostvario ovim filmom sa sedam novih animiranih filmova, pravih malih umjetničkih djela koje film uzdižu sve do posebne police rezervirane samo za specijalne i posebne filmove. Animirane skladbe predstavljene u Fantziji 2000 su: "Karneval životinja" Camille Saint-Saens, "Borovi Rima" Ottorino Respighi, "Koncert za klavir n.2" Dimitrij Šostaković, "Simfonija n.5" Beethoven, "Pomp and circumstances" Sir Edward Elgar, "rapsodija u plavom" i "Suita vatrene ptice" Igor Stravinskij.



Stvarno sam uživao gledajući ovaj film na DVD-u, a uživam još i uvijek. Ovo je zapravo jedan od rijetkih filmova koji mi nikad nije dosadio i uvijek ga s užitkom volim vidjeti ponovo. Svaki od sedam crtića rađen je drugačijim stilom i svaki predstavlja, barem za 1999.-u godinu, vrhunac u animaciji na svom području. Od ovog filma Disney nije profitirao, ali ga radi za dušu, radi fantazije same: ovakvi filmovi možda neće napuniti kino dvorane (sjećam se da je film bio prikazivan u Zagrebu samo jedan tjedan u kinu Zagreb), ali će zato obradovati svakog onog pojedinca koji ga uspije vidjeti. Neću ništa više komentirati, evo nekoliko slika, a vi pokušajte film kad-tad vidjeti. Ako i malo držite do umjetnosti i fantazije, siguran sam da vas neće razočarati.
Ocjena filma: 10/10

(The Village)
SAD 2004, 107 min, triler
Redatelj: M. Night Shyamalan
Uloge: Joaquin Phoenix, Adrien Brody, Bryce Dallas Howard, William Hurt

U jednom selu u 19. stoljeću stanovnici žive mirno u slozi i harmoniji. Žive u gotovo idealnom svijetu odvojeni od ostatka svijeta jer su uvjereni da u šumi žive nepoznati monstrumi s kojima su sklopili mir: čudovišta će pustiti njihovo selo na miru i čak ga čuvati od opasnosti ako seljani ne ulaze u šumu, ako zauvijek ostanu u svom selu. Do sada nitko još nije imao niti želju niti hrabrosti susresti se s tim monstrumima, nitko osim jednog, Luciusa Hunta mladog seljana koji želi okončati napeti odnos između stanovnika i monstruma.

Već je prošlo dugo otkad sam gledao film, ali zašto bi to bio razlog da ne komentiram 4 slavni uradak relativno mladog popularnog redatelja Shyamalana. Ugođaj koji prati sve redateljeve filmove prisutan je i ovdje i upravo zbog toga volim sve njegove filmove i čuvam ih u posebnoj dvd kolekciji. U ovom filmu je, međutim, izostavio Brucea Willisa i njemu prepoznatljivog Mela Gibsona, a ostavio Phoenixa iz The Signs, a ponovo je uspio odlično, odlično odabrati likove za film. Ono čemu se divim je uvijek odabir likova koje koristi na svoj specifičan način: slijepa djevojka koja jedina može prijeći šumu, zaljubljeni luđak, čuvari sela i mnogi drugi. Film predstavlja arhetip jedne seoske zajednice, mozda čak i Hrvatske nasuprot EU, nas koji znamo da će nas EU pokvariti i kapitalizirati, ali jednom ćemo trebati proći granicu i otići po potrebne lijekove, ako me razumijete. Film se, kao i prethodnici, diči misterioznom pričom koja se otkriva u svojoj potpunosti i suvislosti tek na kraju filma, a puno simbolike koju za sobom nosi uvelike dižu ugled filma i čine ga puno više nego podnošljivim za gledanje, čak i više puta.

Film, kao i prethodnici pokušava i uspijeva u trenucima utjerati strah u kosti. Priča je također opet tajanstvena i kad se otkrije, redovito tek na kraju filma, potrebno je film pogledati još jednom kako bi se shvatili svi prethodni događaji koji sada dobivaju novo i drugačije značenje. Sve nelogičnosti tada dobivaju smisla. Ne znam koliko sada smijem ulaziti u priču, ali ipak da dam nekoliko naznaka. Jedno izolirano selo u neprestanom je strahu od misterioznih bića koja im ne dopuštaju da uđu u šumu; u protivnom se osvećuju napadajući ljude iz sela. Ako ljudi poštuju njihovu zabranu ostaju u miru, ali i izolirani od ostatka svijeta. Stvari se zakompliciravaju kada postaje nužno otići do grada, ali i kad jedan mladić, prkoseći čudovištima, ulazi u šumu. Čudnovata bića zato spremaju napad. No to je tek polovica filma. Kako god, jako lijep i simpatičan film. Ostaje nam čekati novi redateljev film u nizu, a već je poznat i naslov 'Lady in the Water'.
Ocjena filma: 8/10

(The Forgotten)
SAD 2004, 92 min, triler
Redatelj: Joseph Ruben
Uloge: Juliane Moore, Cristopher Kovaleski, Anthony Edwards

Ne mogavši prihvatiti razloge smrti svojega sina Telly započinje terapije kako bi prevladala to krizno razdoblje. Međutim, uskoro počinje gubiti svaki trag o svojem sinu, kao da nikad nije niti postojao. Kaseta na kojoj je snimljen njegov rođendan odjednom je izbrisana, album sa slikama izgubio je sve slike, a svi ju uvjeravaju da nikad nije niti imala sina. Uznemirena, bez i jednog dokaza da je njezin sin ikad postojao počinje i sama sumnjati sve dok ne susreće čovjeka čji je sin također umro u istoj nesreći.

J. Moore ovim je filmom prihvatila poprilično zahtjevnu ulogu i jako se dobro uživila sa svojim likom. Za razliku od Magnolije gdje, koliko se sjećam, puši i psuje, ovdje samo u jednom trenutku, kranje napeta kaže onu riječ na 'F', i nitko joj to, čak niti ja koji ne volim psovanje, ne može zamjeriti – ponekad je opravdano. Film je fantastičan, poput nekad popularne serije 'X-files', samo bez Muldera i Scully. Nisam toliko upoznat sa žanrom takvog tipa znanstvene fantastike i u očekivanju nekog političkog trilera iznenadio sam se, na trenutke i prestrašio, gledajući ovaj film. Uvod je jako dobar, ali nakon pola sata postaje nekako normalno predvidjeti svaki njihov sljedeći potez i polako zaključivati stvari malo prije nego što se stvarno dogode. Da, malo je predvidljiv, ali to mu tek neznatno narušava ugled. Ne predstavlja ništa spektakularno, ali je jedan sasvim solidan i zanimljiv film. Meni, da ponovim, koji nisam toliko upoznat sa žanrom, film je bio odličan, ali mi je prijatelj rekao da ne predstavlja ništa novo: kao da su jednu epizodu X-filesa produžili na sat i pol.

No, film ne govori samo o tim misterioznim događajima i ljudima s kojima se bave specijalni agenti, nego o jednoj lijepoj stvari, majka i djete su povezani i ako napravi abortus, majka ubije i dio sebe. Film govori, i zbog toga ga jako cijenim, o povezanosti majke i djeteta, o tome kako dijete ne postaje dijete rođenjem nego je to još od prije - čudo jedno koje čak ni mali zeleni, a kako onda suvremeni znanstvenici, ne razumiju. Moja mala sestra rođena prije mjesec dana spava svak idan po dvadeset sati. Htio sam to objasniti mami rekavši da je u trbuhu spava cijelo vrijeme pa ne može sad odjednom stalno biti budna, a ona je odgovorila kako nije stalno spavala već ju je svako malo bockala i budila se. Hm...
Ocjena: 8/10

(Život je čudo)
Srbija 2004, 155 min, komedija
Redatelj: Emir Kosturica
Uloge: Slavko Štimac, Nataša Solak, Vesna Trivalić, Vuk Kostić

Luka, beogradski inženjer, pozvan je u Bosnu kako bi popravio jedan most. Sa cijelom svojom obitelji, nastanio se na zapuštenoj željeznici i živio mirno sve do rata koji je uzburkao živote svih mještana. Žena ga napušta, sin koji se nadao nogometnoj karijeri mora u rat, a na kraju se zaljubljuje u mulimanku protiv koje njegov narod ratuje.

Film započinje scenom magaraca s ljubavnim jadima koji prepušata svom gospodarom nošenje tereta, a koji s ključnom ulogom u filmu na simbolički način otrkiva mnogo o tajnovitosti života i o tome kako je život zaista jedno čudo. Demonstrira to i medvjed koji se uselio u jednu kuću i izbacio (pojeo) starog vlasnika, tek izašli iz jaja pilići i mnogi drugi. Zvuči kaotično i bez smisla, ali je nevjerojatno s koliko smisla likovi besmisleno miču glavu u ritmu muzike na zabavi i dvoje se zaljubljuju jedan u drugoga za vrijeme dok njihovu kuću bombardiraju. Bilo je pravo iznenađenje vidjeti ovaj film, i to ovdje gdje se trenutno nalazim, u kinu u Rimu. Film se na repertoaru zadržao jako dugo, skoro dva mjeseca s čim se ne može pohvaliti niti npr. Constantine s Keanu Reevesom koji je tu bio tek mjesec dana, a onda su ga maknuli. Film 'Život je čudo' je prava komedija, i to komedija apsurda i kaosa, iz koje, međutim, izranja jedna, odnosno više, jako lijepih ljubavnih priča: pogotovo ona usemljenog magarca koji će morati naučiti da nije on jedini koji nema sreće u ljubavi. I koliko god apsurdan film prikazuje priču vrlo blisku svakom gledatelju: govori o neostvarenim snovima, nekonvecionalnom, neuobičajenom načinu života, o zaljubljivanju, o ratu, o obitelji, o društvu u kojem živimo: o poštarima, o željeznici i ne sjećam se više o čemu sve. Kao što vidite i traje jako dugo, dva i pol sata, od kojih je svaka minuta zavrijedila da ne bude izostavljena: da je izbačena koja scena poput partije šaha za vrijeme dok kuću pogađaju granate film bi izgubio kao komedija, a da je izbačena koja dramska scena film bi izgubio na svojoj poruci jer film zna kuda ide i barem na kraju smješta svaku stvar na svoje mjesto, nazire se nekakav red. Ne može se pripremiti za život, on je, jednostavno nepredvidiv, čudo jedno.
Ocjena filma: 9/10

(Der Untergang)
Njemačka 2004, 150 min, povijesna drama
Redatelj: Oliver Hirschbiegel
Uloge: Bruno Ganz, Alexandra Maria Lara, Thomas Kretschman, Corinna Harfouch

Film započinje citatima Hitlerove sekretarice i njenim prvim nastupom pred svojim Führerom. Radnja se potom nastavlja tri godine kasnije, tek nekoliko dana pred kapitulaciju Njemačke u II. Svjetskom ratu, na Hitlerov rođendan. Hitler se povukao u skloništa i premda je bio suočen s bezizlaznom situacijom zabranjuje kapitulaciju jer to smatra kukavičkim i glupim potezom kojeg je Njemačka već počinila u I. Svjetskom ratu. Hitlerov san ostaje neostvaren. Poraz je neizbježan: kako Hitler proživivljava te dane?

Nisam ljubitelj povijesnih filmova, osobito ne onih koji misle da vjerno prikazuju neki događaj i u koje onda ljudi vjeruju kao u povijesnu istinu. A njemci to baš voli raditi i uvjek se nekako vraćaju tom nesretnom II. Svjetskom ratu. Da nije bilo tog rata ne znam o čemu bi uopće snimali filmove. Isto tako Japanci, da nisu bili pogođeni atomskom bombom sigurno ne bi sad bili toliko opsjednuti apokaliptičnim stvarima i u svojim se ostvarenjima (filmovima, igrama i stripovima pogotovo) bavili svijetom u budućnosti u kojem su ljude porazili roboti, o velikim ratovima i velikim uništenjima, o smaku svijeta kojeg su oni u neku ruku preživjeli i sad pričaju o svojim iskustvima. Slično rade i Njemci, a kao što sam rekao ne volim previše izričito povijesne 'istinite' dokumentarističke, ozbiljne, i kako još da ih nazovem, filmove. No ovaj su mi film svi preporučivali, svi su ga hvalili i nisam imao izbora. Otišao sam ga pogledati. I sad sam zadovoljan zbog toga.

Jedina primjedba filmu se što scene izgledaju umjetno, namješteno i ne uspijevaju u potpunosti prenijeti ugođaj iz Njemačke 1945. godine. Npr. umjetno, prije dva dana nabacani pijesak predstavlja kao zemlju raskopanu zbog bombi. No pogled na stvari, posebno osobu Hitlera i njegova razmišljanja jako je zanimljiv pogled na II. Svjetski rat u kojem Hitler nije ludi pomahnitali vojskovođa i ubojica već čovjek koji razmišlja, ima osjećaje, ... Način na koji Hitler prihvaća neostvarenje svog sna izgleda nevjerojatno, gotovo filmski, ali potpuno realno i logično. Der Untergag, prikazuje samo i isključivo naciste (tek nakratko Ruse jer je njihovo pojavljivanje bilo nužno) i njihovo součavanje s padom, već osuđenog njemačkog carstva koje se ne želi predati. Kroz intimni pogled u svijet samog Hitler film nam prikazuje ono što nismo nikad do sad vidjeli i predstavlja malo drugačiji pogled na II. Svjetski rat.
Ocjena: 9/10
(p.s. u jednoj anegdoti kažu da se svijet danas promijenio zbog tri stvari: najbolji rapper je bijelac, najviši košarkaš je Kinez, a Njemci ne žele ići u rat; p.s.2. i ovu sam sliku napravio ja fotografirajući poster)

(Sahara)
SAD 2005, 124 min, avantura
Redatelj: Breck Eisner
Uloge: Matthew McConaughey, Penelope Cruz, Steve Zahn

Fim se bazira na bestseleru Clivea Cusslera, moderna akcijska-pustolovina o NUMA-i agentima (Nacionalna podvodna marinska agencija) i glavnom istraživaču, onom koji uvijek dobija prljav posao, Dirku Pittu koji otkriva da su tisuće ljudi Sjeverne Afrike oboljeli zbog epidemije koja se širi vodom, a koju je zagadila velika tvrtka u trci za što većom dobiti. Ako se stvar ne zaustavi, ubrzo će se zagaditi sve više vode i ubrzo bi cijeli svijet mogao biti u krizi. Također, Dirk je na tragu izugbljenog oklopnog broda koji je možda, zapeo upravo negdje u Sjevernoj Africi.

Film prikazuje kako se nemoguće zamisli uspijevaju ostvariti. Naši junaci, ima ih tri u glavnim ulogama, u svakoj pogibljenoj situaciji uspijevaju pronaći, naizgled nevjerojatno, ali uvijek uspješno rješenje i neozljeđeni se izvući pa makar iz '1000 şC' vručeg ognja ili protiv cijele vojske tenkova. Ako se prihavti činjenica da je to napravljeno samo u svrhu što veće zabave, a ne iz nepoznavanja boljih rješenja, film može biti puno bolje i ugodnije iskustvo za gledanje. Sve u svemu, solidan film. Počinje jednom podužom scenom u kojoj, uz pratnju glasne glazbe, upoznajemo glavnog protagonista kroz njegov ured na brodu: prepun slika, članaka, mapa, časopisa, vijesti, modela, pića, ... Jedno od zanimljivijih predstavljanja likova. Odmah zatim film se pretvara u klišej iza klišeja i nastavlja ga spašavati samo to što volim takav tip filmova, pustolovine, odnosno potrage za blagom.

Likovi su također tipični, dokotorica koja se sama, usprkos ničijoj pomoći, bori protiv epidemije i shvaća da će za mjesec dana voda u cijeloj zemlji moguće biti zaražena smrtonosnim otrovom; osim, naravnom, ako joj ne pomognu pustolovi i pokupe i ovce i novce nakon što su prebrodili sve opasnosti. Film je zabavan, ima nekoliko fora koje uvijek upale. Nije tipa neki ozbiljni istraživački film nego je vrlo ležeran i uvijek možete očekivati novu pošalicu iz usta kojeg lika koji ne gube smisao za humor niti na rubu dehidracije usred ničega u Sahari. I još, film ima pretjeranih trenutaka, ali uglavnom ne koristi specijalne efekte i podosta je realističan. To bih istaknuo kao pozitivno.
Ocjena filma: 6/10
(p.s. i da se pohvalim, ovu sam sliku napravio ja fotografirajući jednu scenu za vrijeme dok sam film danas gledao u kinu)

(Constantine)
SAD 2005, 121 min, fantastika
Redatelj: Francis Lawrence
Uloge: Keanu Reeves, Rachel Weisz, Shia LaBeouf, Tilda Swinton

U mračnom Los Angelesu, ciničan i pokvaren detektiv John, John Constantine obavlja neuobičajen posao koji jedino on i može obavljati jer ima sposobnost vidjeti nevidljive demone koji se nalaze u ovom svijetu – on ih vraća natrag gdje im je i mjesto, u pakao. U paklu, jer je jednom počinio samoubojstvo, i njegovo je mjesto već rezervirano te on istjeruje demone kako bi se svidio Bogu da ga ipak pusti u raj: pogotovo sada kada je zobg previše cigareta obolio od raka pluća i uskoro će umrijeti.

Jedan dobar film. Svi zamjeraju Keaneu da se ponaša previše poput Nea iz Matrixa u ovom filmu. Ja pak mislim da su oni previše puta gledali Matrix i da bi si trebali malo izbrisati taj lik iz glave inače će ih Keanu uvijek i u svakom filmu na to podsjećati. No dobro, Constantine je zabavan film koji mi se svidio iz više razloga, a tek iz nekih mi se nije svidio. Posebno mi se svidio anđeo Gabriel, prikazan kao nesloplno biće renesansno stilizirane zlatne frizure i lijepih krila koja budu potrgana. To što budu potrgana, ne znam je li baš bilo fora, ali neka... Keanu je pak kao Constantine frajer, istina, sličan Neu dok sjeda na tu stolicu i onda, bla, bla... ne smijem previše otkrivati. Oni koji čitaju film kažu da ne zna otvarati upaljač i da nije dostojan uloge, no iskreno, tko bi u Hollywoodu više pripadao ovoj ulozi. Stvarno ne znam, Keanu je lijepo udomaćen i dobro se snalazi u ovakvim filmova koji graniče sa mračnom fantastikom.

Jako je lijepa i poruka filma iako ne izlazi iz srca otkačenih autora: Tajanstveni su putovi Gospodnji, treba se prepustiti u njegove ruke jer on zna što želi s nama. Film na trenutke, budući da se bavi rajem i paklom, a želi biti popularan, zadire u herezu s antikristovom Biblijom. Propagira također novu teoriju o raju i paklu, zanimljivu, ali je neću otkriti jer bih baš volio da pogledate film. To je akcija, zabavna fantastična, uvjetno rečeno, religijska pucačina za jedno popodne nakon koje ćete se osjećeti baš onako zadovoljni što ste je vidjeli. Ja više neću filozofirati, niti započeti klasičnu recenziju kritizirajući prvi uvod koji se nije najbolje povezao s filmom (film ima oko tri uvoda), već samo nadodati još jednu riječ. Pogledajte.
Ocjena: 8/10

(A very long engagement)
Francuska/SAD 2004, 132, drama
Redatelj: Jean-Piere Jeunet
Uloge: Andrey Tautou, Gaspard Ulliel, Jean-Piere Becker, Dominique Bettenfeld

Radnja se odvija u Francuskoj 1919. godine nakon I. Svjetskog rata. Devetnaestogodišnja djevojka Mathilde u ratu je izgubila svog zaručnika, Manecha koji je zajedno s četvoricom drugih vojnika bio osuđen na smrt jer su si rasparali desnu ruku da ne bi mogli pucati u ratu. Odbijajući potresne vijesti, još uvijek strasno zaljubljena i rastrgana između nesigurnosti i izmišljenih nada, djevojka počinje vjerovati da je njezin zaručnik još uvijek živ te započinje potragu za njim oktivajući istinu o pet osuđenika.

Joj kad se sjetim kako sam bio oduševljen gledajući Amelie. Bilo je to pravo otkriće. Kupio sam soundtrack i još uvijek nastavljam uživati u odličnim piano melodijama simpatične Amelie. Naravno da sam nakon toga jedva čekao novi film redatelja Jeuneta. Ovaj film sam stoga nestrpljivo očekivao iz više razloga jer ne samo da ga radi isti redatelj nego je angažirao i istu glumicu Andrey Tautou. Bit će to odličan film, mislio sam očekujući nešto bajkovito poput Amelie.

Film 'Zaruke su dugo trajale' ja svakako zanimljivi film. Jedna od boljih adaptacija knjige koju sam vidio. Sam redatelj je rekao da, kad je pročitao knjigu, jednostavno si je obećao da će snimiti film po tome. Ugođaj je čaroban: kao da čitate zanimljvu knjigu ilustriranu prelijepim filmovama. Filmska fotografija je odlična i svaka scena kao da je posebno, kao kod animiranih filmova, namještena za simanje. Priča je u neku ruu slična onoj iz Amelie jer to je ljubavna, romantična priča o djevojci koja se, jer je zaljubljena, nada protiv svake nade i vjeruje u nevjerojatno čak i protiv razuma jer ju svi upućuju na smrt njezinog zaručnikakojeg još uvijek traži. Ali ona je zaljubljena i odlučna otkriti što se zapravo dogodilo s njezinim zaručnikom.

Iako prepisana, radnja je potpuno zadovoljavajuća. Premda, možda joj nedostaje malo filmičnosti jer prečesto biva potpomognuta naracijom (prvih 20 minuta filma). Ta naracija, s druge strane nije uopće loša i daje filmu poseban šarm zbog kojeg će njegova posebnost ostati u našim mislima. Radnja se odvija vrlo suvislo i dobro odmjereno. Stvari i tragovi se nadovezuju jedan na drugog baš kao što bi to u jednom idiličnom svijetu trebalo biti. Svakako, čaroban film.
Ocjena: 8/10

(Be cool)
SAD 2005, 118 min, komedija
Redatelj: F. Gary Gray
Uloge: John Travolta, Uma Thurman, Danny DeVito, Vince Vaughn, Harvey Keitel, Andre 3000, Steven Tyler, James Gandolfini, The Rock

Filmski producent Chili Palmer se vratio. Planiravši napustiti svijet filma iako ga prijatelj koji će uskoro biti ubijen moli da snimi film o njegovu životu, spletom okolnost započinje aktivno djelovati na području glazbe gdje pronalazi jednog telentiranog pjevača (tj. pjevačicu) ali i postaje meta ruskim švercerima, rapperimagangsterima i producentima koji žele ugovor sa zvjezom koju je uzeo pod svoje okrilje. Svijet glazbe je opasan svijet, a priznaju se samo hitovi i novac.

Film Be cool je zapravo nastavak hita 'Get shorty', filma koji sam pogledao dok sam još bio mlad i nisam ga uopće shvatio. Bio mi je to jedan od najglupljih filmova koje sam ikad vidio. U ovom nastavku, Chili Palmer umoran od posla filmom kojeg se prihvatio u prvom djelu skoro slučajno pronalazi svoje mjesto u glazbenoj produkciji i, spretan na jeziku kakav je, preveliki i gotovo nerealan frajer (provjerite prvu scenu na kavi s prijateljem), upada u priču zanimljivu za promataranje. Susreće razne čudne likove, sve redom poznate filmske zvjezde koji su radi fore pristali pojaviti se u filmu: zbunjeni Fred Dunst ili kako se već zove pjevač Limp Bizkita koji se kao slučajno našao na sceni, poster s novim izmišljenim filmom Nicole Kidman uz koju se pojavljuje i The Rock, gay orijentiran izbacivač i tjelesni samoljubljivi čuvar zaljubljen u pjevanje i mjuzikle koji samo mili da je frajer. Tu je i neki bjelac koji misli da je crnac koji ne može podnjeti uvrede na svoj račun iako ih dijeli svima drugima bez suzdržavanja, crnačka rap-banda nabildanih mrcina od po dva metra s boksericama preko pupka i pištoljima umetnutima u te iste gaće, itd... – nešto valjda moram ostaviti i vama kad odete pogledati film.

Film je potpuno nerealan, ali mi se svidio. Međutim, bojim se da, ako bi netko od njega tražio išta više od jednostavne zabave, od jednostavne fore koja želi gledatelju pružiti dva sata zabave, da će se razočarati. U filmu ima podosta stvari koje mi se nisu svidjele, ali ugođaj kroz cijelo vrijeme ne prestaje marati i čini da gledatelj iz kina izađe s osmjehom na licu zadovoljan što je vidio dotično film. No, ako počne razmišljati o filmu, kao što to ja pokušavam pišući ovaj tekst, vidim da, ne samo što mi više ne izgleda tako odličan i super, nego sam već počeo zaboravljati film. Moždaću ga zapamtiti kao jedan od onih drugačijih filmova, ali mi sigurn neće ostati dugo u dobrom sjećanju.

Na kraju, film govori o svjetu glazbe na podosta surov, ironičan i satiričan način. Govori o ozbiljnosti tog posla, o svim opasnostima i podvalama koje on podrazumjeva i pretpstavlja da se nitko tko je vidio film i shavtio ga za ozbiljno, neće usuditi baviti glazbom u SAD-u: previše ljudi želi profitirati, a profit je idol pred kojim svi priniču koljena...
Ocjena filma: 8/10

(The Ring two)
SAD 2005, 111 min, horor
Redatelj: Hideo Nakata
Uloge: Naomi Watts, Simon Baker, David Dorfman, Sissy Spacek

Nakon strašnih događaja s kojima su se suočili Rachel Keller i maleni Aidan, Seattle i stara kuća trebaju ostati zaboravljeno sjećanje. Sve se mijenja kada, smješteni u naizgled mirnom gradiću Astoriju, bivaju ponovno suočeni s poznatim problemima. U novoj sredini nitko ne vjeruje njihovoj priči, a trka sa smrću i natezanje s napornom Samarom može početi.

Jednostavno sam morao vidjeti film da vidim o čemu se radi i da otkrijem što je to krug budući da nisam gledao niti original niti toliko hvaljenu obradu. U ovom nastavku režije se prihvatio redatelj originala pa je ovo bila savršena prilika za nadoknađivanje gradiva: originalni redatelj i produkcija sa strane Amerikanaca.
Fim koristi pomalo naivne i predobro poznate metode zastrašivanja, čak i kad prave opasnosti nema. i to uspijeva vrlo dobro. Netko otvara vrata i vama se već steže u grlu. Premda, u cjelni, film nije prestrašan. Klasična horor scena je ona prva, a stravično izgleda jedno penjanje po bunaru, ostalo je tek prosjek.
Radnja filma zadovoljava, štoviše baš je simpatična iako mi je, gledajući samo ovaj dio, ne znam kakva je bilo u prvom, žao Samare koja je osuđena na tužnu sudbinu. Iako se objašnjavaju ukratko neke stvari iz prvog djela Samara koja se pokazuje na kaseti nije prikazana kao jako zločesta osoba i ponaša se skoro na jedini logičan način, želi natrag svoj život, a na kraju, poput najgorih horror čudovišta, biva osuđena na potpuni poraz. Jedina joj je nada da snime nastavak i oslobode je. Što da kažem o glumci, kad je film preprosječan da bih rekao kako me je razočarao ili oduševio. Na početku filma gluma malenog dječaka izgledala mi je potpuno neuvjerljivom. Što je najbolje, nije ju popravio sve do kraja iako sam na polovici filma shvatio da je takvo ponašanje zapravo njegov stil ponašanja i da se ponaša, makar blesavo ukočeno, jer je uvjetovan mnogim stvarima o kojim sad neću da ne otkrijem previše i tako smanjim broj prodanih ulaznica za kino. Kako god, drago mi je što sam napokon pogledao nešto od kruga, a vama, ako ste voljeli krug, ili ako volite horore, preporučam film.
Ocjena filma: 6/10

(Bad Santa)
SAD 2004, 90 min, komedija
Redatelj: Terry Zwigoff
Uloge: Billy Bob Thornton, Tony Cox, Lauren Graham, Brett Kelly

Willie T. Stokes je uvijek pijan, kontroverzan i heretičan Djed Mraz zaposlen u jednoj robnoj kući kako bi uveseljavao djecu primajući na znanje njihove želje za Božić. Njegova desna ruka je vilenjak Marcus koji ga pokušava održati trijeznim i zapravo iskorištava njegov potencijal budući da zajedno, na Božićnu noć pokradu centar u kojem su radili. Svake godine, također, stvari postaju sve kompliciranije a ove godine tu je i lukav detektiv, iritantni direktor, obožavateljica Djeda Mraza i dosadni osmogodišnjak.

Jako iznenađujuć film. Billy Bob Thronton zaista izgleda kao potpuni jadnik koji je promašio sve vrijednosti u životu pijući bez prestanka, psujući pred djecom i baveći se pljačkaškim poslom samo da bi se mogao još više napiti i sve što je ukrao potrošiti. Vrhunac dostiže kad ga pomalo retardirani dječak moli za poklon za Božić iako zna da on nije pravi Djed Božićnjak, zato jer nikada još nije ništa dobio, a ovaj se dere na njega potežući iz boce. Bad Santa ima nešto posebno, nešto što na kraju u čovjeku, gledatelju, meni budi osjećaj plemenitosti i dobrote iako ne na uobičajen, u poklon upakiran, tradicionalan način.

Film nije za mlađe od 16 godina. Tako su ga ocjenili u SAD-u, a vjerujem da bi u Hrvatskoj trebalo napraviti slično. Recite toj djeci nek pričekaju još koju godinu jer film govori o puno većim problemima od jednostavnog pokvarenog Djeda Mraza koji spava s curama. Govori o problemima našeg društa, o retardiranim – osobama s posebnim potrebama, o problemu pijanstva, o kradljicima, o besmislu našeg pokvarenog konzumističkog svijeta, o tome što Djed Božićnjak zapravo predstavlja svoj dijeci svijeta i o tome kako ima većih prijevara u životu od tvrdnje da je Djed Mraz stvarna osoba koja živi na Sjevernom polu i na sanjkama obilazi klince cijelog svijeta. Kako god, mene koji imam 20 godina, film je baš dirnuo i iako je ostao pametniji od mene jer ga nisam najbolje shvatio, ostao sam oduševljen. Možda sam i ja očekivao pokoju sexy scenu i film koji bi parodirao Božić predstavljajući zabavu za odrasle. No film mi nije dao ništa od onog što sam očekivao od njega. Potpuno me razočarao u tom pogledu jer nije bio prema očekivanjima, ali me je zato još više obradovao iznenadivši me svojim pristupom koji ipak nije potpuno oslobođen komercijalnih fora za pribavljanje publike i zato zaključujem kako jako volim ovaj film.
Ocjena: 9/10

(Ying Xiong)
Hong Kong/China 2002, 93 min, akcija
Redatelj: Zhang Yimou
Uloge: Jet Li, Tony Leung Chiu Wai, Maggie Cheung Man Yuk, Zhang Ziyi

Kina trećeg stoljeća prije Krista bila je podijeljena između sedam kraljeva. Između svih, najodlučniji u zazimanju cijele Kine bio je kralj Quin. Želeći postati prvi Imperator bio je u neprestanoj opasnosti od tri smrtonosnih ubojica: Slomljeni mač, Snijeg koji leti i Nebo. Velika nagrada bila je obećana bilo kome tko će ubiti ta tri careva neprijatelja ali to nitko više godina nije uspio napraviti. Jednog dana, međutim, na kraljev dvor stigao je tajanstveni ratnik Bez Imena i donio caru oružja sve trojice ubojica.

Pogledao sam Hero mnogo ranije nego je došao službeno u kina iako to ne volim raditi. Brat je donio dvix i jednostavno si nisam mogao pomoći jer sam već uspio vidjeti nekoliko slika i trailer, foršpan na internetu. A k tome još i Jet Li, najbolji borac u Hollywoodu trenutačno – ne znam samo zašto ga ne prihvate. Svi su mu filmovi dobri osim onih koje je snimio za tu Ameriku (osim recimo 'Romeo mora umrijeti'). Glumio je u odličnom 'Bilo jednom u Kini' i sada u 'Herou' koji dolaze sa istoka. Ne znam kako zavolio ga je Luc Besson i povjerio mu ulogu u ništa manje nego brutalno odličnom 'Zmajevom poljubcu' te u novom 'Danny the dog', odnosno 'Unleashed', također francuskom, filmu. Nadam se da ćemo ga uskoro vidjeti u novim sve boljim filmovima, makar morao ostati na istoku.
Hero je odličan film. Jet Li je bezimeni ratnik koji se predstavlja caru kao ubojica onih koji su htjeli ubiti cara. Kao odličan borac mačem traži simbole koji u kineskoj kaligrafiji označavaju riječ mač. Riječ mač se naime može napisati na dvadesetak načina, a svaki označava nešto drugo o maču. Jedan znak predstavlja mač kojim se vješto rukuje, drugi znak mač koji let, treći znak označava mač brz poput vjetra, a posljednji, najdublji simbol mača, kao vrhunac rukovanja mačem, označava mač koji se uopće ne koristi. Najbolje je kad se živi u miru, kad se mač uopće ne koristi. Kad znaš rukovati mačem, ali ga ne trebaš iskoristiti protiv nikoga. Mir se obično postiže tako da se mačem pobijedi neprijatelj, ali što bi se dogodilo kad se mač, kako je to Papa Ivan Pavao II propovjedao, niti ne izvadi iz korica...
Film kojeg prate mnoge spektakularne akcijske scene i mnošto predivno obojanih scena, zapravo je priča o shvaćanju stvari, o razumijevanju ideja koje stoje iznad ubojice i bezimenog ratnika i cara jer bezimeni nije ubio careve ubojice da bi bio obilno nagrađen. Film se možda sebično zove heroj jer time podrazumijeva da bezimenog uzmemo za heroja. Film je, naime, pun heroja.
ocjena filma: 9/10

(Cheongpung myeongwol)
Južna Koreja 2003, 102 min, akcija
Redatelj: Kim Eui-suk
Uloge: Chi Min-soo, Cho Jae-hyun, Kim Bo-kyung

Koreja 18. stoljeća. Gyu-yeop i Ji-hwan su najbolji prijatelji i najbolji samuraji posebne vojske utemeljene radi brige o narodu Koreje i očuvanju mira. Ime škole je 'Mjesečev mač'. Pošto su završili obuku putovi dvojice prijatelja se razilaze i ubrzo se nađu na suprotstavljenim stranama u borbi jedan protiv drugoga.

Film nije loš. Iako čete od mene rijetko čuti da je neki film loš, evo barem nekoliko razloga zašto mislim da je i ovaj film vrijedan i zanimljiv. Tigar i zmaj bio je film koji je valjda započeo prolazak filmova na zapad, koji je otvorio vrata japanskoj, kineskoj i korejskoj kinematografiji u Europu pa i u Hrvatsku. Nakon Tigra i zmaja sljedio je Heroj s Jet lijem i konačno, upravo sada, Kuća letećih bodeža. Tri skoro identična filma koja svojom ljepotom i spektakularnošću žele zadiviti gledatelja polako prestaju oduševljavati. Prije koju godinu imali smo prilike u kinu, čak i na televiziji, vidjeti Musu, Ratnika, više realističniji i zapadnom duhu prihvatljiviji film o korejskim ratnicima koji se vraćaju kući. Ovaj film je više na tom pravcu.
Tema je klasična: prijateljstvo, borba za ideale, ljubav. Iako u filmu postoji i žena nisu je, srećom, uvukli u ljubavni trokut između dva lika i tako film pretvorili u još jedno klišejsko i patetično predvidljivo ostvarenje. Film iako pomalo predvidljiv ne završava kako se može očekivati. Neobičan završetak pita nas o čemu se zapravo radilo u filmu, je li zapravo radnja koju smo cijelo vrijeme tražili u nejasnim pokretima mača tijekom brojnih borbi zapravo tek pozadina za jednu dublju priču o dva prijatelja koji iako svjesni svoje povezanosti sada stoje na suprotnim stranama. Pita nas može biti i o našim prijateljima iz djetinstva, o našim prijateljima i našim motivima za život...
Bez brige, nisam vam ništa previše otkrio, prije vas odveo na krivu stranu tako da film bude još zanimljiviji kod gledanja. I to je to. Iako klasičan film iz žanra ima svoje posebnosti i vrijednosti zbog kojih film svakako vrijedi pogledati.
(Prije filma u kinu su pustili foršpan Oldboya o čovjeku koji je 15 godina bio zatvoren u sobi, a kad je konačno izašao traži ljude koji su ga tu smjestili da bi im se osvetio. Pitanje: želiš li se samo osvetiti ili želiš znati i zašto su te zatvorili - koje mu upućuje netko iz mraka nagovješta da se radi o zanimljivom filmu, jedva čekam)
ocjena filma: 7/10