... na Zagreb Doxu protekao je, nazvao bih to, u tuzi i treći dan. Bila su tu dva filma koja se ističu i koja koncepcijski su skoro indentična. Prvi je film iz ciklusa Očevi i djeca, "Loss" redateljice Kristen Nutile, a drugi film dana i možda cijelog festivala je odličan "War, dance" režiserskog dvojca Sean Fine i Andrea Nix Fine.
Imao sam nemalo iznenađenje kad sam se u polupraznoj dvorani kina SC-e našao licem u lice sa jednim punokrvnim obiteljskim spomenarom ili još bolje obiteljskim albumom režiserke Kristen Nutile. Ona nam priča jednu dirljivu, skoro bih na momente rekao i herojsku priču o svom ocu. Ona ga oživljava pred nama na jedinstven način kroza komentare njegovih najbljižih pa sve do onog nama kao publici najbitnijeg ... slika i audio materijala, koji je on ostavio iza se.
Priča je to o šezedesetim i sedamdesetim godinama u kojima otac Kristen odlučuje otići iz Bostona i naseliti se trajno u Kaliforniji. Tamo negdje upoznaje i svoju suprugu... rađa se novi život, no i uskoro će i jedan stati. Naime njemu se otkriva tumor na mozgu i on umire. No nije u ovome kratkom pregledu sadržaja filma bit ovoga cijelog filma više je u slavljenju života kojeg sam doživio kroz rečenice jednog mudrog čovjeka u ranim tridesetima. On uživa u životu, slavi ga, ima dvojbe kao i svi mi no i jednu mudrost koju će rijetko neke druge generacije osim onih ratnih imati u sebi. Jedna rečenica iz filma o sreći koju izriče Kirstenin otac u svom introspektivnom monologu, ni neznajući da svojoj kćerki ostavlja u amanet neprocjenjivu ostavštinu, pokušati ću parafrazirati: ... ne možeš reći da si sretan jer tada prestaješ stremiti prema uspjehu, stoga ja mogu reći da sam nespokojno zadovoljan. Za kraj ovog iznimno emotivnog i odlično što se tiče koncepcije učinjenog dokumentarca, svima koji proživljavaju neko unutarnje preispitivanje svog odnosa sa svojim bližnjima bih toplo preporučio.

Drugi film i prvi film večeri koji bih mogao istaknuti kao možebitnog pobjednika festivala, a vjerojatno i po reakcijama i pobjednika publike jest film "War, dance". U ovom osvrtu bih zapravo započeo sa reakcijom publike. Bila je to prava reakcija sa navijanjem i pljeskom na stvarno nevjerojatna muzička, pjevačka i plesačka postignuća djece sa sjevera Ugande. Da je režiser bio prisutan na projekciji sigurno bi bio jako sretan ostvarenom duboko emotivnom vezom između njegova uratka i publike. Ta veza, amalgam koji nas je sve prisutne u velikoj dvorani SC-a držao na okupu jesu djeca izbjegličkog logora Patongo. Riječ je o izbjeglicama plemena Acholi sa sjevera Ugande. To pleme koje broji oko dva milijuna je u izbjeglištvu iz svojih vjekovnih ognjišta, raseljeno i živi već godinama u strahu od LRA. Pratimo pripreme djece za natjecanje u plesu, pjesmi i glumi na festivalu u Kigaliju. Usporedo sa time režiseri nam prikazuju i teške sudbine te djece.Posebno se ističu svojim tragičnim primjerima sudbine Rose, Dominika i i Nancy. Rose je morala vidjeti zadnje trenutke svojih roditelja. Nancy je skoro sama sebi prepuštena da odgaja svoju omalenu braću dok joj majka luta Ugandom za poslom. Ona je ostala bez oca kojeg su pobunjenici isjekli mačetama na smrt i prisilili njenju majku da ga sahrani. Izuzetno je emotivni dio filma gdje u majka dolazi u posjet kćeri pred njen put na natjecanje u Kigali. Obje odlaze u buš ne bi li na grobu od oca dobile i njegov blagoslov. Tko tada nije zaplakao nema jednostavno srca. Jednostavno je teško promatrati slamanje srca mlade djevojke na grobu svog oca i njeno zazivanje smrti i žala što nije ona do oca u grobu. No tu je i snaga koja se rađa pobjednike.
Još jedno djete koje bih istaknuo je Dominik koji je ostao prilikom upada pobunjenika u njegovo selo bez brata i morao je i sam, kako kasnije priznaje prvi puta pred kamerama, počiniti pod prisilom i ubojstva nevinih ljudi, farmera. Pri tom na ekranu ne vidite lice dječaka već lice jednog ozbiljnog čovjeka u godinama iza koga su godine životnih rana. Nadalje moram spomenuti kako bi Dominika po uspješnosti sviranja na ksilofonu mogao nazvati i nasljednikom Boška Petrovića.


To spominjem jer ne mogu prešutit još jednu kvalitetu tog mladića. Naime kad je na natjecanju na koje putuje sa svojim sunarodnjacima osvaja titulu najboljeg udaraljkaša i pri tom dobiva na dar i novi ksilofon. On ga ne zadržava i daje ga školi ne bi li još netko osvojio titulu u Kigaliju. Vrlo plemenito i uzvišeno za jednog tako malog, ali životnim nedaćama mudrošću obdarenog, sada to mogu s pravom i izreći, muškarca.
Tko nije bio dirnut ovim vrlo empatičnim filmom svakako nije bio dušom prisutan i ponesen zanesenošću tih ljudi koji i dan danas žive u nemogućim uvjetima dok se većina nas kocka sa nečim što nekima rođenjem nije dano. Ovaj film kako što sam već na početku ovog teksta izrekao je vjerojatni pobjednik stoga ako ne stignete vidjeti u repriznim projekcijama probajte svakako u nedjelju.

Nisam se javljao ovijeh dana jerbo bjeh na festivalu, a istinabog nije bilo ni o čemu za pisat do jučer navečer. Prvo sam donekle bio iznenađen ne odazivom publike prvi dan, dan svečanog porinuća festivala.
Naime na samom otvaranju se još i može nekako i oprostit što nema publike ili je nema u onoj količini koliko je bilo prošle godine, jerbo je bilo svečano otvaranje, a tu je manjak ulaznica za običan filmogledalački puk. Drugi je par rukavica film koji je prikazan. Naime ovo je dokaz da ne treba uvijek vjerovati izboru struke jer eto hvaljen i na Sundanceu ove godine nagrađen film "Durakovo: Village of Fools" nije ni privukao publiku, a ni nije niti vrijedan gledanja. Još veće iznenađenje uslijedilo je poslije projekcije po meni najkontroverznijeg od kontroverznog ove godine gdje sam se prisjećao odlična odaziva publike na prošlogodišnje projekcije filma "The bridge". Publika je opet (sretno) namirisala jednu filmsku osrednjost u filmu "ZOO", filma o zoofiliji ili... je bio dobar ali ne onakav kakav sam očekivao. Uglavnom film što se tiče tehničkih detalja je kako sam i mogao pretpostaviti zadovoljio moje prisutne prijatelje iz filmske branše.
"Zoo" je odlično napravljen, no i opet i tu se može tražiti dlaka u jajetu jer ako se ima para onda se može i raditi ovakve filmove, no fali mu neka duša. Ovaj film se uz potpuno promašeni i nerazumljivi film "Durakovo" (to je odgovor kako u USA može na festivalima pobijediti kojekakvi filmovi kojima fali glava i rep) na neki način pridružio tendenciji dana da svojim nemuštim i zašušurenim početkom koji nikako da se odvije u pravom pravcu. Naime kada preda sobom imate razastrjetih "deset" paralelnih radnji, izuzetno ih je teško za pratit u te kasne sate, i na koncu umara gledatelja zahtjevnošću.
Naime na početku nam se raspakirava tih desetak, nazovimo to sudbina zoofila i vi sad trebate shvatiti poantu raznoraznih životnih puteva koji bi eto trebali voditi prema jednom jedinom a to je prema čistoj, nevinoj i neiskvarenoj ljubavi prema životinjama. Je, možeš mislit, kronika jedne boleščine.
Uglavnom loš početak, no zadovoljavajući rasplet sa pomalo komičnim elementima tipa insceniranim trkom po poljoprivrednim površinama jednog od likova sa kantom vrhom punom cd-ova i dvd-ova raznih zoofilskih sadržaja. Film je tendenciozno pokušao prikazati jednu boleštinu ljudskog roda kao eto nježnu ljubav prema životinjama i naravno drugu stranu medalje, te ljude koji to prakticiraju kao sasvim uredu pripadnike ovog društva.
Nisam liječnik, no ne sviđa mi se činjenica da znam jednu rasnu plavušu, uspješnu akademsku građanku ove zemlje za kojom bi se okretao svaki čovjek i probao upucavati, jedna od istaknutijih pripadnica društva za zaštitu prava životinja i koja je prakticirala seks sa golden retriverom.
Vjerojatno nisam jedini koji zna nekog da je to prakticirao jer mi upravo ta činjenica daje za vjerovat kako je nedolazak publike (u masovnijem broju od onog kojemu sam nazočio) na film zapravo govorio više o informiranosti publike tom tematikom. Kako bilo da bilo film je dobio tek prolaznu ocjenu.

To je bio dakle dan prvi. Jučer, se ipak slika popravila. Na programu bilo je iznimnih djela recentne dokumentaristike.
Prije svega bih istaknuo meni najbolji film dana, to je "Winers, losers", dok ga slijede jednako dobri filmovi kratkog metra "Angel's fire" i nekima ponajbolji film večeri kontroverzni norveški dokumentarac "Daisy 3269". Naravno da su svi u velikoj većini došli na film koji bih nazvao američko pranje mozga filmskim deterđentom. To je film "The great global warming swindle". U ovom dokumentarcu nema ničega kontroverznog, više je to jednostrani prikaz američkog jednoumlja i zamagljivanje oči drugima. U filmu se vrti samo jedna jedina stvar CO2 i to u raznim varijacijama po deset puta se ponavlja ne bi li mi shvatili. Vjerojatno to pali na one koji jedu GMO hranu u obilnim količinama.
Je sve je u CO2, ma nemoj, i da na kraju ovog filma trebali bi shvatiti kako su za zagrijavanje krivi Ocean, razna stoga sitnog i krupnog zuba te ponajviše pjege na suncu. Dakle ajmo ljudi nakon projekcije prebrojavat pjege na Suncu ne bi li skontali jesmo li ili nismo zagrijani previše.

Drugi kontroverzni dokumentarac je "Daisy 3269". Riječ je o norveškom filmu koji se bavi jadnim kravicama kojima su samo i jedino profitom motivirani Norvežani ugradili prozor tj. probušili rupu u boku. Riječ je o tome kako unaprijediti produkciju mlijeka te stoga ekipa buši rupu u jedan od želudaca krave ne bi li mjerila plinove, kvalitetu hrane, vadila tu poluprobavljenu hranu van želuca, kopala po želucima jadnih krava. Uglavnom jedna od činjenica filma je da trebate imati dugačke ruke, ne bi li tako mogli što dublje dosegnuti u želudac krave. Svašta. Muče jadne životinje. Mene je fascinirala jedna plavuša koja se pojavljuje u filmu i govori o ljubavi prema životinjama i ponajviše prema dotičnim kravama. Sve me je to podsjetilo na dokumentarac od dan prije. Naime po izjavama mogli bi nakon odgledanog filma "Zoo" shvatiti kako je i ta žena duševno bolesna i na putu je da „prokomunicira“ s kravama. Uglavnom lijepo bi ta plavuša pasala u taj film.
Ovo je pravi punorasni kontroverzni dokumentarac.

„Angel's fire“ je dokumentarni film koji je otvorio dobru večer na Doxu. Ovaj dirljiv film nam pripovijeda u dovoljno minuta da bude ganutljiv u granicama filmski dopustljivog patosa. Naime sjećam se jednog svog prijatelja koji mi je prepričavao dogodovštine sa satova fotografije sa svog studija designa. Naime jedan od profesora bi naglašavao kako bolje da mu studenti ne dolaze sa fotografijama djece jer se toga nagledao i da je najlakše iz djece izvući ono što želite za fotografiju. Stoga imajući tu crticu u glavi malo sam skeptičan bio glede filma, no film priča priču o jednom društvenom problemu koji muči čovječanstvo godinama, stoljećima. Riječ je o radu malodobne djece. U filmu pratimo u nekoj od južnoameričkih država kratak prozor u život malog klinca koji bos u dronjcima proizvodi cigle. On je jedan od mnogih tamo koji u polurobovlasničkim uvjetima životari. Prvo što ćete zamijetiti u filmu je lice dječaka. Ono je lice starca. On je samo naizgled dijete, no stavovima i strahovima je odrastao... starac. Jedno od njegovih procijeđenih rečenica, a koje su mi se urezale, jest i ona u kojoj on posve mrtvo ozbiljan i zabrinut kaže kako se boji smrti. Strah je to neprimjeren njegovoj dobi. Sjajno odrađena tema.

I za kraj sam ostavio meni najbolji film dana, to je "Losers and Winners“. Riječ je o kineskom demontiranju jedne od tehnički najnaprednijih koksara u Njemačkoj. U tom poslu istok susreće zapad. Nekad tehnički nenapredan istok uzima najbolje od zapada i pri tom se susreću razne radne navike i naravno civilizacije. Film je dovoljno duhovit da se smijete i dovoljno ozbiljan da se zamislite nad sudbinama jadnih Kineza koji ne znaju za bolje unatoč tome što se susreću sa zapadom. Uvid je to u hibrid komunizma i kapitalizma koji se gaji u Kini. Prvo što možete zamijetiti dok gledate film da Nijemci koji su još ostali raditi u tvornici na primopredaji svojim tvrdim stavovima pokušavaju „upristojiti“ svoje suradnike s istoka. Naravno da nailaze na nerazumijevanje jer tamo čovjek ništa ne znači. On je samo dopustiljiv postotak od 0,79 smrtnosti na poslu koji se ne smije prijeći. Zanimljiv je detalj u kojem se Kinezi ne mogu čudu načuditi kad skuže da Nijemci rade 8 sati i uzimaju duge pauze. Sve vam je jasno kad vidite glavnog kineskog kuhara koji se ustaje ranije od svojih suradnika i liježe najzadnji. Njegov slobodni dan je u avionu na povratku za Kinu. Katastrofa. Kakva radnička prava. Ljudi su brojke, te shvaćate da i kineski rukovodioci (ne nazivam ih namjerno direktori jerbo oni su kao i sistem iz kojeg dolaze svojevrstan hibrid) jednostavno ne brinu brigu o dobrobiti svojih ljudi. Glavni kineski rukovodioc citira haiku poeziju i pjevuši dok vozi svoj auto u razgledu njemačkim gradom kinesku pjesmicu koja veliča Mao Ze Donga, Mao je vođa koji kad govori kao da žubori potočić, pjeva taj lik. I sad da mi netko kaže da su se odmakli od zasada tog diktatora. No oni ne znaju za bolje i raznim mudrim metodama ih ti rukovodioci drže u tom stanju drijemeža, tipa u radničkim prostorijama se gleda samo kineski tv program, jede se kineska hrana, slavi se kineska nova godina. Pak s druge strane nailazimo na apsurdni birokratizam Nijemaca i jednu nefleksibilnost koja odaje u pozadini svega i ksenofobiju, rasizam. To sve kulminira apsurdnom komentaru jednog od preostalih Nijemaca, kako su kolege Kinezi nevjerojatno nasilni u svojim zahtjevima da bi pri tom zločestom i rasistički intoniranom komentaru zazvao „iskonskog“ Nijemca Asifa da mu dođe pomoći.
Svakako bih ovaj film istaknuo kao jednog od mojih favorita po kompletnosti i slojevitosti prikaza društvenih odnosa i kolizija društvenih uređenja za pobjednika festivala.

.... je film koji sam namjerno propustio na ovogodišnjem izdanju ZFF-a. Namjerno, no da li i pogrešno?
Ne, jednostavno je trebalo neke filmove žrtvovati. Iako sam imao neki predosjećaj da je riječ o izvrsnom filmu, u tome se nisam prevario. Rijetko da vidite uopće western kao film i žanr ali ta rijetkost zapravo daje kvalitetu. Ne tako davno je bio na programu kina australski film "Proposition" po scenariju Nicka Cavea. Ne bih sad išao u usporednu analizu ta dva filma no mogu samo reći da su posrijedi dva izvanredna izdanja žanra na umoru.
Zapravo sjetio sam se ovog australskog westerna više zbog Russela Crowa koji je jedan od glavnih aktera obnovljenog izdanja "3:10 to Yuma" u ulozi revloveraša, pljačkaša i ubojice Wadea.
Prošlo je dosta od originala sa Glen Fordom, a i iako imaju istu ili sličnu tematiku ipak je ovaj grublji i realniji. U međuvremenu su se "skuhali špageti", tako da je nesumnjivo na ovaj remake imalo utjecaja i taj western podžanr. Osobno po nekim scenama me je film podsjetio na "C'era una volta il West" (Once upon a time in the west) Sergia Leonea. Pogotovo me na to podsjetila završna, zaključna scena i vizuelno i auditivno. Naime zvuk parne lokomotive a i panorama na Rocky Mountains, željeznica, grubi, prljavi, krvavi, zli likovi. Dobro jedino u toj sceni nema mr. Harmonice ili Charlesa Bronsona. Možda jedina poveznica bi mogla biti osim pozadine kadrova i likova koji paradiraju filmom i obitelj Fonda. Naime u spomenutom spaghettiju glumi Henry Fonda, zlikovac a u ovom je njegov sad već ostarjeli "goli jahač" Peter Fonda. Vidi se da western teče u venama obitelji Fonda. Uloga koju ima u ovom filmu Peter je epizodna, ali odlična, koja se uklapa u fenomenalne izvedbe dovojice glavnih nositelja filma... Rusella i Christiana.
Osim odlične kamere u filmu je koliko vidim kad čitam kometare raznih gledatelja ne samo na mene imala i muzička pozadina. Dakle scenografija i muzika su uz odličan glumački performans odigrali ključnu ulogu u ovom filmu da ga proglasim jednim od filmova godine.
No film me nije impresionirao svojom tehničkom audiovizuelnom dotjeranošću već pričom.
Priča koja nije u pozadini ovog spektakla a govori nam o odnosu oca i sina, o poštenju koje je nekako kao vrlina u našem društvu izumrla i naravno o principima koji se neki ipak drže.
Dobro je za priču da se ne ide za crno bijelim portretiranjem, zapravo karikiranjem likova kako je to nekad bila navada u tom žanru. Sjećam se da je John Wayne uvijek bio pozitivac a svi ostali neumitno negativci. Ta raspodjela je bila očita od prvog kadra i vi se te se mogli udobno smjestit u fotelju i bez puno muke pratiti radnju koja je imala nekakav linearni karakter bez obrata koji bi ipak mogao popuniti vaše ipak nezamjetne moždane kapacitete. Dakle u ovom filmu to nije razvidno i vidi se kvalitetan pomak od takve vrste westerna.

Danas počinje jedan od najvažnijih filmskih festivala u regiji. Riječ je o Zagreb Doxu. Ove kao i proteklih godina na programu ima vrlo zanimljivih filmova stoga meni i drugim potencijalnim gledateljima će biti dosta teško se odlučiti za tek par filmova pogledati. Doslovno cijeli program, što zbog iskustva organizatora a što zbog dobre filmske godine, će biti izuzetno atraktivan. Neki dan sam se u razgovoru sa jednom prijateljicom našao u nazovimo to nebranom grožđu kad sam joj htio preporučiti nekoliko fimova, naime popis je nakon nekoliko minuta podosta narastao.
Svejedno taj popis filmova ću i vama predočiti te konačni izbor prepuštam vama, sigurno nećete pogriještiti.
Dakle ove godine na festivalu ZagrebDox koji se održava u kino dvoranama Studentskog centra u Zagrebu, bit će od 25. veljače do 02. ožujka prikazano više od 140 filmova iz preko 30 zemalja cijelog svijeta. Za nagradu VELIKI PEČAT u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji natječe se 61 film, a Mali pečat dodjeljuje se autoru/ici do 30 godina starosti. Ove su godine uvedena i dva nova žirija, žiri kritike i žiri Amnesty International Hrvatska.

Moj neki "uži" izbor bi se sveo na ove filmove:
"To see If I'm Smiling" (gdje nam redateljica Tamara Yaron priča priču kako je to služiti vojni rok u vojsci Izraela sa ženske strane)
"Durakovo: Village of Fools" (Sundance 2008)
"Manda Bala(Send a Bullet)" (Sundance 2007) koji govori o nasilju i korupciji u suvremenom Brazilu
"Dnevnik jednog skinsa" u ovom filmu Miroščenko nam govori kroz formu dnevnika o životu jednog skinsa i neformalne skins scene u Zagrebu
"Škorpioni, spomenar" ovaj film nam daje perspektivu jednog od najozloglašenijih srpskih paravojnih jednica (riječ je o velikom djelu njihova materijala)
"Slučajni sin" je film poznatog lica s tv ekrana Roberta Zubera te Tomislava Mršića
"2:18 PM All white in barking"
"Deserter" ovaj film priča o američkom vojniku Ryan Johnsonu i rezultatima njegovih moralnih dvojbi oko rata u Iraku
"Angels fire" o zlostavljanju i prenošenju s koljena na koljeno ideje da je to ispravan način rješavanja frustracija
"Losers and winers"
"On the third planet from the sun" (Oberhausen 2007)
"Zoo" možda najkontroverzniji od svih dokumentaraca ove godine nam govori o nevjerojatnom fenomenu ljudske seksualnosti, zoofiliji. Naravno bez prikazivanja eksplicitnih scena

... osim ovim filmova vrijedi preporučiti i dobar dio tzv. glazbenih dokumentaraca. To su prije svega filmovi kao:

film Grant Geea "Joy Division" kao još jedan u nizu filmova o sceni Manchestera i predvodniku te scene u grupi Joy division. Svakako mi zvuči zanimljivo nakon odgledanog igranog filma "Control" o životu Iana Curtisa sa ZFF-a.
Tu je i film o hipijima "Hair: Let the Sun Shine In" te "American Hardcore", film koji kako u programu festivala kaže, daje kroniku hardcore punkrocka u Americi od 1980. do 1986. Vrijedi naglasiti da su svi ti glazbeni dokumentarci na programu od 14 sati u velikom kinu Studentskog centra. Za one koji ne stignu, reprize su svakog dana u 20 sati u MM centru.

Cijena ulaznice za jednu projekciju je 15 kuna (Kino SC, Teatar &TD). U kinu SC u terminima 18.00, 20.00 i 22.00 sata ulaznica iznosi 20 kuna. Cijena ulaznice za 'The Best of Fest' (nedjelja, 02. ožujka) je 30 kuna.
U MM centru sve su projekcije besplatne, u Teatru &TD besplatne su reprize u 12.00 i autorska večer Petra Krelje. Besplatne projekcije nemaju hrvatski titl.
Uglavnom pozivam sve zainteresirane za film da požure i osiguraju si mjesto na nekoj od projekcija ovih filmova.

Da ne duljim, dobitnici Oscara su:


za najbolju sporednu mušku ulogu:
Javier Bardem
No Country for Old Men

za najbolje vizualne efekte:
The Golden Compass

za najbolji animirani film godine:
Ratatouille

za najbolji igrani kratkometražni film:
Le Mozart des Pickpockets (The Mozart of Pickpockets)

za najbolji animirani film godine:
Peter & the Wolf

za najbolju filmsku kostimografiju:
Elizabeth: The Golden Age

za najbolju filmsku šminku:
La Vie en Rose

za najbolju žensku sporednu ulogu godinu:
Tilda Swinton
Michael Clayton

za najbolji kratki dokumentarac:
Freeheld

za najbolji dugometražni dokumentarac:
Taxi to the Dark Side

za najbolju filmsku scenografiju:
Sweeney Todd The Demon Barber of Fleet Street

za najbolju filmsku glazbenu pozadinu:
Atonement

za najbolju montažu zvuka:
The Bourne Ultimatum

za najbolju glazbenu skladbu za film:
Once

za najbolju montažu zvuka na filmu:
The Bourne Ultimatum

za najbolji film izvan engleskog govornog područja:
The Counterfeiters

za najbolju filmsku montažu:
The Bourne Ultimatum

za najbolju muškog glumca:
Daniel Day-Lewis
There Will Be Blood

za najboljeg snimatelja:
There Will Be Blood

za najbolju žensku glumicu:
Marion Cotillard
La Vie en Rose

za najbolje prilagođeni scenarij za film:
No Country for Old Men

za najbolji izvorni filmski scenario:
Juno

za najboljeg režisera:
braći Coen za film No Country for Old Men

za najbolji film godine:
No Country for Old Men

... ove godine možda je iznenađenje podosta tehničkih i jedan relativno netehnički (dobitnik je Oscara za najbolju filmsku montažu) Oscar za film "Bourne ultimatum". Osobno mi je žao da je ponovno mimoiđen za Oscara za mušku ulogu i ove godine odličan George Clooney u filmu "Michael Clayton", no i tu će izgleda AFI morati izravnavati račune na nekoj od slijedećih dodjela nagrada. Dakle apsolutni pobjednik ove godine je film "No country for old men", zato svi odma u red za kino karte za ovaj film.:)

Uvijek, mogli bi to mogli nazvati netom prije dodjele nagrade Oscar slijeduju i pirove nagrade za najlošija filmska ostvarenja godine. Rijetki su oni koji smognu hrabrosti i prime "nagradu".:)

Najgori film godine :
I Know Who Killed Me

Najgori glumac godine:
Eddie Murphy (kao Norbit)
za ostvarenu ulogu u filmu "NORBIT"

Najgora glumica godine (i to dva puta) :
Lindsay Lohan (kao Aubrey) i
Lindsay Lohan (kao Dakota)

za ostvarene uloge u filmi "I KNOW WHO KILLED ME"
Najgora sporedna ženska uloga godine:

Eddie Murphy (kao Rasputia)
za ostvarenu ulogu u filmu "NORBIT"

Najgora muška sporedna uloga godine:
Eddie Murphy (kao Mr. Wong)
za ostvarenu ulogu u filmu NORBIT

Najgori filmski par godine:

Lindsay Lohan
i
Lindsay Lohan
u filmu "I Know Who Killed Me"

Najgori remake ili filmska krađa drugih filmova:
I Know Who Killed Me

Najgori filmski prethodnik ili filmski nastavak godine:
Daddy Day Camp

Najgori režiser godine:
Chris Siverston
za film "I Know Who Killed Me"

Najgori scenario godine:
za film I Know Who Killed Me
ide Jeffrey Hammondu

Najgori izgovor za horor film:
(nova kategorija!)
I Know Who Killed Me

Pirovih pobjeda po filmu:

I KNOW WHO KILLED ME = 8 pirovih (nadalje u tekstu ostaje samo pir jerbo pobjeda i pir ...) pobjeda (i time čini novi rekord Zlatnih malina)
NORBIT = 3 pira
DADDY DAY CAMP = 1 pir

... na programu od 21.02. do 27.02. su slijedeći filmovi:


21.02. ČETVRTAK
17.00 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang
19.50 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
21.30 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds

22.02. PETAK
17.00 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
18.40 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang
21.30 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds

23.02. SUBOTA
15.00 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
16.40 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang
19.30 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
21.15 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds

24.02. NEDJELJA
16.00 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds
18.50 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang
21.45 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović

25.02. PONEDJELJAK
17.00 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds
19.50 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
21.30 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang

26.02. UTORAK
17.00 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
18.40 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang
21.30 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds

27.02 SRIJEDA
17.00 Bit će krvi; r: Paul Thomas Anderson; uloge: Daniel Day-Lewis, Dillon Freasier, Paul Dano, Ciaran Hinds
19.50 Živi i mrtvi; r: Kristijan Milić; uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
21.30 Požuda, oprez (Se, jie); r: Ang Lee, uloge: Tony Leung Chiu Wai, Wei Tang

... zgodno je još ovom programu kina dodati da je dosad po navodima kina Europa filmske predstave od otvaranja pa naovamo posjetilo preko 10000 gledatelja. I za kraj ipak ne manje bitno jest i cijena ulaznica, od 20,00 i 22,00 kune. Ostale informacije potražite na službenoj stranici kina.

Rekao bih konačno jedan ciklus koji će sasma sigurno oduševiti sve zaljubljenike u film. Ovaj ciklus svakako nikako ne bi trebalo propustiti. Ujedno ovaj ciklus začinjuje ovaj mjesec čineći ga jednim od filmski najatraktivnijih na početku ove godine. Prvo je to bio odličan HRFF sa prepunim projekcijama svojeg programa, zatim je tu odličan program novootvorenog kina Europa i za kraj uz ovaj program kina Tuškanac je i predstojeći festival dokumentarnog filma ZagrebDox koji će doslovno za one koji znaju što je dobar film užariti filmsko nebo grada a i Hrvatske.


... na programu po danima su slijedeći filmovi:
ponedjeljak, 18.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Dangube
Režija: Fellini, Federico, 1953, 107 min, Uloge: Franco Interlenghi (Moraldo Rubini), Alberto Sordi (Alberto), Franco Fabrizi (Fausto Moretti), Leopoldo Trieste (Leopoldo Vannucci), Riccardo Fellini (Riccardo), Leonora Ruffo (Sandra Rubini)



ponedjeljak, 18.2.2008 u 21h. (kino Tuškanac)
Bijeli šeik
Režija: Fellini, Federico, 1952, 86 min, Uloge: Alberto Sordi (Fernando Rivoli - Bijeli šeik), Brunella Bovo (Wanda Giardino Cavalli), Leopoldo Trieste (Ivan Cavalli), Giulietta Masina (Cabiria, prostitutka), Lilia Landi (Felga)



utorak, 19.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Probisvijet
Režija: Fellini, Federico, 1955, 109 min, Uloge: Broderick Crawford (Augusto), Giulietta Masina (Iris), Richard Basehart (Picasso), Franco Fabrizi (Roberto), Sue Ellen Blake (Anna)



utorak, 19.2.2008 u 21h. (kino Tuškanac)
8 1 / 2
Režija: Fellini, Federico, 1963, 138 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Guido Anselmi), Claudia Cardinale (Claudia), Anouk Aimée (Luisa Anselmi), Sandra Milo (Carla), Rossella Falk (Rossella)



srijeda, 20.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
8 1 / 2
Režija: Fellini, Federico, 1963, 138 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Guido Anselmi), Claudia Cardinale (Claudia), Anouk Aimée (Luisa Anselmi), Sandra Milo (Carla), Rossella Falk (Rossella)



srijeda, 20.2.2008 u 21:30. (kino Tuškanac)
Probisvijet
Režija: Fellini, Federico, 1955, 109 min, Uloge: Broderick Crawford (Augusto), Giulietta Masina (Iris), Richard Basehart (Picasso), Franco Fabrizi (Roberto), Sue Ellen Blake (Anna)


četvrtak, 21.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Slatki život
Režija: Fellini, Federico, 1960, 174 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Marcello Rubini), Anita Ekberg (Sylvia), Anouk Aimée (Maddalena), Yvonne Furneaux (Emma), Alain Cuny (Steiner)



petak, 22.2.2008 u 20h. (kino Tuškanac)
Program filmova Charlija Chaplina: Veliki diktator



subota, 23.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Slatki život
Režija: Fellini, Federico, 1960, 174 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Marcello Rubini), Anita Ekberg (Sylvia), Anouk Aimée (Maddalena), Yvonne Furneaux (Emma), Alain Cuny (Steiner)



ponedjeljak, 25.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Giulietta i duhovi
Režija: Fellini, Federico, 1965, 137 min, Uloge: Giulietta Masina (Giulietta Boldrini), Sandra Milo (Suzy / Iris / Fanny), Mario Pisu (Giorgio, Giuliettin suprug), Valentina Cortese (Valentina), Valeska Gert (Pijma)



ponedjeljak, 25.2.2008 u 21:30. (kino Tuškanac)
Satyricon
Režija: Fellini, Federico, 1969, 128 min, Uloge: Martin Potter (Encolpio), Hiram Keller (Ascilto), Max Born (Gitone), Salvo Randone (Eumolpo), Mario Romagnoli (Trimalcione)



utorak, 26.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Satyricon
Režija: Fellini, Federico, 1969, 128 min, Uloge: Martin Potter (Encolpio), Hiram Keller (Ascilto), Max Born (Gitone), Salvo Randone (Eumolpo), Mario Romagnoli (Trimalcione)



utorak, 26.2.2008 u 21:30. (kino Tuškanac)
Giulietta i duhovi
Režija: Fellini, Federico, 1965, 137 min, Uloge: Giulietta Masina (Giulietta Boldrini), Sandra Milo (Suzy / Iris / Fanny), Mario Pisu (Giorgio, Giuliettin suprug), Valentina Cortese (Valentina), Valeska Gert (Pijma)



srijeda, 27.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Klaunovi
Režija: Fellini, Federico, 1971, 92 min, Uloge: Federico Fellini, Riccardo Billi, Tino Scotti, Fanfulla, Dante Maggio



srijeda, 27.2.2008 u 21h. (kino Tuškanac)
Amarcord
Režija: Fellini, Federico, 1973, 123 min, Uloge: Bruno Zanin (Titta Biondi), Pupella Maggio (Miranda Biondi, Tittina majka), Armando Brancia (Aurelio Biondi, Tittin otac), Magali Noël (Gradisca, frizer), Ciccio Ingrassia (Teo, Tittin ujak)



četvrtak, 28.2.2008 u 19h. (kino Tuškanac)
Amarcord
Režija: Fellini, Federico, 1973, 123 min, Uloge: Bruno Zanin (Titta Biondi), Pupella Maggio (Miranda Biondi, Tittina majka), Armando Brancia (Aurelio Biondi, Tittin otac), Magali Noël (Gradisca, frizer), Ciccio Ingrassia (Teo, Tittin ujak)



četvrtak, 28.2.2008 u 21h. (kino Tuškanac)
Klaunovi
Režija: Fellini, Federico, 1971, 92 min, Uloge: Federico Fellini, Riccardo Billi, Tino Scotti, Fanfulla, Dante Maggio



petak, 29.2.2008 u 18h. (kino Tuškanac)
Casanova
Režija: Fellini, Federico, 1976, 164 min, Uloge: Donald Sutherland (Giacomo Casanova), Tina Aumont (Henriette), Cicely Browne (Gđa. D'Urfé), Carmen Scarpitta (Gđa. Charpillon), Clara Algranti (Marcolina)



petak, 29.2.2008 u 21h. (kino Tuškanac)
Grad žena
Režija: Fellini, Federico, 1980, 149 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Snŕporaz), Anna Prucnal (Elena), Bernice Stegers (žena iz vlaka), Donatella Damiani (Donatella, žena na koturaljkama), Ettore Manni (Dr. Xavier Katzone)



subota, 1.3.2008 u 18h. (kino Tuškanac)
Grad žena
Režija: Fellini, Federico, 1980, 149 min, Uloge: Marcello Mastroianni (Snŕporaz), Anna Prucnal (Elena), Bernice Stegers (žena iz vlaka), Donatella Damiani (Donatella, žena na koturaljkama), Ettore Manni (Dr. Xavier Katzone)



subota, 1.3.2008 u 20:30h. (kino Tuškanac)
Casanova
Režija: Fellini, Federico, 1976, 164 min, Uloge: Donald Sutherland (Giacomo Casanova), Tina Aumont (Henriette), Cicely Browne (Gđa. D'Urfé), Carmen Scarpitta (Gđa. Charpillon), Clara Algranti (Marcolina)

... nema puno da se pojavio ovaj teaser trailer za "Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull", čije puštanje u kinodistribuciju ide ovo ljeto ... naravno u USA.:)

Teško je ikad reći da imate nešto zajedničko sa nekim koga nikad niste upoznali. Možda dijelite vrijeme, berbu, možda prostor. Ja nekako mislim da imamo nešto zajedničko. No Fatih Akin nije više samo tek tamo neko ime. On je danas jedan od najvećih režisera Njemačke i Turske. Spominjem Tursku jer iako rodom iz Njemačke filmovi su mu inspirirani tom čudesnom ... he htio sam reći ženom, al' eto mogla bi biti i to jer je država ako ništa ženskog roda :) ... zemljom.
Osobno kada pričam o Turskoj ne mogu suditi jer tamo nisam bio, znam troje ljudi koji jesu. Jedan je Fatih koji kroz svoje miomirisne i ovaj puta zvukom obojane osjećaje prikazuje na skoro opipljivi način Istanbul. Dakle svi koji su bili tamo, a s kojima sam o toj zavodljivoj zemlji proteklih pola godine intenzivno razgovarao, opisuju prekokrasne pejsaže, nevjerojatnu prirodu, još čudesniju povijest i ostatke te povijesti te neobična jela, pića i naravno zvukove.
Meni za početak rastu zazubice od navedenih priča no posebno se to intenzivira kroz zvukove koje čujete iz jednog od filmova Fatiha Akina. Prvi puta sam se zvukovima Istanbula susreo (kad je u pitanju moje otkrivanje Fatiha moram se ovom prilikom zahvaliti na tome jednom svome prijatelju ... koji me je prvi uputio na jedan njegov izniman film koji na jedan skoro bih ga mogao nazvati dokumentarisički način prikazuje jednu od mogućnosti... kako bi to u Matrixu kazala Monica Belluchi "... this is great thing but never meant to last..." ili kratko ljubavi,točnije njegovu filmu "Gegen die wand") gledajući film na prepunoj premijernoj projekciji na ZFF-u.
Mislio sam započeti ovu recenziju rečenicom kako je borba za pojavljivanjem zvuka na filmu trajala i kad se konačno pojavio da je izazvao eksploziju. Zvuk od kad je ušao na film, je zagospodario i postao jedan samo naizgled puki pratitelj slikopisnog prikaza. Ali ne, on je ravnopravan gospodar sedme umjetnosti, a pogotovo kada je glavni akter priče i filma i kada ga se prihvati ovaj izuzetan cineast ... u njegovim rukama doživi svoju ekspanziju i eksploziju vatrometa različitosti koju nam donose Zvukovi Istanbula.
Dakle film "Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul" sam samo pogledao dopola prije par godina na Zagreb film festivalu. Tada mi ga je kao i kod mog prvog susreta sa filmografijom Fatiha Akina preporučio također jedan filmski znalac, i istaknuo ga iz te godine gomile odličnih dokumetaraca na programu. Oliver je zaljubljenik u dobar zvuk kao i ja te nije trebalo dugo da pohrlim, ali sa zakašnjenjem na ovaj film u veliku dvoranu S.C.-a. Ovo ne spominjem da bi tek puko dokumentirao svoj boravak na tom festivalu u ovom tekstu već kao uvod u ono što sam osjetio zajedno sa svom publikom dupkom ispunjene dvorane i da vam pokušam prenijeti taj elektricitet zvuka koji je Fatih prenio na platno i na nas u dvorani prenio tijekom projekcije.
Zaista čudesno. Sva dvorana je bila ko' u nekom pozitivnom transu. Ljudi su izašli iz dvorane nasmijani i puni dobrih vibri, emocija. To je ono pravo. To je smisao filma o kojem počesto razglabam sa svojim poznanicima, prijateljima, neznancima. Smisao prenosa toplih, dobrih emocija koje kad sam ja u pitanju nisu prestale dok nisam našao prvu priliku da ugrabim malo vremena i pogledam do kraja ovaj izuzetan film.
Odgledavajući film moram posebno istaknuti emotivno nabijenu scenu kurdske pjevačice Aynur koja pjeva o ljubavi i domovini. Snimljena je u izuzetno akustičnom hamamu u Istanbulu iz 18 stoljeća. Zvuk je da se tako izrazim protuprirodan, nadrealan. Njen glas jedinstven, a tekst gađa u dušu. Teško je prenijeti riječima melodiju, pjesmu koja iako na kurdskom dopire i do nas.

Ima tu i boraca za oslobađanje muzike od vlasti komercijalizacije, za slobodnu glazbu za sve ljude, jedan među njima je kako sam pronašao na netu i Siya Siyabend.

Naučit ćete što je to sazi, orhan i tko je zapravo zvijezda filma i turske estrade Orhan Gencebay.

I za kraj na pitanje koje se nameće samo od sebe... volite li zvukove Istanbula... moj konačan odgovor jest potvrdan.

1. Fool's Gold, 21,58 miliona US$
2. Welcome Home Roscoe Jenkins, 16,2 miliona US$
3. Hannah Montana/Miley Cyrus: Best of Both Worlds Concert Tour, 10,29 miliona US$
4. The Eye, 6,52 miliona US$
5. Juno, 5,6 miliona US$
6. 27 Dresses, 5,4 miliona US$
7. The Bucket List, 5,27 miliona US$
8. Rambo, 4,48 miliona US$
9. Meet the Spartans, 4,11 miliona US$
10. There Will Be Blood, 3,97 miliona US$

... dakle uosvit noći svih noći (što se tiće filma) na američkom box officeu dobro stoji jedino jedan film koji je u užoj konkurenciji za Oscara, to je Juno. Naravno da je prvi film preprobavljiva komedija pirit ili lažno zlato, tako bi u mom slobodnom prijevodu glasio naziv ove komedije. Zanimljivost je dobro četvrto mjesto remakea japanskog horora "Oko", a ni Rambo (naoružan ili ne, ali opasan uvijek) neloše stoji. Sve u svemu još jedan osrednji filmski vikend u USA. Postoji vjerojatnost da će do nekakvih promjena doći kada filmski zrelija publika navali pred oscarovsku noć u kina i digne iz mrtvih neke filmove. Dotle uživajte u traileru za "Ludo zlato".:)

Imam s vremena na vrijeme običaj da pomalo zastranim od sebi zadane forme, no uvijek je to da sa vama nešto podijelim. Tako ovaj put to nije film već je život, ili kako kako bi se bolje izrazio o filmu u kojem život piše sinopsis,
ili možda ima više sa životom koji nije film. Naime ovih dana pokušavam odgovoriti ... sebi kako nekoga i koliko nekoga treba poznavati da bi mu se moglo vjerovati, voljeti. Naravno da je pitanje uvezano sa pitanjem koliko si slobodan, opušten, otvoren. Sve se to naravno u toj božanskoj komediji... životu svodi na ono što osjećaš i koliko si spreman to izraziti i naravno ne bojati se i primiti od nekoga nešto što ti se pruža... bilo to prijateljstvo, ljubav, suosjećanje, duboko razumijevanje, smijeh, radost.
Iako ovo može nekima zazvučati glupo, svejedno ću parafrazirati jednog eto tamo Descartesa, ja osjećam i ponosim se na to, pa stoga te osjećaje, koje po meni ne samo na filmu ponajbolje opisuje glazba, i to tamo na marginama tih dvaju svjetova, tamo gdje se neminovno susreću zapad i istok, jug i sjever nastaju posebne stvari, želim podijeliti sa vama.
Meni nekako to utjelovljuje glazba grupe I Muvrini, koje ne mogu nazvati nekim svojim otkrićem jer ih slušam dulje vrijeme, ali svakako su sredstvo koje koristim kada želim o nečemu dobro promisliti.
Dakle kada se to prevede ili pojednostavi u gole fakte, pogotovo onima koji ne vjeruju u osjećaje, već im se to mora poput nevjernih Toma nekako utjeloviti, mjesto rođenja ili bivstvovanja tog benda, grupe bi bio otok Korzika, koji osim što je svijetu iznjedrio poznate ljude, u amanet je dao i jedan poseban jezik, spoj meni dva prelijepa romanska jezika, francuskog i talijanskog. Upravo na susretu istoka i zapada u tom ljubavnom vrtloženju tih dvaju jezika, folkora i kultura Mediterana iznjedrila je i grupa Muvrini.
Meni su nešto posebno i zato na ovaj način želim podijeliti ih sa vama.
Ova pjesma se zove "Amareni"

... no kad odslušate ovu pjesmu ova slijedeća pjesma će vas podsijetiti koliko dobro Sting osluškuje bilo world musica pa ih je i on prepoznao i ostvario suradnju sa njima na pjesmi.

ono što ja slušam sa njihova prvog albuma nisam našao na You Tubeu, prvenstveno mislim na njihove čuvene polifonije koje će mnoge moje prijatelje ljubitelje klapa i klapskog pjevanja podsjetiti na zvuke Dalmacije i našeg klapskog pjevanja... ipak je to sve to Mediteran.:)

Prije nekoliko dana završio je jedan danas izuzetno bitan filmski festival, možda nekima ne kao dodjela nagrada Oscara, ali ovo je neslužbeni Oscar među nezavisnom distribucijom.

Nagrada žirija za dokumetarac ide filmu "Trouble the water" u režiji Tia Lessin i Carl Deal.

Nagraga žirija za najbolji igrani film ide filmu "Frozen river" u režiji Courtney Hunt.

Nagrada žirija nazvana World Cinema (filmove izvan američkog teritorija) za dokumetarac ide filmu "Man on wire" (iz Velike Britanije) u režiji James Marsh.

Nagrada žirija World Cinema za najbolji igrani film ide filmu "King of ping pong" (PING PONGKINGEN)/ Švedska) u režiji Jens Jonssona.

Nagrada publike za ponajbolji dokumetarac ide filmu ""Fields of fuel" u režiji Josh Tickella

Nagrada publike za najbolji igrani film ide filmu "The wackness" u režiji Jonathana Levinea.

Nagrada publike za najbolji dokumetarni film u kategoriji svjetskog filma ide filmu "Man on wire" u režiji Jamesa Marsha.

Nagrada publike za najbolji igrani film u kategoriji svjetskog filma ide filmu "Captain Abu Raed" (Jordan) u režiji Amina Matalqa. Zanimljivost vezana uz ovaj film koje nam ističu na stranicama festivala jest da je ovo prvi film

Nagrada za najbolju režiju dokumetarca ide Nanette Burstein za njen film "American teen".

Nagrada za najbolju režiju igranog filma ide Lance Hammeru za film "Ballast".

Nagrada za najbolju režiju nekog dokumentarca u kategoriji svjetskog filma ide Nini Kirtadzeu za režiju filma "Durakovo: village of fools".

Nagrada za ponajbolju režiju za neki igrani film u kategoriji svjetske kinematografije ide Anni Melikyan za njen film "Mermaid".

Nagrada Waldo Salt za posebna postignuća na nekom scenariju ide Alexu Riveri i Davidu Rikeru za njihov zajednički scenario za film "Sleep dealer".

Nagrada za najboljeg scenaristu u području svjetske kinematografije ide Samuelu Benchetritu za njegov scenario filma "Always wanted to be a gangster" (Francuska).

Nagrada za ponajbolju montažu na nekom dokumentarnom filmu ide Joe Bini za rad na filmu "Roman Polanski: wanted and desired".

Nagrada za najbolju montažu nekog dokumetarnog filma u kategoriji svjetske kinematografije ide Ireni Dol za rad na filmu "The star and sudanese twins" (Novi Zeland).

Najbolji filmski snimatelji u kategoriji nekog dokumentarca ide Phillipu Huntu i Stevenu Sebringu za njihov rad na filmu "Patti Smith: Dream of life".

Najbolji filmski snimatelji u kategoriji nekog igranog filma ide Lol Crawley za rad na filmu "Ballast".

Nagrada za najboljeg filmskog snimatelja nekog dokumentarca u području svjetske kinematografije ide Al Massadu za rad na filmu "Recycle" (Jordan).

Nagrada za najboljeg filmskog snimatelja nekog igranog filma u području svjetske kinematografije ide Askild Vik Edvardsenu za rad na filmu "King of ping pong".

I za kraj ove liste nagrade su posebne nagrade žirija i to :

... režiseru Ernestu Contrerasu ("Blue eyelids", igrani film u području svjetske kinematografije)
... režiserki Lisi F. Jackson za njen film "Greatest silence : rape in the Congo"(dokumentarac)
... režiseru Chusy Haney-Jardine je dodjeljena nagrada The Spirit of Independence za njegov film "Anywhere"
... za posebna dostignuća neke filmske ekipe na igranom filmu glumačkoj družini filma "Choke"
... nagrada žirija za ponajbolji kratki film je dodjeljena filmu "My olympic summer" u režiji Danijela Robina, te filmu "Sikumi" u režiji Andrew Okpeaha MacLeana.
... nagrada za ponajbolji kratki film u području svjetske kinematografije je dodijeljena filmu "Soft" Simona Ellisa.