... na Zagreb Doxu protekao je, nazvao bih to, u tuzi i treći dan. Bila su tu dva filma koja se ističu i koja koncepcijski su skoro indentična. Prvi je film iz ciklusa Očevi i djeca, "Loss" redateljice Kristen Nutile, a drugi film dana i možda cijelog festivala je odličan "War, dance" režiserskog dvojca Sean Fine i Andrea Nix Fine.
Imao sam nemalo iznenađenje kad sam se u polupraznoj dvorani kina SC-e našao licem u lice sa jednim punokrvnim obiteljskim spomenarom ili još bolje obiteljskim albumom režiserke Kristen Nutile. Ona nam priča jednu dirljivu, skoro bih na momente rekao i herojsku priču o svom ocu. Ona ga oživljava pred nama na jedinstven način kroza komentare njegovih najbljižih pa sve do onog nama kao publici najbitnijeg ... slika i audio materijala, koji je on ostavio iza se.
Priča je to o šezedesetim i sedamdesetim godinama u kojima otac Kristen odlučuje otići iz Bostona i naseliti se trajno u Kaliforniji. Tamo negdje upoznaje i svoju suprugu... rađa se novi život, no i uskoro će i jedan stati. Naime njemu se otkriva tumor na mozgu i on umire. No nije u ovome kratkom pregledu sadržaja filma bit ovoga cijelog filma više je u slavljenju života kojeg sam doživio kroz rečenice jednog mudrog čovjeka u ranim tridesetima. On uživa u životu, slavi ga, ima dvojbe kao i svi mi no i jednu mudrost koju će rijetko neke druge generacije osim onih ratnih imati u sebi. Jedna rečenica iz filma o sreći koju izriče Kirstenin otac u svom introspektivnom monologu, ni neznajući da svojoj kćerki ostavlja u amanet neprocjenjivu ostavštinu, pokušati ću parafrazirati: ... ne možeš reći da si sretan jer tada prestaješ stremiti prema uspjehu, stoga ja mogu reći da sam nespokojno zadovoljan. Za kraj ovog iznimno emotivnog i odlično što se tiče koncepcije učinjenog dokumentarca, svima koji proživljavaju neko unutarnje preispitivanje svog odnosa sa svojim bližnjima bih toplo preporučio.

Drugi film i prvi film večeri koji bih mogao istaknuti kao možebitnog pobjednika festivala, a vjerojatno i po reakcijama i pobjednika publike jest film "War, dance". U ovom osvrtu bih zapravo započeo sa reakcijom publike. Bila je to prava reakcija sa navijanjem i pljeskom na stvarno nevjerojatna muzička, pjevačka i plesačka postignuća djece sa sjevera Ugande. Da je režiser bio prisutan na projekciji sigurno bi bio jako sretan ostvarenom duboko emotivnom vezom između njegova uratka i publike. Ta veza, amalgam koji nas je sve prisutne u velikoj dvorani SC-a držao na okupu jesu djeca izbjegličkog logora Patongo. Riječ je o izbjeglicama plemena Acholi sa sjevera Ugande. To pleme koje broji oko dva milijuna je u izbjeglištvu iz svojih vjekovnih ognjišta, raseljeno i živi već godinama u strahu od LRA. Pratimo pripreme djece za natjecanje u plesu, pjesmi i glumi na festivalu u Kigaliju. Usporedo sa time režiseri nam prikazuju i teške sudbine te djece.Posebno se ističu svojim tragičnim primjerima sudbine Rose, Dominika i i Nancy. Rose je morala vidjeti zadnje trenutke svojih roditelja. Nancy je skoro sama sebi prepuštena da odgaja svoju omalenu braću dok joj majka luta Ugandom za poslom. Ona je ostala bez oca kojeg su pobunjenici isjekli mačetama na smrt i prisilili njenju majku da ga sahrani. Izuzetno je emotivni dio filma gdje u majka dolazi u posjet kćeri pred njen put na natjecanje u Kigali. Obje odlaze u buš ne bi li na grobu od oca dobile i njegov blagoslov. Tko tada nije zaplakao nema jednostavno srca. Jednostavno je teško promatrati slamanje srca mlade djevojke na grobu svog oca i njeno zazivanje smrti i žala što nije ona do oca u grobu. No tu je i snaga koja se rađa pobjednike.
Još jedno djete koje bih istaknuo je Dominik koji je ostao prilikom upada pobunjenika u njegovo selo bez brata i morao je i sam, kako kasnije priznaje prvi puta pred kamerama, počiniti pod prisilom i ubojstva nevinih ljudi, farmera. Pri tom na ekranu ne vidite lice dječaka već lice jednog ozbiljnog čovjeka u godinama iza koga su godine životnih rana. Nadalje moram spomenuti kako bi Dominika po uspješnosti sviranja na ksilofonu mogao nazvati i nasljednikom Boška Petrovića.


To spominjem jer ne mogu prešutit još jednu kvalitetu tog mladića. Naime kad je na natjecanju na koje putuje sa svojim sunarodnjacima osvaja titulu najboljeg udaraljkaša i pri tom dobiva na dar i novi ksilofon. On ga ne zadržava i daje ga školi ne bi li još netko osvojio titulu u Kigaliju. Vrlo plemenito i uzvišeno za jednog tako malog, ali životnim nedaćama mudrošću obdarenog, sada to mogu s pravom i izreći, muškarca.
Tko nije bio dirnut ovim vrlo empatičnim filmom svakako nije bio dušom prisutan i ponesen zanesenošću tih ljudi koji i dan danas žive u nemogućim uvjetima dok se većina nas kocka sa nečim što nekima rođenjem nije dano. Ovaj film kako što sam već na početku ovog teksta izrekao je vjerojatni pobjednik stoga ako ne stignete vidjeti u repriznim projekcijama probajte svakako u nedjelju.