Nisam se javljao ovijeh dana jerbo bjeh na festivalu, a istinabog nije bilo ni o čemu za pisat do jučer navečer. Prvo sam donekle bio iznenađen ne odazivom publike prvi dan, dan svečanog porinuća festivala.
Naime na samom otvaranju se još i može nekako i oprostit što nema publike ili je nema u onoj količini koliko je bilo prošle godine, jerbo je bilo svečano otvaranje, a tu je manjak ulaznica za običan filmogledalački puk. Drugi je par rukavica film koji je prikazan. Naime ovo je dokaz da ne treba uvijek vjerovati izboru struke jer eto hvaljen i na Sundanceu ove godine nagrađen film "Durakovo: Village of Fools" nije ni privukao publiku, a ni nije niti vrijedan gledanja. Još veće iznenađenje uslijedilo je poslije projekcije po meni najkontroverznijeg od kontroverznog ove godine gdje sam se prisjećao odlična odaziva publike na prošlogodišnje projekcije filma "The bridge". Publika je opet (sretno) namirisala jednu filmsku osrednjost u filmu "ZOO", filma o zoofiliji ili... je bio dobar ali ne onakav kakav sam očekivao. Uglavnom film što se tiče tehničkih detalja je kako sam i mogao pretpostaviti zadovoljio moje prisutne prijatelje iz filmske branše.
"Zoo" je odlično napravljen, no i opet i tu se može tražiti dlaka u jajetu jer ako se ima para onda se može i raditi ovakve filmove, no fali mu neka duša. Ovaj film se uz potpuno promašeni i nerazumljivi film "Durakovo" (to je odgovor kako u USA može na festivalima pobijediti kojekakvi filmovi kojima fali glava i rep) na neki način pridružio tendenciji dana da svojim nemuštim i zašušurenim početkom koji nikako da se odvije u pravom pravcu. Naime kada preda sobom imate razastrjetih "deset" paralelnih radnji, izuzetno ih je teško za pratit u te kasne sate, i na koncu umara gledatelja zahtjevnošću.
Naime na početku nam se raspakirava tih desetak, nazovimo to sudbina zoofila i vi sad trebate shvatiti poantu raznoraznih životnih puteva koji bi eto trebali voditi prema jednom jedinom a to je prema čistoj, nevinoj i neiskvarenoj ljubavi prema životinjama. Je, možeš mislit, kronika jedne boleščine.
Uglavnom loš početak, no zadovoljavajući rasplet sa pomalo komičnim elementima tipa insceniranim trkom po poljoprivrednim površinama jednog od likova sa kantom vrhom punom cd-ova i dvd-ova raznih zoofilskih sadržaja. Film je tendenciozno pokušao prikazati jednu boleštinu ljudskog roda kao eto nježnu ljubav prema životinjama i naravno drugu stranu medalje, te ljude koji to prakticiraju kao sasvim uredu pripadnike ovog društva.
Nisam liječnik, no ne sviđa mi se činjenica da znam jednu rasnu plavušu, uspješnu akademsku građanku ove zemlje za kojom bi se okretao svaki čovjek i probao upucavati, jedna od istaknutijih pripadnica društva za zaštitu prava životinja i koja je prakticirala seks sa golden retriverom.
Vjerojatno nisam jedini koji zna nekog da je to prakticirao jer mi upravo ta činjenica daje za vjerovat kako je nedolazak publike (u masovnijem broju od onog kojemu sam nazočio) na film zapravo govorio više o informiranosti publike tom tematikom. Kako bilo da bilo film je dobio tek prolaznu ocjenu.

To je bio dakle dan prvi. Jučer, se ipak slika popravila. Na programu bilo je iznimnih djela recentne dokumentaristike.
Prije svega bih istaknuo meni najbolji film dana, to je "Winers, losers", dok ga slijede jednako dobri filmovi kratkog metra "Angel's fire" i nekima ponajbolji film večeri kontroverzni norveški dokumentarac "Daisy 3269". Naravno da su svi u velikoj većini došli na film koji bih nazvao američko pranje mozga filmskim deterđentom. To je film "The great global warming swindle". U ovom dokumentarcu nema ničega kontroverznog, više je to jednostrani prikaz američkog jednoumlja i zamagljivanje oči drugima. U filmu se vrti samo jedna jedina stvar CO2 i to u raznim varijacijama po deset puta se ponavlja ne bi li mi shvatili. Vjerojatno to pali na one koji jedu GMO hranu u obilnim količinama.
Je sve je u CO2, ma nemoj, i da na kraju ovog filma trebali bi shvatiti kako su za zagrijavanje krivi Ocean, razna stoga sitnog i krupnog zuba te ponajviše pjege na suncu. Dakle ajmo ljudi nakon projekcije prebrojavat pjege na Suncu ne bi li skontali jesmo li ili nismo zagrijani previše.

Drugi kontroverzni dokumentarac je "Daisy 3269". Riječ je o norveškom filmu koji se bavi jadnim kravicama kojima su samo i jedino profitom motivirani Norvežani ugradili prozor tj. probušili rupu u boku. Riječ je o tome kako unaprijediti produkciju mlijeka te stoga ekipa buši rupu u jedan od želudaca krave ne bi li mjerila plinove, kvalitetu hrane, vadila tu poluprobavljenu hranu van želuca, kopala po želucima jadnih krava. Uglavnom jedna od činjenica filma je da trebate imati dugačke ruke, ne bi li tako mogli što dublje dosegnuti u želudac krave. Svašta. Muče jadne životinje. Mene je fascinirala jedna plavuša koja se pojavljuje u filmu i govori o ljubavi prema životinjama i ponajviše prema dotičnim kravama. Sve me je to podsjetilo na dokumentarac od dan prije. Naime po izjavama mogli bi nakon odgledanog filma "Zoo" shvatiti kako je i ta žena duševno bolesna i na putu je da „prokomunicira“ s kravama. Uglavnom lijepo bi ta plavuša pasala u taj film.
Ovo je pravi punorasni kontroverzni dokumentarac.

„Angel's fire“ je dokumentarni film koji je otvorio dobru večer na Doxu. Ovaj dirljiv film nam pripovijeda u dovoljno minuta da bude ganutljiv u granicama filmski dopustljivog patosa. Naime sjećam se jednog svog prijatelja koji mi je prepričavao dogodovštine sa satova fotografije sa svog studija designa. Naime jedan od profesora bi naglašavao kako bolje da mu studenti ne dolaze sa fotografijama djece jer se toga nagledao i da je najlakše iz djece izvući ono što želite za fotografiju. Stoga imajući tu crticu u glavi malo sam skeptičan bio glede filma, no film priča priču o jednom društvenom problemu koji muči čovječanstvo godinama, stoljećima. Riječ je o radu malodobne djece. U filmu pratimo u nekoj od južnoameričkih država kratak prozor u život malog klinca koji bos u dronjcima proizvodi cigle. On je jedan od mnogih tamo koji u polurobovlasničkim uvjetima životari. Prvo što ćete zamijetiti u filmu je lice dječaka. Ono je lice starca. On je samo naizgled dijete, no stavovima i strahovima je odrastao... starac. Jedno od njegovih procijeđenih rečenica, a koje su mi se urezale, jest i ona u kojoj on posve mrtvo ozbiljan i zabrinut kaže kako se boji smrti. Strah je to neprimjeren njegovoj dobi. Sjajno odrađena tema.

I za kraj sam ostavio meni najbolji film dana, to je "Losers and Winners“. Riječ je o kineskom demontiranju jedne od tehnički najnaprednijih koksara u Njemačkoj. U tom poslu istok susreće zapad. Nekad tehnički nenapredan istok uzima najbolje od zapada i pri tom se susreću razne radne navike i naravno civilizacije. Film je dovoljno duhovit da se smijete i dovoljno ozbiljan da se zamislite nad sudbinama jadnih Kineza koji ne znaju za bolje unatoč tome što se susreću sa zapadom. Uvid je to u hibrid komunizma i kapitalizma koji se gaji u Kini. Prvo što možete zamijetiti dok gledate film da Nijemci koji su još ostali raditi u tvornici na primopredaji svojim tvrdim stavovima pokušavaju „upristojiti“ svoje suradnike s istoka. Naravno da nailaze na nerazumijevanje jer tamo čovjek ništa ne znači. On je samo dopustiljiv postotak od 0,79 smrtnosti na poslu koji se ne smije prijeći. Zanimljiv je detalj u kojem se Kinezi ne mogu čudu načuditi kad skuže da Nijemci rade 8 sati i uzimaju duge pauze. Sve vam je jasno kad vidite glavnog kineskog kuhara koji se ustaje ranije od svojih suradnika i liježe najzadnji. Njegov slobodni dan je u avionu na povratku za Kinu. Katastrofa. Kakva radnička prava. Ljudi su brojke, te shvaćate da i kineski rukovodioci (ne nazivam ih namjerno direktori jerbo oni su kao i sistem iz kojeg dolaze svojevrstan hibrid) jednostavno ne brinu brigu o dobrobiti svojih ljudi. Glavni kineski rukovodioc citira haiku poeziju i pjevuši dok vozi svoj auto u razgledu njemačkim gradom kinesku pjesmicu koja veliča Mao Ze Donga, Mao je vođa koji kad govori kao da žubori potočić, pjeva taj lik. I sad da mi netko kaže da su se odmakli od zasada tog diktatora. No oni ne znaju za bolje i raznim mudrim metodama ih ti rukovodioci drže u tom stanju drijemeža, tipa u radničkim prostorijama se gleda samo kineski tv program, jede se kineska hrana, slavi se kineska nova godina. Pak s druge strane nailazimo na apsurdni birokratizam Nijemaca i jednu nefleksibilnost koja odaje u pozadini svega i ksenofobiju, rasizam. To sve kulminira apsurdnom komentaru jednog od preostalih Nijemaca, kako su kolege Kinezi nevjerojatno nasilni u svojim zahtjevima da bi pri tom zločestom i rasistički intoniranom komentaru zazvao „iskonskog“ Nijemca Asifa da mu dođe pomoći.
Svakako bih ovaj film istaknuo kao jednog od mojih favorita po kompletnosti i slojevitosti prikaza društvenih odnosa i kolizija društvenih uređenja za pobjednika festivala.