Samo imam jednu stvar za reći, legenda Joy Divisiona, Ian Curtis.
Film je htio ne htio priznati obilježio udarni dan festivala, a to je srijeda.
Sve filmske projekcije na kojima sam bio bile su odlično popunjene. Ludilo je već počelo u 17 h sa dokumentarnim blokom, a nastavilo se sa prvom projekcijom službenog igranog natjecateljskog programa dana u 20 h.
Naravno za najupornije šlag na kraju je bio film "Control".

Dvojio sam da li da današnji naslov jučerašnjeg filmskog pregleda otvorim parafrazom prezentera programa ZFF-a, "S pornjave, u ludaru", no prevladale su emocije kojima sam bio preplavljen nakon izvrsnog posljednjeg filma dana, već gore spomenutog.
Ove filmske bakanalije koje su nam priredile jake snage direkcije ZFF-a stvarno zaslužuju da se barem spomenu. Krenuti ću prvo od dokumenataraca, to su odlični film iz Srbije (autora filma o porno industriji u Srbiji) ""EHO" (Marko Popović – Ivana Lalić) te "Duhovi Cite Soleila". Kada navodim ovu kratku nabrajalicu ne mogu da to ne istaknem posljednjeg režisera iz Danske Asger Leth.
Ovo zadnje moje oduševljenje Dancima nije neuvjetovano, jer eto to je 3 ili ko' zna koji film iz te nordijske zemlje koji sam gledao ove godine i da je napravljen kak se spada. I sad more svako reći da volim depresivne, ali filmski vudrene nordijce (kažem to tako jer ne želim izostaviti i ostale jednako talentirane narode s tih prostora). :)
Dakle Asger je otputovao u malu karipsku državicu, točnije Haiti i snimio film o najopasnijem (po UN-u) kvartu/gradu na svijetu. Riječ je o kvartu glavnog grada Port au Princea nazvano (Gradom Sunca, u mom slobodnom prijevodu s francuskog) Cite de Soleil. Kvart je veličine omanjeg grada, 300 tisuća stanovnika i riječ je o najsiromašnijim građanima tog grada. U njemu su lokalni šerifi, čelnici lokalni Chimeresa ili bandi dok policija tu ne zalazi. Dapače policija im daje dozvole kakve bi samo sebi davali. Katastrofalna je korumpiranost i povezanost tih bandi sa vlasti, no šok je za mene bio još veći kad nam je režiser otkrio povezanost Chimeresa sa tadašnjim predsjednikom Jean-Bertrand Aristideom.
Kamera na oku atraktivan način prati događanja oko dvojice braće 2 Paca i Bilya. Oni izravno služe Arristiedu i njegovoj stranci Lavalas kao jedinica za "hitne slučajeve". Događaji se strelovito kompliciraju za braću zbog pobunjenika koji napreduju prema glavnom gradu. J.P. Aristid bježi iz zemlje i braća ostaju bez političke potpore. Zanimljiva je za publiku (pa i mene) sudbina žene koja ih prati. Ona je francuska humanitarka koja nalazi opravdanje za sve svoje postupke u nekom svojem machiavelističkom mikrosvijetu, no sve to pada u vodu jer se zaljubljuje u jednog od braće i stupa s njim u vezu.
Sumanuti ritam događaja jednostavno vas ponese te ponekad u filmu imate dojam da je to igrani film koliko ima napetosti, opasnosti i ludih raspleta.
I kad gledate takav jedan film onda jednostavno u organizam unesete veliku dozu kvalitete te vam je teško da onda i jedan film može poslije toga biti toliko dobar. Oliver Sertić je pri najavi filma rekao kako mu je to favorit, no na kraju je ispalo da nije samo njemu.

Drugi dokumenatarac bio je srpski film Eho o događajima u beogradskom Vrapču tamo je to Laza (bolnica Laza Lazarević). Odlična najava i odličan film. Meni se pokazao kao puno bolji uradak od srpskog filma s početka festivala. Režiseri uspješno kombiniraju dvije stvarnosti i non stop nam podsvjesnim porukama šalju pitanje svima u kinu, tko je tu lud. Ljudi u ludari ili oni vani. Moj odgovor bi bio onaj koji se neupitno nameće gledanjem filma, a to je da ekipa vani je luđa.
Jednostavno gledajući stječete dojam da Koštunica sa svojim izjavama o slušanju sova koje su naselile stablo do njegova ureda je luđe od ljudi koji su kako to dobro doktorica za njih zadužena kaže ipak normalni ali hipersenzibilni na svu onu okrutnost pomalo psihotičnog svijeta vani. Uvjerljiva na momente smiješna dirljiva priča o ljudima koji borave u Lazi. Rijetko se vidi ovako dopadljiv film.
Prvi igrani film večeri je bio izraelski film "Meduzot", riječ je o jednom vizuelno i sadržajno izuzetno prijemčljivom filmu. Nekako se ne mogu oteti dojmu kad je na predstavljanje filma došla žena da je ona ipak uz muža glavni režiser ovog oku i duši ugodnog uratka. Jednostavno se vidi taj ženski da to tako nazovem dodir. Rijetko da se vidi na festivalu kojem dominiraju ozbiljne socijalne drame jedan bajkovit film, na granici sa fantasy stilom u nekim dijelovima radnje.
Meduze su zapravo jedan triptih radnji koje se isprepliću u različitim svojim završecima. Priča je to o izgubljenom djetinjstvu djevojke Batye koja doslovno svoje djetinjstvo iz jednog sretnog momenta isprojicira u svoju paralelnu realnost. Druga radnja je ona mladog bračnog para kojem se dešavaju nesreće na početku braka (pomalo povezano sa sudbinom Batya) i koji uporno na flegmatičan način se pokušavaju obračunati sa serijom nesretnih događaja. Treća je radnja oko srednjovječne filipinke Joy, koja dolazi u "obećanu zemlju" ne bi li svojem malenom sinčiću omogućila kakvo takvo djetinjstvo. Izuzetan film sa nizom zanimljivih režiserskih upliva u radnju, koje nećete u isti mah uočiti.
Po meni najbolji igrani film dana zbog svoje cjelovitosti kojom obuhvaća sve vrste zahtjeva koje mi postavljamo pred režisera. Sve je tu sreća, tuga, smrt ... cijeli život.
Drugi najrazvikaniji film dana "Control" je bio kako i naslov kaže o frontmenu Joy Divisiona. Kod god da sam pitao da je gledao film složio se oko dva detalja, to su izvrsne pjesme i uvjerljiv glumac koji dosta nalikuje Ianu Curtisu. Ja sam slušajući u pozatini Creep Radioheada (duboke nema nikakve povezanosti s Ianom ili...:) nekako posebno raspoložen prozvati ovaj film jednim velikim filmskim hitom. Dosta je generacija koje se žele i uspoređuju se buntovnom genaracijom koja je proizašla iz sivog, monotonog i po kreativnost ubijajuću sredinu. Film odlično to portretira kroz crno bijelu boju koja je dodatni "ubrizgavač" (i pomalo prokušana metoda) osjećaja kod publike i vjernog prikaza sivila tog doba, naravno kako ju zamišlja režiser. Gluma je uvjerljiva te je Anton Corbijin sa izborom Sam Rileya pogodio jackpot. Naravno kod ljudi će se pojaviti dilema da li je bolji Winterbottomvljev "24 hour people", no ipak ovo je isključivo priča samo o jednom idolu te generacije, a Winterbottom ide dublje i u širinu sa svojom izgleda dragom formom mockymentarija. Film neće i ne može ponuditi neke visoke intelektualne domete, a niti proniknuti u dušu i motive Iana jer ipak koliko god mi znali nekoga moramo se upitati koliko zapravo znamo neku osobu. Možete nekoga poznavati 5, 10 godina a da ga niste nikad zapravo poznavali. U takvoj nekakvoj sveopćoj sferi površnosti pa i internet doba gdje se nečija pažnja mjeri koliko u jednom pogledu se može pročitati ovaj film je pravi reprezent ne samo bunta tog doba nego sadašnjosti. Bio je to dan za pamćenje, a film se nije smjelo nikako zaobići.