Dok sam se jučer predvečer pripremao se za predstojeće projekcije kroz razgovore sa svojim prijateljima koji su filmove pregledali na jutrašnjim projekcijama, unatoč dobrom špurijusu ponekad htjeli vi to ili ne podlegnete dobro argumentiranoj kritici, možda još i više kad vam se ukusi podudaraju. Eto to se i meni desilo jer kad imate ful sretnog i sređenog čovjeka koji veli da film će biti nešto što ne bi nitko od vas činio ježu, eee onda se zamislite.
Na moju sreću, i sreću male bulumente neočekivano slučajno okupljenih dragih frendova, film koji sam sa skepsom očekivao kao repetitivnu dosadu tjedna pokazao se da je nešto sasvim, sasvim drugo. Riječ je o filmu Li Yanga "Slijepa planina".
Slijepa planina na kraju nije slijepa ulica ZFF-a nego sasvim solidno izdanje čak izvanredan film koji je kao u nekoj drami u kazalištu uspio izmamiti i na kraju (režiserove igre) i jedan kolektivni uzvik olakšanja gledateljstva konačnim raspletom radnje.
Film tematizira jednu sasvim moguću situaciju jedne tako mnogoljudne zemlje kao što je Kina, a to je preprodaja žena iz gradskih sredina negdje u zabit nekom iza nogu gdje vlast mora bježati pred podivljalim mnoštvom i njihovom vizijom istine i pravde (kako je prikazano u jednoj o zadnjih scena u filmu). "Slijepa planina" nikako, iako depresijom i možda malo dugačkim vremenom trajanja kandidira za razvučeniji film festivala, nije dosadan film u kojem ćete na trenutak pogledati na sat i probati izračunati koliko vremena vam je još preostalo.
Sjećam se sličnog filma sa Zagreb Doxa o otmici mladenki u Kirgistanu koji ipak za razliku od ovog fikcijskog filma prikazuje slične stvarne događaje koji se zbivaju u realno vrijeme, vrijeme snimanja filma. Naravno da smo mi kao kulturni krug kojem pripadamo odavno zaboravili na ove "hardcoraške" načine upucavanja ili u konačnici, iznalaženja žene svog života. Komentar bi bio jadno, no Yang je po meni (pogotovo uspoređujući sa viđenim u filmu o mladenkama u Kirgistanu) odlično portretirao jednog aktera radnje koji ne samo prešutno već i aktivno sudjeluje u otmici, silovanju, uhođenju i pokušaju indoktriniranja mladenke. Riječ je prije svega o ženi koja bi mogla imati suosjećanje i boriti se protiv toga, a u ovom filmu to je majka mladića koji je glavni otmičar, silovatelj.
Film je drugo ostvarenje Yanga te kada sagledamo oba filma moramo uočiti da je njegov smjer kretanja u filmu određen, obojan socijalnim temama koje izuzetno dobro oslikava filmom, izaziva potrebnu pažnju u osvještenom gledateljstvu širom svijeta pa i reakcije u svojoj domovini (u kojoj su ga i zabranjivali). Sve dovoljno za postane poster borbe, ovaj puta protiv nasilja na ženam. Ovaj film kako je jedna sugledateljica rekla po završetku projekcije, svakako zaslužuje biti prikazan i na Human rights film festivalu. Slažem se, vrijedilo bi ga još prikazati.

Drugi cijelonoćni igrani film dana je film prvog dobitnika ZFF-a Andrei Zvjaginceva. To je "Izgnanie" (Izgnanstvo). Ovaj film prije svega jako dugo traje (150 min). Drugo, film bih mogao sažeti riječima: preljub, smrt i prevara. Preljub jer film tematizira preljub za kojeg ste posve sigurni da ga je počinila mlada žena, majka dvoje djece. Razlog je dovoljno zamršen koliko ponekad nama muškima žene zapreteno izgledaju i zvuče. Najslađi mi je bio uzdah i smijeh koji se prolomio dvoranom najupornijih gledatelja SC-a kad su saznali u odlično koncipiranom raspletu filma što se zapravo krije iza razloga ženinog preljuba.
Naime žena, Vera je nezadovoljna životom, dosađuje se i zbog toga priznaje mužu da sa drugim muškarcem očekuje dijete. Zvjagincev nam sporo klizećom kamerom dočarava dosadu, sporost i učmalost života mlade Vere. Režiser vas jednostavno stjera u kut gdje se htejli vi to ili ne krenete susosjećati sa glavnom junakinjom. Jednostavno atmosferičnost filma je fenomenalna. Kadrovi su poput uljanih panorama pejsaža, glazba dramatičnošću dodatno dočarava dramu kroz koju prolaze glavni likovi, rekao bih pomalo romantičarski, ali to naravno nije jer se radnja dešava danas. Spomenuo sam još dvije ključne riječi kad razmišljam o ovom filmu, to su smrt i prevara. Ta dva pojma su kauzalno povezana jer smrt je bio očigledan kraj očaja koji je proživljavala Vera. Prevara je ujedno i glavni dio perfektno kamufliranog obrata Zvjaginceva koji nas ne ostavlja ravnodušne i pojačava osjećaj bespomoćnosti situacije ucviljenog udovca. Opisujući jedan od klišeja krize srednjih godina na svoj pomalo epski, pomalo Tolstojevski napravio je opet jednu dramu odlične atmosfere. I za kraj radnja iako se proširuje na za današnje filmske kocepte trajanja (sat i pol) hrabrih 150 minuta nikad ne gubi na ritmičnosti i vrijedi ga pogledati. Film proglašavam jednim od kandidata za glavnu nagradu.

Vidimo se danas.