Eto friških novica sa ZFF-a.
Bilo je lijepo (prepuno lijepih žena... koje nisu glumice i zgodne kao Marija Škaričić:)svi ljudi odlično raspoloženi a meni osobito drago jer sam imao prilike vidjeti dva izvrsna ostvarenja za prvi dan i time mogu potvrditi odlično porinuće ovogodišnjeg festivala.
Od kratkometražnih ostvarenja začudio je me je (i jednog mog kolegu u neformalnom razgovoru između dviju projekcija) Sniffer. Bio je posebno najavljivan na udodnoj presici prije par mjeseci kao jedno od mogućih odličnih ostvarenja koja će se pojaviti na ovogodišnjem izdanju Zagreb Film Festivala, no film kao film me je u potpunosti razočarao. Moram priznati da francuska publika u Cannesu je po izboru ovog filma (mislim na žiri) nekako predekadentna i prenapredna za moj ukus. Jednstavno film me nije ničim zadovoljio. Promašaj.
Osobno su bili zanimljiviji kratki filmovi koje su izradili naši režiseri u podršku akcije "Daj mi kino!".

Dakle poslije par simpatičnih pogrešaka prevoditelja sakrivenog iza maske maskote festivala uslijedilo je prikazivanje filma Andree Štake "Gospođica / Das Fräulein".
Ovaj film je bio pun pogodak i publika je to prepoznala a dokaz tome je bila dupkom puna dvorana SC-a.
Film je sam po sebi obojan tipično germanskim "štihom". Uzance škole koje je režiserka prikazala na filmu su tipičan primjerak germanskog načina prikazivanja stvarnosti (samo što ovaj put iza kamere stoji jedna žena podrijetlom sa Balkana), no ipak sa primjesom jedne tople i neobične Balkanske priče. Priča je to i o ekonomskoj emigraciji raznih naroda sa ovdašnjih prostora koja ne žive odvojena u dijaspori već u zbilji otvoreno surađuju i ispomažu se. Kako sam često bio sam svjedokom takovih priča, priča o dekonstrukciji bajki o samo unisonoj hrvatskoj ili bosanskoj emigraciji.
No iako priča ima i taj dio ona prije svega obrađuje sudbinu bosanske žene koja oboljela o leukemije dolazi u Zurich ne bi li dočekala smrt ili našla čaroban lijek za svoju bolest... to ne znamo. Toliko duboko u motivaciju Ane, Andreja ne ulazi. I to je dobro, jer bi pri tom oduzela čar priče i doslovno nam sve otkrila, a ne kao na filmu kad se poigra sa našom maštom.
Osim odlične priče (scenarij je napisala sama režiserka), filmom dominira maestralna gluma Marije Škaričić, Mirjane Karanović i Ljubice Jović. Jednostavno Mirjana je dokazana veličina kao i Ljubica Jović, no po ko zna koji put se ispostavilo da Marija Škaričić je jedna od zvijezda filmova s ovih prostora i nije bez vraga da je dobila dva puta Srce Sarajeva.
Pamtim ju po prvi puta iz njezine izuzetne izvedbe narkomanke Maje iz "Te divne Splitske noći", zatim zanimljive uloge rodilje iz "Oprosti za kung-fu" te jednako odlične uloge Ljubice iz filma "Sto je muskarac bez brkova?". Jednostavno je simpatična i odlična.
Tako se eto ispostavilo da Hrvatska prije dobrih filmova koje je počela proizvoditi imala je "urbi et orbi" ponuditi odlične glumce.

Nakon ovog filma i kratke "čik pauze" uslijedio je novi blok.
Tu su na programu bili osrednji australski kratkometražni film i svakako odličan dugometražni film iz Danske.
Pitao sam se zašto toliko volim te ponekad depresivne nordijce i eto odgovor je stigao u neobičnom ostvarenju Pernille Fischer Christensen "Sapunica / En Soap".
Film je priča o dvije stanarke jedne zgrade u Danskoj. Obje imaju problema i te njihove životne turbulecije se u filmu neminovno i isprepliću i uz obostranu suradnju i raspliću.
Dakle jedna stanarka zove se Charlotte, a druga je transsekualac Veronica/Ulrik. Da ne prepričavam zaplet te mnoge rukavce radnje u koje nas u filmu odvodi promućurna redateljica, zaklučiti ću kako je film iako je počeo u kasne noćne sate trebao privući, ipak malo više publike.
Publika po mom skromnom mišljenju... malo zakazala, jer je dala veće povjerenje prethodnom, ipak u nas malo više u medijima eksponiranijem, filmu.
Nadam se da danas navečer i u dane koje dolazem, publika će ipak prepoznati kvalitetna ostvarenja i iz kasnonoćnih termina.