Pošto je prva projekcija kasnila svojih 15-tak minuta stvorila se gužva za drugu koja je po broju publike bila prva predstava večeri.

Na programu su bili odličan kratki film iz Belgije "Carlo" kojeg bih nazvao kratkom crnom komedijom. Priča govori o čudnim raspletima sudbine i o utjecaju na nju najvažnije sporedne stvari na svijetu. Naime film započinje prikazom sudbine krava u klaonici i tamo zaposlenog Carla. On u čudnom raspletu sudbine mora zamijeniti svog prijatelja slomljenih nogu na nogometnoj utakmici. Iako nevoljko, Carlo pristaje i odlazi ususret svojoj zloj sudbini. Njegov problem je što ne zna francuski, a momčad je iz frakofonskog dijela Belgije. I ko za vraga ulazi u krivi auto. Auto je nakrcan pljačkašima, dok u drugi auto s nogometašima sjeda pravi četvrti član pljačkaške bande. Vidjevši gdje ga vode Carlo glavom bez obzira bježi no oni ga uhvate te smaknu u šumi gdje režiser u posljednjem kadru prikazuje krdo krava koje prilikom smaknuća okreću nesretnom Carlu guzice.

Drugo cjelovečernje filmsko djelo je izvrsno režisersko postignuće Sidiqqa Barmaka,"Osama".
Prije svega treba spomenuti da je to prvi snimljeni film nakon svrgavanja talibanskog režima u Afganistanu. Osobno sam bio skeptičan i nisam se ni približno nadao onome što sam vidio, od tog za mene nepoznatog filmskog režisera. Tako to biva da kad se ne nadaš ničemu ili si nabrušen negativno, u smislu : eto došao je film koji je pokupio hvale kritičara i dobio prestižnu nagradu, a to je tek prvijenac jedne nove zvijezde na filmskom nebu, a zapravo dobiješ nešto neočekivano dobro.

Što me to oduševilo u tom filmu koji je obišao mnoge filmske festivale i dobio "Zlatni globus"?

Ono što naočigled izbija u prvi plan jest jedna oštra, žestoko politički intonirana socijalna drama o beznadnosti življenja obespravljenih afganistanskih žena.

Film iznosi jedan meni novi pogled na stanje stvari za vrijeme okrutna talibanska režima i to ne iz druge ruke zapadnih medija već od čovjeka koji je tamo živio i proživljavao sav taj teror. Taj novi kut gledanja britak je, reže, te prolazi kroz sve društveno nametnute običaje, duhovne prljavštine i licemjerja nametnuta od strane talibana.
Bijeda prikazana u filmu asocira me na zaboravljeno razdoblje prošlog stoljeća i razorenih gradova nakon drugog svjetskog rata. Čovjek bi pomislio da je film o tom razdoblju, a ne prošlosti od prije par godina, da se povremeno tu i tamo ne provozaju talibani na svojim suvremenim japanskim jeepovima.

Režiser Barmak nas uporno iz prizora u prizor šokira neprestanim apokaliptičnim prizorima.
Osobno me potresla scena zornog prikazana rasula u zdravstvenoj zaštiti, točnije nepostojećoj zaštiti. Riječ je o sceni koja se dešava u ruinama predstavnika zdravstvene zaštite, bolnici. Naše dvije junakinje, majka i mlada kćer koju će se kasnije u filmu prekrstiti u Osamu, dolaze u bolnicu ne bi li zaradile za jelo, njegujući bolesnike. U toj sceni Osamina majka, za koju je za pretpostaviti da je po iskazanoj stručnosti nekad bila medicinska sestra, pruža dvama postarijim bolesnicima jedinu moguću skrb a to je da dio infuzije od jednog bolesnika drugome i time čisto prividno pomogne.

Nadalje kako film odmiče svedoci smo sve očajnije situacije Osamine male obitelji koja bez muških članova. Osamina majka pritisnuta neimaštinom odluči na savjet bake posegnuti za potezom očajnika te prerušava malu Osamu u dečkića. Odreže joj kosu, obuče je u mušku odjeću, te na taj način krenu krstariti gradom u potrazi za posloma i hranom.
I stvarno, to im uspijeva te majka ne samo što nalazi hranu već i kćer zapošljava kod bivšeg ratnog druga Osamina oca. To sve hoda dok jednog dana radikalne talibanske mule ne odluče pokupiti djecu s ceste u svoje vjerske škole, pa među njima odvode i malu Osamu.
Ovdje se Osama snalazi dok ju jednog dana ne prokuže mule i odvedu u zatvor gdje ju kako je to neminovno za taj režim stiže smrtna kazna. Obrat stiže u vidu jednog od mula iz škole, koji ju uzima sebi za ženu i time spašava od smrtne kazne, no za Osamu to je tek pravi pakao.

Sve gore pobrojano s tako realističnim prizorima tjera me da ocjenim ovaj film s 4.86, dodjelim kategoriju moždane nirvane te ga označavam favoritom festivala nakon svega viđenog u ova tri dana.