Prvo moram reći da sam vrlo ugodno iznenađen. Ma zašto okolišati, bilo je super.
Iako je bilo dosta svježe, pogotovo nakon pljuska koji je pao dan prije, atmosfera je bila fantastična. Moram priznati da niti dva dana nisu bila dovoljna da se svi dojmovi slegnu, i to pozitivni.

Od kud početi? Pa eto, nakon duga puta s mora tek što sam pristao u «luku» , jedva nešto pojeo, povukao sam svoju vjernu ekipu sa sobom i kako bi rekli «pinklec na rame i put pod noge» za ne baš tako blizi Veliki Tabor. Prvo smo krenuli autoputom pravac za Krapinu gdje su nam veseli zagorci dali upute za Pregradu i dalje prema Taboru. Ono što moram reći da po danu je lakše doći do Desinića i dalje do Tabora, jer kroz Zagorje po tim zavojitim cestama i bez znakova za mjesta koja predstoje putem svatko se može lako izgubiti. No uz svu tu «dobru cestu» (tako ju je nazvao prolaznik u Krapini koji nas je uputio kamo dalje), oduševljavaju i zadivljuju pejsaži prekrasnih zelenih zagorskih bregov kroz koje prolazite.

Kako sam ja doista žarko želio doći što prije do mog subotnjeg cilja, potpuno sam smeo svoju vozačicu i propustili smo sve zagrebačke benzinske i one dvije na autoputu... Hmm, to ne bi bio problem da putem kroz zagorske brege radi bar neka benzinska. Pretvorilo se to u pomalo napetu točku naše male avanture. Stigavši u Desinić ugodno smo bili iznenađeni kako to mjesto (nalik na neko mjesto iz Tim Burtonove Sleepy Hollow doline) ipak posjeduje malu, ali simpatičnu pumpu. Naravno, pogađate, ni ona nije radila. Srećom, na zadnjim kapima smo po povratku stigli do pumpe na ulasku u Zagreb, bez stopiranja, guranja auta i slično...

I konačno kraj strepnjama je bio kad smo konačno sa istočne strane prišli prvo do Grešnih Gorica, pa u daljini ugledali prekrasnu renesansnu utvrdu, grad Veliki Tabor.

Tu nas je na početku prilazne ceste dvorcu dočakalo ljubazno osoblje TFF-a i počelo je ono za što sam se spremao duže vrijeme, a odgodio zbog odmora na moru.

Cijena ulaznice od 20 kn ispostavilo se nije bila preskupa za ono što nas je očekivalo. Ulaskom na proplanak pred utvrdu Veliki Tabor prvo što sam ugledao je skupina mladih ljudi koja je kampirala tamo i uživala u razgovorima, hrani, svježem zraku i odličnim filmovima. Kad smo nas par stupili kroz dveri utvrde Tabor ono što nas je dočekalo u skladu sa zadanom temom festivala su štandovi. I to jedan s kokicama kao zaštitnim simbolom filma općenito i jedan s vege klopom, a onima koja nije po volji spomenuta klopa moram spomenuti izvrsnu gastronomsku ponudu nedalekog restorana Grešne Gorice, dakle za svakog ponešto. Moja pratnja nije nakon duga puta oklijevala i odmah je prionula vegetarijanskim pizzama i kolačima. Sam sam krenuo dalje u atrij gdje se nalazilo glavno kino gledalište nazvano Tabor Varosh i dalje malo niže tog dvorišta mala projekcijska dvorana Rustica. Ubrzo nakon što me sustiglo moje društvo krenuli smo u nezasluženo zapostavljeni svijet kratkometražnog filma.

Pošto nisam bio u ponedjeljak na službenom prikazivanju filmova iz međunarodne konkurencije, dobro mi je došla subotnja repriza. Tako smo ipak u kino dvorani Rustica uspjeli pogledati ranije propušteno.

Već nakon par odgledanih filmova, bio sam oduševljen kvalitetom, i to vrlo visokom, filmova prikazanih u toj konkurenciji. Od odgledanih filmova većina bi mogla biti prikazana na npr. HTV-u, Novoj ili Rtl-u i obogatiti njihov siromašan, reprizni, komercijalan i neinventivan filmski program.

Što sam vidio?
Pa prvo je to animirani film prvog natjecateljskog dana simpatičnog naziva MOO(N)- Muukala krava na mjesečini. Režiser je Leigh Hodgkinson/UK 2002, a film je trajanja 3,25 minute. Iz naziva je očito da se radi o kravi no da film bude neobičan riječ je o prijateljstvu između krave i djevojčice, a zaplet se vrti oko njihova druženja te smetnji koje im rade jedna pčela i prehlada.

Iza toga je slijedio jedan apstraktni film koji se trebalo potruditi skužiti, no sve u svemu vrlo neobičan spoj izrade kolača po receptu bake dotične gospođe oko koje se vrti radnja i njenih reminescencija na vlastito djetinjsvo potaknuto time. Naziv tog 6 minutnog filma je Antigos presentes – Prisutstvo prošlosti; autora Kika Nicolea iz Brazila (2003.g.).

Poslije ovog filma je za mene uslijedilo totalno iznenađenje, koje bih mogao protumačiti jednom riječju - Španjolci - ali neću, jer filmić od 8 minuta je totalno genijalan. Zove se 7:35 De La Mańana (U 7 i 35 ujutro); režiser Nacho Vigalondo (2003.g). U filmu se radi o ženi koja je iznenađena kad njenu ranojutarnju rutinu u kafiću u koji redovito dolazi mijenja neobičan događaj. Mladić kojemu se ona sviđa pridobio je cijeli kafić da pjevajući i plešući sudjeluju u njegovom udvaranju njoj. No bitan je način (otkriven tek na kraju filma!) na koji je natjerao ekipu na «sudjelovanje» u tom činu - on se opasao bombom! Totalni šok i smijeh, kako urnebesno španjolski.

Inače ta projekcija je završila s dva jednako odlična filmića. Prvi je L'homme sans tete – Čovjek bez glave; Juana Solanasa iz Francuske (dobitnika Zlatne palme za najbolji kratki film po odluci žirija,2003.g); koji se dešava u industrijskom pejsažu, o čovjeku bez glave koji se sprema na ljubavni sastanak i za tu priliku se prvi put odlučuje kupiti glavu. Zapravo ta genijalna ideja o čovjeku bez glave se proširuje na praktički cijelu rasu ljudi koji po želji kupuju razne glave za svoja bezglava tijela. Ja bih rekao da se tu radi o jednoj posvemašnjoj kritici konzumerskog društva, film svakako treba pogledati.

Drugi film je Valerian – Jamiea Paula Quantrilla iz UK-a u trajanju od 15 minuta (iz 2003.g), a govori kroz poseban, apstraktan način o starom mornaru, djevojčici i leptirima te njihovoj životnoj povezanosti u dalekom ribarskom naselju.

Po završetku projekcije uzeli smo si kratki odmor, kako to već biva - šetnjica, wc, sok i nazad na slijedeću projekciju.
Nastavak slijedi....