Nakon pogledanog filma i prospavane noći, koliko je današnji dan mudriji? Pa, utisak je još ostao. Hmm, to bi trebao biti dobar razlog da mu dam prolaznu ocjenu. A ekipa iz kina, jesu li oni zadovoljni ili mi udovoljavaju svojim klimanjem? Ne znam, niti me to sad trenutno zanima.

Film je upečatljiv i Emmerich je odličan režiser, producent, scenarist... Kao «one man band». Ili - vezano uz preuzimanje svih bitnih stvari glede filma - kao klan Vrdoljakovih u filmu «Duga mračna noć».
Film, svakako, ne donosi ništa novo u žanru filmova katastrofe koji razrađuju tematiku klimatskih promjena na Zemlji. No, ono što on donosi jest objedinjavanje manje više svih tih već «otkrivenih» tema u jednu. Naravno, u filmu samo još nije bilo kometa koje padaju i razaraju više manje sve, te podivljalih erupcije vulkana po cijeloj nam Zemljici.

Druga stvar koja se mora ispuniti da bi film imao prolaznu ocjenu je da sadržaj ipak ne stane u jednu rečenicu. Čitao sam razne kritike pripremajući se za spektakl, no, uglavnom su to bile pljuvačnice s više ili puno puno manje razloga. Ma ima jedna latinska koja mi uvijek zvoni kad mi netko preporučuje film, a to je da su ukusi različiti. Zbog toga mene generalno (za razliku od nekih koje znam) ne mogu obeshrabriti uglavnom negativne kritike po news grupama i raznim web stranicama.

Jest, film je pristojan, nije me osupnuo ko' gledatelje na premijeri u Rijeci hladnom vodom, ali nije me ni razočarao. Negativistički pristup bi mi naložio da kažem da je to čitanka u boji koja Amerikance uči pameti. Ili još bolje, kazeta najnovijeg bestsellera Michael Crichtona, kojeg na putu doma s posla u roku keks preslušaju i shvate bit knjige.
Sve u svemu, film nije televizičan – što je jedan od razloga više da ga se pogleda u kinu. Po mogućnosti ne bilo kojem.

Gluma je uvjerljiva, bez puno patetike i prenemaganja, na čelu s Dennisom Quaidom. Svidjelo mi se par dosjetki s knjigama. U razdoblju kataklizmičkih promjena u svijetu «dana poslije sutra» Roland Emmericha, knjige su postale jedinim ogrjevnim sredstvom. Jedan od glavnih protagonista filma baca u kamin sve što mu dođe pod ruku, drugi ga sprječava spašavajući rijetke knjige, a treći lik donosi rješenje problema: pronašao je hrpe poreznih zakona... (nešto što se ne bi svidjelo našim poreznjacima – a možda i bi, tko zna).

Eto tako, film je osvješćujući (posebno za Amere, da bi konačno mogli prihvatiti sporazum iz Kyota) s naglaskom na moguće reperkusije igranja s Majkom prirodom.

Moja zadnja ocjena je +3.

Danas idem pogledati film za koji sam čuo, ali nisam ga iščekivao. Nakon projekcije napisat ću ovdje svoju prvu recenziju. Riječ je o filmu "The day after tomorrow". Privukla me Greenpeace-ova preporuka ili točnije njihovo poistovjećivanje sadašnjeg klimatskog zemljinog stanja sa onim prikazanim u filmu. Pa da vidimo što ima u tome...

Jučer sam započeo završnu riječ za ovogodišnji filmski festival u Cannesu s rezimeom onoga što se dogodilo. Zastao sam na trećoj točci festivala, no nisam završio. Da bih upotpunio ono o čemu sam promišljao prateći kroz elektronske i pisane medije što se događalo, morao bih naglasiti još jednu ili dvije, recimo, zanimljivosti.

Ovaj festival, kako pišu neki mediji, nikad nije imao politički karakter – barem ne do ove godine. I meni se to jednostavno nameće, kao što sam već rekao u jučerašnjem javljanju, i iz još jednog razloga. Tek što je žiri donio odluku o ovogodišnjem laureatu Cannesa (Moore), ista ta komisija izašla je s dodatnim obrazloženjem o nepostojanju političkog utjecaja. Tako nešto bi se, ne sumnjam, svidjelo svakom pravniku praktičaru, no ono što ne štima je da to nije uobičajena praksa na ovom festivalu, barem nije bila do sada.

Iz toga ispada da je Moore «bad boy» američke kinematografije, a ne jedan od danas vrsnih režisera, koji filmskom mu formom dokumentira društvena i politička zbivanja današnjice krajnje nepristano. Skoro bih rekao, novinarski nepristrano, ko' što je onomad Hemingway dokumentaristički prikazivao zbivanja španjolskog građanskog rata i kasnije to opisao u svojoj knjizi «Kome zvono zvoni». Ovo sve će imati za posljedicu, nadam se, još veću popularnost njega samoga, a i popularizaciju dokumentarističke forme filma uopće, koja u doba zagušenja blockbusterima iz Mooreove domaje neopravdano zapostavlja takav vid filmskog izražaja.

Trećina filmova zastupljenih na festivalu su azijski, ima nešto animiranih filmova i to sve i nije neko osvježenje. Ali, osvježava konkurencija kratkih filmova, gdje je drugu Zlatnu palmu za najbolji film dobio Traffic režisera Catalina Mitulescua, a nagradu žirija za kratki film dobio je Flatlife Jonasa Geirnaerta.

Započeo sam javljanje u ovom blogu s otvaranjem jednog od značajnijih filmskih festivala, no nisam stigao obraditi događanja dan po dan kako sam namjeravao pa ću probati u jedan ili dva posta rezimirati ono što se meni bitno desilo na festivalu.
Naime, ono što su mediji popratili su u par crta Fahrenheit 9/11, Michaela Moorea (režisera Bowling for Columbine, jednako kontroverznog filma o oružju i njegovim fanovima - s naglaskom kontroverznog za amere jer oružje je njihova sveta krava). Kojem je nekako u ova turbulentna vremena zbog kritike američke politike i Busha u filmu te zbog peripetija oko prikazivanja filma u američkim kinima (tko će doista distribuirati i na tome dosta zaraditi, vjerojatno ne ni Disney ni Miramax) i samog francuskog stajališta o Iraku ipak bilo nekako predestinirano da ponese Zlatnu palmu.

Druga bitna stvar su skandal ili prašina koja je dignuta filmom Michaela Winterbottoma 'Nine Songs' među gledateljstvom, novinarima i kritičarima svojim eksplicitnim prikazom seksa. Iako me zanima koliko je to eksplicitno, jer ja ne bih ništa uz seks nazivao skandalom - svi koji ga skandaliziraju i sami ga prakticiraju.
Film koji je mene šokirao prikazom 9-minutnog analnog silovanja prelijepe Monice Bellucci je film Gaspara Noe iz 2002. godine Irreversible (Nepovratno) i postavio mi visoko ljestvicu preko koje bi trebao preskočiti ili barem doskočiti 'Nine Songs' – vidjet ćemo.

Treća je pa gotovo neprimjećena mini dominacija istočnjačke kinematografije sa Grand Prix-om festivala kojeg je dobio 'Old Boy' redatelja Park Chan-Wooka i kroz nagradu za najboljeg glumca koja je otišla četrnaestogodišnjem Yuuyu Yagiru za ulogu u filmu 'Nobody knows' redatelja Hirokazu Kore-eda.

Velika parada filmova u kojoj francuzi (ili kako bi ih inglezi u Alo Alo nazvali - Žabari) pokušavaju dostići glamur jednog Oscara na njihov način, s pokušajem jedne ispravke navedenog u tome što se u Cannesu zadesi da pobijedi i film koji zaslužuje "zlatnu palmu" i to u glavnoj kategoriji filma a ne u sporednoj za najbolji strani film.
Ovo je prvi post što se dotikavlje osvrta na gore spomenuti zapoceti sajam filmske kulture.

Jučer je završio i službeni dio festivala dodjeljivanjem nagrada 5 po redu 25 FPS-a Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa. Festivala poznatog po tome što su na čelu festa 4 žene. Po meni premalo isproduciranog od strane kojekakvih ženskih udruga po tom pitanju. Možda zato jer su ove pripadnice "nježnijeg spola" nenametljive i podosta samozatajne, prave intelektualke nesklone samoprodukciji. Vjerojatno. Tim više zaslužuju pažnju.
No festival kao festival je poseban. Ove godine sam u dva navrata skoro pa slučajno navratio. Meni je to više izgledalo kao inspekcijski izlet na 25 FPS. Prvi dan sam nazočio programu retrospektive nizozemskog filma i to je bilo više nego katarzično iskustvo. Više iskustvo gdje sam pročišćavao svoj organizam od smislenosti i nailazio napola zbunjenjim pogledom po mraku kina SC na mnoge meni znane i neznane filmske zaljubljenike koji su pratili program u menim tako poznatim ... spavajućim pozama, glava o ramenu je bila prevladavajuća. :)
Dakle nisam se nešto zabavio sa filmovima, no zato drugi dan je bio dan vizuelnih iskustava. IstinaBog taj dan kao sam imao potrebiti sotto voce sa strane u vidu gđice Ane "AntiUgarković". Da pojasnim. Na ovakvim filmovima da bolje shvatite što je "pisac" htio reći potrebno je ili se napiti ili se napušiti (što baš i ne bih mogao preporučiti jer to definitvno nije moj đir, a kaj se tiće alkohola on ako ga i unesete u'se neće se tamo dugo zadržati pa možete se vrlo brzo vratiti u trezveno eterično stanje ... nnda dobro).
Stoga ja sam uvijek za pozitivan kut gledanja na film. Onću reć iščašeni. Taj je najbolji.Najbolje kroz šalu i pošalicu.
I tako dok je prvi dan bilo svojevrsno ubijanje konja u meni koji je došao gledati filmove. Gdje sam više lječeći se od raznoraznih loših stvari i događaja od tjedna na minuću tražio svijetlo na horizontu nego što mi je bila ozbiljna namjera gledati filmove čini mi se da tim danom i nijesam baš upiknuo, noooo zato postoji uvijek druga šansa. Drugi dan, druga šamsa ili kako bi nam Scarlett to lijepo sročila ... "After all... tomorrow is another day."
Filmovi koje sam gledao u dva programa ... u dva zadnja programska vagona koja sam uskočio su bili stvarno zanimljivi. Iz prvog programa bih naveo dva zanimljiva filma. Prvi je bio snimljen u jednom kadru i zvao se Tripovi. Film je prikaz Noći vještica u jednom da li zabačenom ili ne ali svakako siromašnom južnoameričkom selu u Surinamu. Zaključujem to po straćarama i po zemljanom putu, no čega tamo ne nedostaje jest zabave.
Ovaj film ,zapravo dokumentarističkog tipa, je prikaz dolaska utvara, vještica ili zlih duhova u središte sela do kud nas dovodi poput fina mirisa iz majčine kuhinje vrlo harmoničan, magičan, plesan i zarazan ritam tam tam bubnjeva. On dovodi šarenu povorku utvara koju i mi na neki način pratimo kroz oko kamere. U središtu naravno započinje sveopće ludilo plesa i šarenila boja.
Tamna materija ili Materia obscura je posljednji film iz te programske šnite. Ovaj njemački film me zapravo oduševio jednostavnošću prikaza ... ničeg drugog doli boja i pretapanja boja jednu u drugu. Ne čitajući prethodno program da se ipak donekle iznenadim i natjeram da sam pročitam iz viđenog što je pisac htio reći ... pogodio sam da je u ovom filmu riječ o nekakvoj intervenciji u samom postupku stvaranja filma. Dakle ovdje se bilo eksperimentiralo (upravo najbolje tu paše ta ključna riječ iz naslova festivala) sa "... film je napravljen od ručno obrađenih i kemikalijama prekrivenih 16 mm filmskim vrpci." To šarenilo boja je bilo prekokrasno i ukratko za užitak očiju. Segment toga sam probao usnimiti svojim fotićem pa ga i ovdje donosim.
Najviše mi je sjelo (a pretpostavljam i mojoj tada slučajnoj pronađenoj sugledateljici takaj) je bio taj zadnji dio programa pod nazivom: "Konkurencija 8 - Ovo je tipičan komunikacijski problem"


Pobjednici 5. 25 FPS-a Internacionalnog festivala filma i videa su:

Erwin van ‘t Hart: Grand prix – “Još uvijek u kozmosu”, Makino Takashi; Posebno priznanje – “Nedjelja, 6. travnja 11.423, Flatform

Ana-Marija Koljanin: Grand prix – “18593, Fred Worden; Posebno priznanje – “Tripovi 6 (Malobi), Ben Russell

Milena Gierke: Grand prix – “Gregor Alexis”, Jana Debus; Posebno priznanje – “Retuširanja”, Georges Schwizgebel

Nagrada kritike: “kontrasvjetlo”, C. Girardet, M. Mueller; Posebno priznanje – “Zapadna obala”, Ulu Braun

Nagrada Fuji: “Drveće sintakse, lišće osi”, Daichi Saito

Prošla su tako vrlo brzo i dva dana na ZFF-u. Osim što sam u uvodniku festivalskih događanja istaknuo kako je ove godine po srijedi riječ o jednom od izdašnijih filmskih programa u to sam se osvjedočio i na licu mjesta. Mnogi koji su me upitali su svjesni da je teško se odlučiti između silesije filmova i popratnih programa na više mjesta. Mnoge je uhvatila ona dobro nam znana dječja groznica kada kao dijete po prvi puta dođete u dućan nakrcan do stropa sa raznoraznim igračkama. Ne znate gdje biste prvo.
I tako prvi dan otvaranje protekao je više manje mirno zbog tog jednog filma koji je imao projekcija dovoljno da napoji sve žedne dobrog filma. U nedjelju sam svjedočio odličnom feelingu koji prožima direkciju festivala i prisutne goste dobro viđenom na pozornici kina SC gdje je iznenađujuće odličan govor imao jedan od direktora VIP-a, dok su oni koji su u ime grada došli više udavili prisutne i nestrpljive gledatelje. Naravno i glavni prevoditelj je bacio koju svoju šalu i dodatno podgrijao atmosferu u kinu pred samu projekciju filma „Machan“ Uberta Passolinija.
Filmu je prethodio, na svu sreću, i kratki hrvatski film koji mi nikako nije zadovoljio moju žeđ za dobrim filmom, već me pomalo i razočarao (slijedom toga koliko je bih unaprijed hvaljen). Nekako sam kraj i naracija nisu bili nikako sinhroni a kraj samo filma je previše odsječen. Izgledalo je kao nedorečena ideja ili nestanak ideje pred sam kraj.
A tko je dijelio mišljenje samnom dočekao je ono pravo kroz odličan film talijansko-šrilankanske koprodukcije. Vjerojatno sretna okolnost ovog filma je da mu je režiser Talijan tako da su izostala ona „bollywoodska složenac sranja“ (red plesa, red fatalne romanse, red pjevanja i red naricaljki). Zanimljivost glede ovog filma je bila izrečena uvodna riječ, na festivalu prisutnog režisera koji je pohvalivši se gledanošću svog filma u zemlji nastanka Šri Lanci spomenuo kako je to zapravo ozbiljan film o problemima nezaposlenosti stavljenom u onaj najbolniji kontekst koji postoji za bilo kojeg čovjeka a to je njegov osobni, emotivni život. Život koji tada jako stradava. No, to je prije svega komedija pomalo crna jer priča s komičnim elementima sudbinu nekolicine stanovnika glavnog grada Šri Lanke Colomba. Svi se oni snalaze na svoj način ne bi li poboljšali sudbinu svoje djece roditelja i njih samih i maštaju o odlasku u Njemačku. San se ostvaruje tek kad dvojica od njih posrnu u apliciranju za radnu vizu za Njemačku i pri tom u ruke im dospije oglas iz jednog časopisa u kojem se traži rukometaši iz Sri Lanke. Taj oglas će mnogima promijeniti sudbinu.
Ovo je posebno zgodan moment jer se zapravo ocrtava vrlo domišljat i inteligentan prekrasan karakter siromašnih, koji će uvijek iznaći neki način ne bi li se dokopali obećane zemlje. Publika se tijekom njihovih peripetija sa rukometom i situacijama koje su neminovno zbog kulturološke razlike između svijeta zapada i istoka kroz poimanje sporta se javljale, jako dobro zabavljala i nasmijala. U tu situaciju nazovimo to bijega u Njemačku preko uskih vratiju rukometa upleli su se još i ilegalni imigranti iz Pakistana i Afganistana. Spominjem to kao moment bliskosti filma s našim poimanjem „dobrosusjedskih“ odnosa. Naime njih iako sami jadni i siromašni ne priječi ništa da počaste svoje susjede epitetima kao „prokleta strana bagra“. Eto i ova prokleta strana bagra je dobro došla u naš tim. Ista situacija vrlo lako se može preslikati i u hrvatski model ponašanja gdje su razlike između kupovne moći balkanskih naroda jedva vidljive ... više je posrijedi riječ o nijansama. Tako da ljudi u kinu ni svjesni nisu bili koliko se zapravo smiju i vlastitoj percepciji susjeda.

Drugi dan festivala bio je više posvećen ratu i nasilju. Barem sam ga ja tako doživio kroz dva nasumično odabrana filma iz glavnog programa. Prvi na tapeti mi je bio „Kuhanje povijesti“ Petera Kerkeša koji je na vrlo inteligentan način ispričao priče raznih ratišta: s početka iz Čečenije i tamošnje ruske baze, II.sv. rata s njemačke i ruske stran, našeg rata i alžirske francuske epopeje, gušenja 68-ške Češke i istog upada Crvene armije u Mađarsku i gušenja tamošnjeg demokratskog poretka preko jednog od ključnih segmenata vojske a to je kuhinja. U filmu ima nekoliko vrlo zanimljivih momenata od kojih je najviše našoj publici bila zanimljiva situacija sa kuharom pokojnog jugoslavenskog maršala Tita i segmenta bivšeg židovskog konclogoraša.
Prvi je nama dakle zanimljiv jer taj bivši titov kuhar sa sjetom i suzom u oku se prisjeća doživljaja i dragog mu diktatora, a isto tako na vrlo živahan i slikovit način preko kuhinje i jela nam tumači udaljavanje nekad bliskih naroda preko pregovore u osvit raspada Jugoslavije i samog početka rata. Naime razlog raspada su nacionalističke kuhinje koje su se pojavile jednako uz jačanje nacionalnih zanosa.
U nekom rezimeu ova dva protekla dana mogao bih samo ustvrditi da je svakako najbolji do sad igrani film koji sam gledao ipak Machan. Njega i ističem kao potencijalnog kandidata za Zlatna kolica.

... za proteklu 2009. godine:

za najbolji igrani film
Avatar

za najbolju žensku ulogu u igranom filmu:
Sandra Bullock – The Blind Side

za najbolju mušku ulogu u igranom filmu:
Jeff Bridges – Crazy Heart

za najbolji film u kategoriji komedije ili musicala:
The Hangover

za najbolju žensku ulogu u komediji ili musicalu:
Meryl Streep – Julie & Julia

za najbolju mušku ulogu u komediji ili musicalu:
Robert Downey Jr. – Sherlock Holmes

za najbolju žensku sporednu filmsku ulogu:
Mo'nique – Precious: Based On The Novel Push By Sapphire

za najbolju mušku sporednu filmsku ulogu:
Christoph Waltz – Inglourious Basterds

za najbolji dugometražni animirani film
Up

za najbolji igrani film s neengleskog govornog područja:
The White Ribbon (Das Weisse Band - Eine Deutsche Kindergeschichte)

za najboljeg režisera:
James Cameron - Avatar

za najbolji scenario:
Jason Reitman, Sheldon Turner - Up In The Air

za najbolji soundtrack:
Michael Giacchino - Up

za najbolju originalnu pjesmu na filmu:
"The Weary Kind (Theme From Crazy Heart)" – Crazy Heart

... i tako je prošao ovogodišnji warmup za Oscara. Iako predvidljivo ... na kraju za moj sud razočaravajuće. Ovo je više slično dodjeli za Oscara nego li dodjeli nekog kritičkog, novinarskog uma.
Ne sumnjam da je Avatar loš film, dapače. No ove godine u konkurenciji za Zlatni globus bila su još dva fenomenalna filma. Prvi ("The hurt locker") je o čovjeku mineru, tj. bavi se jednim od najopasnijih poslova na svijetu razminiravanjem u Iraku, u ratnoj zoni. Film je odličan primjer jedne netipične akcijske drame i vrijedan je gledanja, a drugi film je naravno "Inglorious basterds".
Tada je naravno uslijedilo sasvim logično dodjeljivanje nagrade za najbolju režiju ... opet Cameronu. Prije bih mu dao nagradu za najbolju montažu, nego li za režiju a Tarantinu svakako za najbolju režiju i film godine. Ipak je on (Q.T.) napravio puno, puno bolji film što slojevitiji (kako to uvijek Tarantino zna) te i zabavniji i provokativniji. U svakom slučaju "Inglorious basterds" je veliki gubitnik ove dodjele. Jedino kao neki melem na ranu je Globus za najbolju sporednu ulogu, Christopheru Waltzu. Jedino ovdje nije se zakazalo ove godine.
"Hangover" je pak mainstream komedija i u savršenom je skladu sa dodjelom za najbolji igrani film. Ono ... ako smo dali Z.G. Avataru moramo i ovom filmu, pretpostavljam da se tako nekako valjalo u glavama ljudi koji su glasali za ovaj film.
Nevjerojatna je stvar da je novi Sherlock Holmes strpan u kategoriju komedija i tu dobio preko Robert Downey Jr. svoj Zlatni globus. Prvo film nije nikako komedija. Jest on zabavan, no to je prije svega akcijski film. Ovdje je riječ o katastrofalnoj kategorizaciji.
Možda će vaš kritički um

Dva su izbora nacionalnih kinematografija koji će privući šire filmsko gledateljstvo u kina koja prikazuju nezavisnu kinematografiju i kojima bi i "sljepac" dovukao u kina ljude. To su španjolska i ovaj puta na repertoaru ona Češke republike. Svakako je za pozdraviti ne samo vjerojatnu odluku Češke republike da prikazuje filmove svoje kinematografije u kinu Europa nego i direkc

Kada sam krenuo na projekciju filma a da nisam niti točno znao o čemu je posrijedi u filmu. Nije da nisam imao press materijale iz kojih se može zaključiti o čemu je riječ, nego eto htio sa

... ona ne ide en, ten, tini već, Jackson, Toro ...
Prvo se govorilo da će supervizor, kompozitor projekta biti sam mag Jackson, koji je samu franšizu (LOTR) zadužio do u nedogled a da će režiser ili dirigent filma ili filmova biti najveća zvijezda El Mehika ... Guillermo del Toro.
No, kako vrijeme prolazi tako rastu i apetiti, vriju ideje i sve se dodatno proširuje što na radost kino kasa i producenata, studija, a što i na radost mnogih fanova koji bi najrađe ako se njih pita da ove filmske radosti sa svijetom J.R.R. Tolkiena nikad se ne stane ... i da pomogućnosti sam Tolkien ustane iz groba i napiše još pokoju knjigu ili ako ništa da bar preko nekog medija iz svijeta duhova izdiktira neku novu trilogiju.
Mašta radi svašta pa i na tom polju. Uglavnom riječ je o tome da je web sajt Worst Previews razdijelio bespućima interneta vijest kako Perica Jackson je više nego zagrijan da se dvodjelni film Hobbit napravi u iznova u svijetu filma uskrsloj 3D tehnici. Što se tiće ipak režisera samog projekta Del Toroa ... on je šta se tiće toga suzdržan. Megaubersupertajni izvor ovog sajta je rekao i to da se sve više oko projekta govorka da neće biti samo dva filma već čak tri (eto na putu nam je nova trilogija). Koncepcija bi bila takva da bi imali dva noseća filma i treći, središnji film koji bih premošćavao. Duboko grlo projekta Hobbit nadalje naglašava da su sve veća govorkanja o tome unutar same ekipe filma i da postoje indicije koje govore u prilog tome da sam projekt upravo plovi u tom pravcu. Među njima navodi i da bi Del Toro bio režirao dva noseća dijela a Jackson premosnicu.
Koliko ima istine koja se valja iza brijega upitno je. Ovaj projekt, mnogi će se među vama složiti, nema potrebu nikakvog nepotrebnog “fabricated publicitiy buzza” a više sam nego i siguran da nema potrebe niti za reklamama, trailerima ili ne daj Bože posterima i da bi se s time podosta moglo uštediti a filmovi bi bili hitovi tako ionako.
MIriši mi nekako sve oko tog filma(filmova) da bi marketing mogao postupiti kao i onaj koji je bio involviran glede dolaska Đoleta u Zagreb. Koncerti su ukoliko se ne sjećate ili ne znate bili rasprodani, naglašavam nije bilo reklama. U tom kontekstu ... stvarno što bi tek moglo se napraviti, zakuhati na takav način i sa ovim filmovima.

Jučer je započeo a danas i sutra se nastavlja u dokukinu Croatia Ženski dokumentarni vikend. Zašto je tako? Moje mišljenje je da svakako treba predstavljati vrlo uporno žensku kinematografiju koja je uvijek negdje u zapećku. Nije bez vraga da se svako toliko organiziraju okrugli stolovi, panel diskusije na filmskim festivalima ne bi li se u ovim ipak još uvijek i u ovom nadasve liberalnom mediju oslobodilo od pritiska patrijahalnih društvenih okova.


10.10. / subota / 19.00 h
* BABICE REVOLUCIJE / THE GRANDMOTHERS OF REVOLUTION, r. Petra Seliškar, Slovenija/ Kuba / Makedonija / Nizozemska, 2006., 96’

21.00 h
* DA VIDIM SMIJEŠIM LI SE / TO SEE IF I AM SMILING, r. Tamar Yarom, Izrael, 2007., 59’


11.10. / nedjelja / 19.00 h
* DA VIDIM SMIJEŠIM LI SE / TO SEE IF I AM SMILING, r. Tamar Yarom, Izrael, 2007., 59’

21.00 h
* POSAO SNOVA / THE DREAM JOB, r. Danijela Majstorović, BiH/Hrvatska, 2005., 51’
SVE O EVI , r. Silvestar Kolbas, Hrvatska, 2003., 63’


... Ovim putem za sve oni koji nisu još navratili u dokukino Croatia donosim i neke osnovne fakte glede cijene ulaznica i kupovine istih. Dakle ulaznice se mogu rezervirati putem web stranice kina Croatia za bilo koju unaprijed najavljenu projekciju ili telefonom na broj 01/48 13 711 svaki dan od 10 do 20 sati.

Ulaznice je potrebno podići najkasnije 20 minuta prije početka željene projekcije na šanku Dokukina.
Ukoliko se odlučite da nećete d

Dva su izbora nacionalnih kinematografija koji će uvijek privući u velikim omjerima šire filmsko gledateljstvo čak i u kina koja prikazuju nezavisnu kinematografiju. To su španjolska i ovaj puta na repertoaru kinematografija Češke republike. Svakako je za pozdraviti ovaj ciklus filmova koji se konačno nakon rekao bih svojevrsnog dobrovoljnog izgnanstva vratio u okrilje pravog roditelja, u kino u kakvom se takav ciklus od početka i trebao prikazivati. U kino Europa. Stoga, je hvale vrijedna odluka Češke ambasade i naravno i hvale vrijedan potez pravog "take overa" (svojstvenog tako bussines svijetu) direkcije kina Europe.

Od 3. do 8. studenog u kinu EUROPA održava se 16. po redu Tjedan češkog filma. Iz godine u godinu, Hrvatima draga i po senzibilitetu bliska češka kinematografija osvaja srca Zagrepčana toplim ljudskim pričama, a ove godine na platna kina EUROPA donosi šest nagrađivanih filmova.

S nagradom za najbolji queer film Rejkjavik IFF-a i nagradom publike iz Cottbusa stiže ‘Seoski učitelj' Bohdana Sláme, priča o gimnazijskom profesoru koji ostavlja posao u Pragu i odlazi na selo kako bi se riješio tereta svog konfuznog ljubavnog života.

‘Čuvar br. 47', film Filipa Renča osvajač je Čeških lavova u kategorijama montaže, glavne i sporedne uloge. Snimljen prema istoimenom romanu Josefa Kopte, ‘Čuvar br. 77' je napeta priča o jednoj željezničarskoj nezgodi i lavini strasti, ljubomore i zle krvi koju ista pokreće.

Od redatelja legendarnih ‘Dugmetara' Petra Zelenke stižu ‘Karamazovi', kompleksna filmska obrada romana F. M. Dostojevskog koja je osvojila nagradu FIPRESCI Karlovyh Vary 2008. U fokusu zbivanja je jedna izvedba ‘Braće Karamazovih' u krakowskom kazalištu u čijoj pozadini pratimo sudbinu ansambla, komične dogodovištine glumaca i režisera i gledatelja.

Zaljubljivanje u poznoj životnoj dobi i ljubavni trokuti tema su komedije ‘Ljubiš se kao Bog' u režiji Marie Poledňákove. Njena junakinja simpatična je gimnazijska profesorica francuskog jezika Helena u čiji kaotični život jednog dana iznenada ulazi šarmantni liječnik František.

Drugo žensko ime u bloku je Maria Procházkova, po vokaciji animatorica, s igranim filmom ‘Tko se boji vuka još' koji je istovremeno obiteljski i za djecu, ljubavna priča za odrasle i obrada bajke o Crvenkapici. U središtu priče je djevojčica Terezka koja koja obožava priču o Crvenkapici, ima brižljive roditelje, najboljeg prijatelja Šimona i živi sretno. No Terezka ostaje posve ozgubljena kad se najednom svi odrasli oko nje počnu čudno ponašati.

Program zaključuje trostruki dobitnik Češkog lava (za glazbu, fotografiju i zvuk) ‘Tobruk' Václava Marhoula koji se bavi sudbinom čehoslovačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu u sjevernoj Africi.

Nekako u sjeni većeg domaćeg dokumentarnog festivala (Zagreb DOX-a) završio je i ne manje bitan, zanimljiv i definitivno veseo Festival dokumentarnog rock filma – DORF (kojeg organizira udruga RARE iz Vinkovaca).
Posebnost ovogodišnjeg DORF-a da se održavao (od 4. do 7. ožujka 2010.) u čak 3 grada i to matičnim Vinkovcima u tamošnjem Gradskom kazalištu Joza Ivakić te od od ove godine u Dokukinu Croatia Zagreb i Art-kinu Croatia u Rijeci.
Organizatori se hvale da su imali oko 3000 posjetitelja što je nemala brojka za jedan takav specifičan filmski žanr koji je odabrao ovaj festival.
Na Festivalu je prikazan 21 film iz 8 zemalja (Hrvatska, Srbija, Slovenija, Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska, Bugarska i Maroko).
U popratnom programu prikazana je izložba fotografija „Vidi Muziku“ portala Muzika.hr, izložba stripa „Emisija emocija“ hrvatskih strip autora, promocija knjige Darka Rundeka „Uhovid“, te koncerti Darka Rundeka&Cargo orkestra, Le Zbor, Mandelbrot Set i Ž/buka, te nastupi DJ M.I.L.E. (ex-Groodanje).

Žiri u sastavu Igor Mirković, Gordan Nuhanović i Petar Mitrić najboljim filmom proglasio je film „Prvi pravi ženski zvuk“ Brankice Drašković iz Srbije, o legendarnom novosadskom sastavu Boye, „za informativan i iscrpan prikaz društveno-sociološkog i kulturnog konteksta 80-ih godina u kojem je ponikao jedan od prvih ženskih rock sastava u tadašnjoj držav“.

Posebnu nagradu žirija „za dinamičnu i dokumentarno relevantnu priču o odnosu jedne male sredine prema fenomenu heavy metala i omladinskoj subkulturi“ osvojio je film „Radio Apokaliptiko“ Marka Cvejića iz Slovenije.

Posebno priznanje Festival je dodijelio Peteru Braatzu iz Njemačke, za ukupan dosadašnji rad i sjajne filmove koje je snimio.

Pošto je uskoro (u nedjelju 07.03.2010.) dodjela nagrade Oscar nekako je i vrijeme da se pozabavimo i kandidatima, filmovima.

za glavnu ulogu:

* Jeff Bridges u "Crazy Heart"
* George Clooney u "

za glavnu ulogu:

* Jeff Bridges u "Crazy Heart"
* George Clooney u "Up in the Air"
* Colin Firth u "A Single Man"
* Morgan Freeman u "Invictus"
* Jeremy Renner u "The Hurt Locker"

za sporednu mušku ulogu:

* Matt Damon u "Invictus"
* Woody Harrelson u "The Messenger"
* Christopher Plummer u "The Last Station"
* Stanley Tucci u "The Lovely Bones"
* Christoph Waltz u "Inglourious Basterds"

za glavnu žensku ulogu:

* Sandra Bullock u "The Blind Side"
* Helen Mirren u "The Last Station"
* Carey Mulligan u "An Education"
* Gabourey Sidibe u "Precious: Based on the Novel 'Push' by Sapphire"
* Meryl Streep u "Julie & Julia"

za sporednu žensku ulogu:

* Penélope Cruz u "Nine"
* Vera Farmiga u "Up in the Air"
* Maggie Gyllenhaal u "Crazy Heart"
* Anna Kendrick u "Up in the Air"
* Mo'Nique u "Precious: Based on the Novel 'Push' by Sapphire"

za najbolji dugometražni animirani film:

*
"Coraline" Henry Selick
*
"Fantastic Mr. Fox" Wes Anderson
*
"The Princess and the Frog" John Musker and Ron Clements
*
"The Secret of Kells" Tomm Moore
*
"Up" Pete Docter

za najbolju scenografiju:

*
"Avatar" Art Direction: Rick Carter and Robert Stromberg
Set Decoration: Kim Sinclair
*
"The Imaginarium of Doctor Parnassus" Art Direction: Dave Warren and Anastasia Masaro
Set Decoration: Caroline Smith
*
"Nine" Art Direction: John Myhre
Set Decoration: Gordon Sim
*
"Sherlock Holmes" Art Direction: Sarah Greenwood
Set Decoration: Katie Spencer
*
"The Young Victoria" Art Direction: Patrice Vermette
Set Decoration: Maggie Gray

za najboljeg snimatelja:

*
"Avatar" Mauro Fiore
*
"Harry Potter and the Half-Blood Prince" Bruno Delbonnel
*
"The Hurt Locker" Barry Ackroyd
*
"Inglourious Basterds" Robert Richardson
*
"The White Ribbon" Christian Berger - ovo je za neamerički film nominiran snimatelj

za najbolju kostimografiju:

*
"Bright Star" Janet Patterson
*
"Coco before Chanel" Catherine Leterrier
*
"The Imaginarium of Doctor Parnassus" Monique Prudhomme
*
"Nine" Colleen Atwood
*
"The Young Victoria" Sandy Powell

za najboljeg režisera:

*
"Avatar" James Cameron
*
"The Hurt Locker" Kathryn Bigelow
*
"Inglourious Basterds" Quentin Tarantino
*
"Precious: Based on the Novel 'Push' by Sapphire" Lee Daniels
*
"Up in the Air" Jason Reitman

za najbolji dugometražni dokumentarac:

*
"Burma VJ"
A Magic Hour Films Production Anders Řstergaard and Lise Lense-Mřller
*
"The Cove"
An Oceanic Preservation Society Production Nominees to be determined
*
"Food, Inc."
A Robert Kenner Films Production Robert Kenner and Elise Pearlstein
*
"The Most Dangerous Man in America: Daniel Ellsberg and the Pentagon Papers"
A Kovno Communications Production Judith Ehrlich and Rick Goldsmith
*
"Which Way Home"
A Mr. Mudd Production Rebecca Cammisa

za najbolji kratki dokumentarac:

*
"China's Unnatural Disaster: The Tears of Sichuan Province"
A Downtown Community Television Center Production Jon Alpert and Matthew O'Neill
*
"The Last Campaign of Governor Booth Gardner"
A Just Media Production Daniel Junge and Henry Ansbacher
*
"The Last Truck: Closing of a GM Plant"
A Community Media Production Steven Bognar and Julia Reichert
*
"Music by Prudence"
An iThemba Production Roger Ross Williams and Elinor Burkett
*
"Rabbit ŕ la Berlin"
An MS Films Production Bartek Konopka and Anna Wydra

za najbolju montažu:

*
"Avatar" Stephen Rivkin, John Refoua and James Cameron
*
"District 9" Julian Clarke
*
"The Hurt Locker" Bob Murawski and Chris Innis
*
"Inglourious Basterds" Sally Menke
*
"Precious: Based on the Novel 'Push' by Sapphire" Joe Klotz


za najbolji film s neengleskog govornog područja:

*
"Ajami"
An Inosan Production Israel
*
"El Secreto de Sus Ojos"
A Haddock Films Production Argentina
*
"The Milk of Sorrow"
A Wanda Visión/Oberon Cinematogrŕfica/Vela Production Peru
*
"Un Prophčte"
A Why Not/Page 114/Chic Films Production France
*
"The White Ribbon"
An X Filme Creative Pool/Wega Film/Les Films du Losange/Lucky Red Production Germany

za najbolju filmsku šminku:

*
"Il Divo" Aldo Signoretti and Vittorio Sodano
*
"Star Trek" Barney Burman, Mindy Hall and Joel Harlow
*
"The Young Victoria" Jon Henry Gordon and Jenny Shircore

za najbolji filmski soundtrack:

*
"Avatar" James Horner
*
"Fantastic Mr. Fox" Alexandre Desplat
*
"The Hurt Locker" Marco Beltrami and Buck Sanders
*
"Sherlock Holmes" Hans Zimmer
*
"Up" Michael Giacchino


za na

... pričam cijelo vrijeme o festivalu no nikako da spomenem odlično organizirane volontere. Jedna od njih je toliko revna da na poziv društva na pivu je odgovorila sa smješkom da radi.


... neuspjeli pokušaj odvlačenja svjesne volonterke s posla.:)

Kad promišljam o filmovima i o jednom novom praćenju filmske kulture u nas preko specijaliziranih filmskih događanja popularnije znanih u nas kao festivali uvijek ću se sjetiti u prvih tri i Zagreb film festivala. Festivala koji eto ide sedmu godinu za redom i kojem se ponekad u novinarskim i filmskim krugovima proriče crna sudba no on i dalje tu uporno stoji i prijateljski nas grli svojim filmskim užicima.
Bitno je u ovoj mojoj uvodnoj riječi spomenuti i glavnog sponzora koji je uz ovaj festival ostao uslijed truda, uopće neću se krzmati reći Borisa T. Matića danas na ovim prostorima najječeg producenta i organizatora koji je započeo svoje djelovanje negdje u "vrletnim visinama" grada Motovuna i poslije svoj centar djelovanja preselio ovdje u Zagreb. Po mom sudu najzaslužniji je da je uz njega i njegovo čedo ZFF ostao glavni telekom sponzor koji je iz meni nepoznatih razloga napustio MFF.
Toliko o temelju svakog dobrog projekta u ovom slučaju festivala. I naravno da u ovakvom projektu nije samo jedan čovjek već je to jedna velika i provjerena ekipa profesionalaca koja se kalila niz godina po raznim festivalskim projektima diljem Hrvatske.
Ovaj od Zagrebčana izuzetno dobro prihvaćeni filmsko - glazbeni (uz svaki filmski događaj ipak je neophodno da se uprizori i kakav glazbeni događaj koji će pomalo odmoriti vas od naporna gledanje ili samo čisto dobro zabaviti) projekt ove godine je i još veći.
Ove godine svi vi koji ćete ovaj tjedan izvrsnih filmova pohoditi ZFF imati ćete izvrsnu ponudu od 100-tinjak filmov, no novost je širenje ovog festa diljem grada u nove prostore. Tako je od sada ZFF "razbacan" osim po prijašnjim mjestima prikazivanja kao što su Europa, BUG &TD i SC i u kinu Tuškanac, DOKUkinu Croatia te je konačno zagazio i u jedan multiplex a to je Movieplex u Kaptol centru. Definitivno ovime zadnjime se približava onoj nazvao bih to uvjetno slijepoj publici koja ne vidi dalje, kad su kinoprojekcije u pitanju, od multiplexa i koja je naviknuta na takva mjesta navraćati u svojim limenim ljubimcima.
Što je novo od programa?
Prije nego počnem ostali su stari programi kao što su obavezni glavni program dugometražnih i kratkih filmova te program dokumetaraca, odlične matineje, Kockice, Moj prvi film ove godine posvećen španjolskoj kinematografiji, Velikih 5. Novi programi su: Film kao propaganda na kojemu će se prikazivati filmovi koji su služili u propagandne svrhe raznih režima. Zvuči jako zanimljivo i vjerojatno iz naše perspektive i smiješno. Tu bih izdvojio i film "Chetnihks" koji mnogima danas u srpskoj emigraciji u svijetu slovi ko biblija za hranjenje s jednom povjesnom krivotovorinom a to da su četnici bili protiv nacista a ne njihova produžena ruka i slugani. Osim tog filma je tu je naravno film iz prijestolnice obmanjivanja preko medija a to je iz naciNjemačke "Trijumf volje"(1935.g.) i možda biser ovog programa "Dnevnik jedne školarke"(2006.g.) iz Sjeverne Koreje ko

Nisam se javljao ovijeh dana jerbo bjeh na festivalu, a istinabog nije bilo ni o čemu za pisat do jučer navečer. Prvo sam donekle bio iznenađen neodazivom publike prvi dan, dan svečanog porinuća festivala.
Naime na samom otvaranju se još i može nekako i oprostit što nema publike ili je nema u onoj količini koliko je bilo prošle godine, jerbo je bilo svečano otvaranje, a tu je manjak ulaznica za običan filmogledalački puk. Drugi je par rukavica film koji je prikazan. Naime ovo je dokaz da ne treba uvijek vjerovati izboru struke jer eto hvaljen i na Sundanceu ove godine nagrađen film "Durakovo" nije ni privukao publiku, a ni nije niti vrijedan gledanja. Još veće iznenađenje uslijedilo je poslije projekcije po meni najkontroverznijeg od kontorverznog ove godine gdje sam se prisjećao odlična odaziva publike na prošlogodišnje projekcije filma "The bridge". Ove godine odaziv na film "Zoo", i opet nekako kao da je publika (sretno) namirišala jednu osrednjost filma o zoofiliji ili... je bio dobar ali ne onakav kakav sam očekivao.
Uglavnom film je kako sam i mogao pretpostaviti zadovoljio moje prisutne prijatelje iz filmske branše. "Zoo" je odlično napravljen, no i opet i tu se može tražiti dlaka u jajetu jer ako se ima para onda se može i raditi ovakve filmove, no fali mu neka duša a i nekako uz potpuno promašeni i nerazumljivi film "Durakovo" (odgovor je da u USA može na festivalima pobijediti kojekakvi filmovi kojima fali glava i rep) i ovaj se na neki način pridružio tendenciji dana svojim nemuštim i zašušurenim početkom koji nikako da se odvije u pravom pravcu i općenito paralelno "deset" radnji je izuzetno teško za pratit i u te kasne sate umara gledatelja zahtjevnošću.
Naime na početku nam se raspakirava tih desetak, nazovimo to sudbina zoofila i vi sad trebate shvatiti poantu raznoraznih životnih puteva koji bi eto trebali voditi prema jednom jedinom a to je prema čistoj, nevinoj i neiskvarenoj ljubavi prema životinjama. Je, možeš mislit, kronika jedne boleščine.
Uglavnom loš početak, no zadovoljavajući rasplet sa pomalo komičnim elementima tipa insceneniranim trkom po poljoprivrednim površinama jednog od likova sa kantom vrhom punom cd-ova i dvd-ova raznih zoofilskih sadržaja. Film je tendenciozno pokušao prikazati jednu boleštinu ljudskog roda kao eto nježnu ljubav prema životinjama i naravno dr

Znam kako ovakve "milenijske" liste izazivaju pozornost i ocjenu a i kontroverzu širokog puka o tome zašto baš to a zašto ne baš to ... no lista je izraz mojeg subjektivnog doživljaja proteklog filmskog desetljeća i kao takva gola stoji pred vama.

To bi bili:
50. Rumba (), za kraj ostavljam jednu komediju koja je ne samo mene nego i sve gledatelje pretprošlog izdanja Zagreb film festivala očarala i izuzetno zabavila. Posebnost filma jest da je podosta baziran na pantomimi tj. pokretu koji je toliko svojstven već podebelo zaboravljenom nijemom filmu.
49. Progulka (2003) Alexeia Ucitela je film nevjerojatne svježine i dijaloga. Vrlo je sličan po dijaloškoj kompliciranosti i slojevitosti Tarantinovim filmovima ali puno puno topliji i čovjeku bliži. Priča je to o šetnji troje ljudi ogromnim centrom Petrovgrada u kojem se rađaju i umiru nade u ljubav. Nakon filma i vi želite prošetati ovim velegradom.
48. Artificial Intelligence: AI (2001) bilo stvarno grehota ne staviti i na ovaj spis jedan od najljepših, najbajkovitijih sfova desetljeća, naravno proizašlom iz manufakture Stevena Spielberga.
47. Izgnanie (2007) Andrei Zvyagintsev je ponekima bilo i otkriće uzletjelog ruskog filma. On u ovom filmu kamerom i nevjerojatnom atmosferom koju je postigao isto takvom glazbom prekrasno priča hipnotičnu tužnu priču iz jedne dače nadomak velikom ruskom gradu u nepreglednoj ruskoj tajgi.
46. The bridge (2006) je dokumentarac koji je prošvercavši se temom o historijskom elementu mosta Golden gate, nam zapravo razotkrio vrlo, vrlo tužnu sudbinu tog mosta kao „najromantičnijeg“ mjesta za samoubjstva na svijetu. Doslovno tamo hrle samoubojice svijeta.
45. To See If I'm Smiling (2007) je pak ženska strana iste ratne priče koja kroz intervjue koja kroz sigurne režiserske ruke Tamar Yarom nas vodi kroz tužnu priču kroz nekoliko ženskih ratnih sudbina o njihovim ratnim traumama, spola kojeg da se pita tih ratnih sranja nikada ne bi niti bilo.
44. Alpha diaries (2007) Yaniva Bermana je jedan od nekolicine dokumentaraca koji su bili must have ove liste. Jednostavno tako izbliza donijeti sliku židovske vojske na palestinskom području, iz prve ruke iz Arafatova ureda u kojeg su netom prije provalili, pa istinsku sliku petrificirane palestinske djece kad im židovske vojne postrojbe upadnu usred noći u kuću u rutinski pretres. Sve to zaslužuje titulu jednog od najhrabrijih filmova na tu, ratnu, tematiku.
43. Stellet licht (2007) mišljenja sam da kako godine idu i filmski projekti se nižu da treba doći do nekog filmskog napretka, prozvao bih to kronološkom teorijom o filmskom napretku. Tako je i sa najvećom filmsko režiserkom zvijezdom koja je stupila na hrvatsko tle i bila gost jednog filmskog festivala. Nevjerojatno je kako je mali festival One Take film festival uspio se dograbiti ovog režisera upravo godine kada je u Motovunu njegov film pobijedio. Dakle ovaj film je odličan prikaz kako mogu naturščici pod (uvjetovano bih to rekao) strogom rukom režisera napraviti mali filmski biser. Na ovom filmu je riječ o preljubu ili nedozvoljenoj ljubavi unutar zatvorene zajednice meksičkih Mennonita. Inače ovaj filmaš je majstor ekstremno dugih kadrova i zapravo umnogome bi mogli neki rumunjski režiserski filmski trendsetteri pogledati neke njegove filmove i vidjeti se kako to gazdone čini (sličnu stvar sam rekao i za Gusa Van Santa).
42. Black Hawk Down (2001) je film na kojem je zahvaljujući angažmanu hrvatskog dvostrukog Oscarovca Branka Lustiga sudjelovalo oko 50-tak hrvatskih filmskih djelatnika i dijelom hrvatska svjetska uspješnica. Definitivno jedno od boljih akcijskih spektakala ovog desetljeća o neuspješnoj američkoj epizodi u Somaliji.
41. Vicky Cristina Barcelona (2008) je zapravo Woodyevo uspješno režisersko presađivanje na europski kontinent. Od svih njegovih filmova ovaj jer ga nema kao glumca najbolje funkcionira. Iako su mnogima zabavne njegovi beskrajni nadasve inteligentni i počesto humoristični monolozi ipak to za moj ukus ponajbolje funkcionira kada to izgovara netko drugi. Zapravo ovo je iznimka koja potvrđuje pravilo da pjesnik ponajbolje čita svoje pjesničke uratke.
40. Happy-Go-Lucky (2008) starog lisca britanske kinematografije Mikea Leigha je uz bok francuskom filmu "Amelie" zaslužuje titulu najpozitivnijeg filma dekade a i samim time rijetki takav film njegove filmografije.
39. 9 Songs (2004) mi je bio u uskom izboru sa In this world (2002.) no nekako sam se više odlučio za ovu toplu istinsku ljubavnu priču koja je svojom pojavom potresla stupove nazovidekadentnog Cannesa i izazvala lažnu sablazan u gradu u kojem caruju u to doba gole ili polugole starlete i odvija se dodjeljivanje porno Oscara. Film priča priču o ljubavi bez zadrške i prikazuje eksplicitne scene seksa. Osim po tome poseban i o pojavljivanju danas svjetski popularne rock grupe Franz Ferdinanda. Definitivno je mnogima upravo ovaj film bio otkriće ove grupe.
38. Lost in Translation (2003), Sophie Coppole je oduševio tisuće gledatelja iskazanom toplinom ljubavi koja je predestinirana na propast, i isti ti su se trudili (a debata još i dan danas traje) saznati što li je točno šapnuo Bill Murray kao Bob Harris prelijepoj Scarlett Johansson kao Charlotte.
37. Los abrazos rotos (2009), za ovaj film od nekoliko Almodovarovih filmova ovog desetljeća sam se odlučio stoga jer najviše dotiče one zvjezdane dane devedesetih a opet je ponešto zreliji, slojevitiji i posebniji izdanak Almodovarova brainstorminga. Definitivno biser. Vrlo nalik Volveru ali odmak od onog otkačenog, čudačkog stila većini od vas viđenog u Kiki ili povlaštenoj manjini koja je recimo prije par godina na ZFF-u mogla vidjeti prvijenac Almodovara "Pepi, Luci, Bom y otras chicas del montón" (1980), možda iz njegove cjelokupne kinematografije i najbolji film.
36. Lilja 4-ever (2002) a kad se tu na popisu nađu dva Danca mora se umješati i veliki brat sa sjevera. Lukas Modysson je genijalac par excelance nordijske kinematografije i s novim filmom "Mammoth" vratio se na stare staze slave koje je postigao ovim odličnim filmom o bijelom roblju. U filmu je zablistala sada već velika zvijezda ruskog filma Oksana Akishina. Ne vidjeti ovaj film je jedna od velikih grešaka na vašem filmofilskom putu.
35. Dogville (2003) i Manderlay (2005) dva su za mene ponajbolja filma Larsa Von Triera. Jednostavno kada sam prvi puta gledao Dogville bio sam zapanjen tom nevjerojatno uspješnom teatralizacijom filma. Nastavak njegove Američke trilogije mi je još više sjeo jer je tu sve, što nije uspio u prvom dijelu, doveo do savršenstva.
34. The Man Without a Past (2002.g) ... kao što me nešto nagnalo na gledanje tako me je i film Aki Kaurismakija doslovno "raznio" i ponukao da podrobnije istražim njegov cilkus filmova. Krenuo sam od, kako bi se po latinski reklo in medias res, njegove "Finske trilogije" a da bio otkrio jednu riznicu fenomenalnih filmova.
33. Wo hu cang long (2000) ili "Crouching tiger, hidden dragon". Svi su bili naprosto zbezeknuti otkrićem wuxia filmova preko ovog grandioznog kineskog epa. Nakon toga je i porasla gledanost takovih filmova i u Hrvatskoj. Jednostavno ljepota pokreta i poezija kojom je ovaj film progovorio je tada a i danas opčinjavala.
32. Mulholland drive (2001.) ... ovaj tipični Lyncovski film ću pamtiti ne po tome što je nedavno proglašen za najbolji film proteklog desetljeća, već što je mene pokrenuo u jednu novu životnu odiseju. Gledao sam podosta filmova, no niti jedan nije na mene toliko utjecao kao ovaj da se pokrenem u ... filmskom smislu. Ovaj psihodelični film ću upravo po tome pamtiti.
31. Metastaze (2009.), na ovu listu svakako morao je dospijeti ovaj film koji prekrasno ali depresivno i tmurno progovara o nekim pričama na koje bi i neki kritičari rado zažmirili i povjerovali da stvarno ne postoji. Prva urbana muška, tvrda bez ostatka rezolutna priča o navijačima i jednoj propaloj generaciji. Mnogi na takve priče kao što rekoh najrađe bi zatvorili oba oka i začepili uši no ovaj, i definitivno najuspješniji film Branka Schmidta, hrabro o tome progovora.
30. Ta divna Splitska noc (2004), nikako ne smije se zaobići film koji je pridonio ne samo otvaranju hrvatskog filma svijetu nego i pokrenuo hrvatsku filmsku industriju iz drijemeža, letargije i monotonije u koji je upala odvajanjem od yujasla. Od ovog filma možemo sa ponosom govoriti hrvatski film ne samo što je gledaniji nego i priznatiji je u svijetu. Hrvatski film je od tada dobio definitivno na vrijednosti. Dobio je te godine i dvje nagrade najajčeg festivala u regiji Sarajevo film festivala.
29. Finding Nemo (2003) ili The Incredibles (2004) dijele za mene mjesto najboljeg animirnanog filma protekla desetljeća. Teško se odlučiti između ova dva s time da sam prvi puta se oduševio sa hrvatskom nasinhronizacijom na filmu Incredibles.
28. Gran Torino (2008), opet teško je ne zaobići ovog filmskog virtuoza Clinta Eastwooda koji je definitivno obilježio ne samo ovo nego i desetljeća prije. Za njega se govori da je veliki rasist i mrzitelj, a opet se tako zdušno daje u uloge koje govore o tome pa čak i glumi jednog takvog lika i daje mu humanu crtu.
27. Cidade De Deus (2002), režiser Fernando Meirelles usnimio ono o čemu se godinama već priča a to je nasilje u Rio De Janieru. Prvi puta vidimo povijest jednog nasilja u favelama Rija.
26. Der Untergang (2004), je film koji je obilježio ovo naše desteljeće scenom u kojoj Hitler se dere u posljednjim satima svoje vladavine na pristune članove svog režima. Naravno ova scena je prilagođena na hrvatski i s nasinhronizacijom postala je temelj ismijavanja u raznoraznim političkim kampanjama. Osim toga ovaj film je odličan filmski portret. Hitlerova sudba nikad nije bolje ispričana a naravno učinili su to Njemci.
25. Misión en Marbella (2001), teško da se može zaobići taj odvratno smiješni lik španjolskog policijskog inspektora José Luis Torrentea. Definitivno jedna od uspješnijih komedija u režiji Santiago Segurae. Za ovakvu komediju se mora imati želudac.
24. Star Wars: Episode III - Revenge of the Sith i Episode II - Attack of the Clones, neki kritičari će ih teško staviti na svoj popis iako su vrlo zdušno odlazili na prve premijerne projekcije. Infantilni ili ne ovo su sf bajke koje se ili vole ili ne.
23. Gerry (2002), ovo je taj prvi film gdje je sasvim otvoreno Gus eksperimentirao sa tehnikom dugih kadrova.
22. Elephant (2003), ovaj majstor dugih, predugodobrih kadrova je u ovom filmu došao do peaka karijere što se tiće primjene cinema verite tehnike, naturščika dobre istinite teme i naravno dugog kadra. Svi oni koji danas pomodarski odobravaju novi rumunjski film i njihovu primjenu nerezonsku primjenu dugih kadrova (dva su filma bila na prošlogodišnjem ZFF-u s takvim kadrovima) moraju prvo vidjeti nekoliko filmova Gus Van Santa da vide kako se to radi i gdje primjenjuje.
21. Million Dollar Baby (2004), opet se vraćam na tu dobru godinu po berbi filmova. Ovo je jedan poseban film koji se izdvaja iz opusa Clinta Eastwooda.
20. 2046 (2004), ako se spominje velikan novog Koreanskog filma onda se ne smije izostaviti uzor cijeloj jednoj novoj generaciji europskih i svijetskih cineasta. Njegov možda najbolji film, iako je teško izdvojiti.
19. The Bourne Identity (2002) (The Bourne Supremacy (2004), The Bourne Ultimatum (2007) )... također ovo desetljeće će biti obilježeno kao downfall Bonda i rađanje jednog tajnog agenta novog kova. To je Jason Bourne i trilogija koja je proizašla od "ukazanja" njegovog prvog filma. Teško mi je izdvojiti bilo koji od ta tri nastavka, ali ipak teškom mukom stavljam naglasak na prvi.
18. Bin-jip (2004) je ako gledam po ideji možda najinvetivniji film desetljeća i opet dolazi nam iz radionice s dalekog Istoka.
17.Bom yeoreum gaeul gyeoul geurigo bom (2003) je jednako lijep, vizualan i pozitivan film, ali iz radionice maga koreanskog filma Kim Ki Duka.
16. Le fabuleux destin d'Amélie Poulain (2001) spada u najpozitivniji film desetljeća. Film nakon kojeg kada ga pogledate vaš pogled podstaje kao da gledate kroza ružićaste naočale. teško da bih mogao proći mimo najpozitivnijeg filma desetljeća. Filma koji oduševljava kako kreativnošću, idejom tako i nevjerojatnom pozitivom. Ovaj film je na top deset najfilmova koje su ljudi koje sam intervjuirao ili razgovarao o filmu isticali kao njihov osobni pripravak, lijek za depresiju.
15. Monster's Ball (2001) iz serije filmova s kojima su poružnjujući se glavne ženske uloge osvojile Oscara u proteklom desetljeću izdvajam ovaj sa Halle Berry. Nije bez vraga spomenuti da je i tu Heath Ledger ostvario izuzetnu rolu.
14. Ned Kelly (2003) je također jedan izdanak australske kinematografije s kriminalističko pustolovnog western tipa
13. The Proposition (2005.g.) je mogli bismo reći neospagetti western kojeg je snimljen po odličnom scenariju Nick Cavea.
U kategoriji - Najbolji western
12. Irréversible (2002) ostati će upamćen po mučnih 11 minuta "analiziranja" vampa svjetske kinematografije Monica Bellucci od strane režisera Gaspar Noé. Noa je definitivno genijalni um francuske kinematografije bez kojeg bi bilo francuskim filmom neobilježeno ovo desetljeće.
11. Memento (2000.g.) Christopher Nolana će se pamtiti po naraciji koja je kontra svega. Radnja ide naopačke.
10. No Country for Old Men (2007)
9. Fahrenheit 9/11 (2004.g.) ... ovaj odličan dokumentarac Michael Moorea koji je probudio usnuli žanr i stavio ga u komercijalne vode je film koji će se pamtiti. Njega su išli gledati ljudi koji ni u snu nisu pomišljali da bi otišli u neki od multiplexa pogledati baš dokumentarac. Ostavio je mnoge bez daha.
8. Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul (2005) , osim što su dokumentarci obilježili prvo desetljeće novog milenija ... ovo je ponajbolja glazbena razglednica koja se mogla vidjeti. Kad ju vidite zaljubljete se u Istambol i želite to kroz što vas vodi Fatih i vi isto tako iskusiti. Prava poslastica za glazbeno gladne filmofile.
7.Gegen die Wand (2004) bila je to luda 2004 godina koja je obilježena jednim genijalnim filmom njemačkog režisera Fatiha Akina. Poslije toga je uslijedilo još odličnih izdanja.
6.There Will Be Blood (2007), R: Paul Thomas Anderson
U kategoriji - Najbolja kritika kapitalizma
5. MATRIX Reloaded i Revolutions su iako po mnogima slabiji filmovi od prvog ... izvornika, obilježili proteklo desetljeće.
4. 21 Grams (2003), ova drama je odličan nagovještaj šta će biti u njegovom kasnijem djelu.
3. Babel (2006) ... kada krene priča o meksičkom filmu onda se prvo krene s Alejandro González Ińárrituom. Znam da će mnogi krenuti promišljati zašto nije stavio Amores Perros. E pa nije da nije bilo mjesta nego jednostavno ovaj film je kruna njegove dosadašnje karijere i objedinjava sve smjerove i tendencije koje je začeo na počecima svoje karijere.
2. Iglorious Basterds, R: Quentin Tarantino čovjek je jednostavno genij. Ovako presložiti povijest i po meni napraviti najbolji nepovijesni film o jednom povjestnom događaju i sve to vrlo uspješno izokrenuti i isprovocirati mase na reakciju... to jedino more samo Q.T.
1. Avatar R: James Cameron je film koji je izašao na samom izmaku desetljeća i obilježio je kraj jednog i početak drugog desetljeća novog milenija koje bi još i više trebalo biti obilježeno novom tehnologijom.

Danas u 20h retrospektivom najboljih filmova po izboru publike s prošlogodišnjeg izdanja RAF-a počima 9. Revija amaterskog filma (21.03. – 27. 03. 2010.) u kinu Grič.
Biti će prikazano skoro 200 filmova u glavnom p