Jučer sam započeo završnu riječ za ovogodišnji filmski festival u Cannesu s rezimeom onoga što se dogodilo. Zastao sam na trećoj točci festivala, no nisam završio. Da bih upotpunio ono o čemu sam promišljao prateći kroz elektronske i pisane medije što se događalo, morao bih naglasiti još jednu ili dvije, recimo, zanimljivosti.
Ovaj festival, kako pišu neki mediji, nikad nije imao politički karakter – barem ne do ove godine. I meni se to jednostavno nameće, kao što sam već rekao u jučerašnjem javljanju, i iz još jednog razloga. Tek što je žiri donio odluku o ovogodišnjem laureatu Cannesa (Moore), ista ta komisija izašla je s dodatnim obrazloženjem o nepostojanju političkog utjecaja. Tako nešto bi se, ne sumnjam, svidjelo svakom pravniku praktičaru, no ono što ne štima je da to nije uobičajena praksa na ovom festivalu, barem nije bila do sada.
Iz toga ispada da je Moore «bad boy» američke kinematografije, a ne jedan od danas vrsnih režisera, koji filmskom mu formom dokumentira društvena i politička zbivanja današnjice krajnje nepristano. Skoro bih rekao, novinarski nepristrano, ko' što je onomad Hemingway dokumentaristički prikazivao zbivanja španjolskog građanskog rata i kasnije to opisao u svojoj knjizi «Kome zvono zvoni». Ovo sve će imati za posljedicu, nadam se, još veću popularnost njega samoga, a i popularizaciju dokumentarističke forme filma uopće, koja u doba zagušenja blockbusterima iz Mooreove domaje neopravdano zapostavlja takav vid filmskog izražaja.
Trećina filmova zastupljenih na festivalu su azijski, ima nešto animiranih filmova i to sve i nije neko osvježenje. Ali, osvježava konkurencija kratkih filmova, gdje je drugu Zlatnu palmu za najbolji film dobio Traffic režisera Catalina Mitulescua, a nagradu žirija za kratki film dobio je Flatlife Jonasa Geirnaerta.
Post je objavljen 26.05.2004. u 22:03 sati.