Nevermind...
Željela sam napisati post o knjigama koje sam čitala u zadnje vrijeme, koje su me dotaknule u onu "točku preokreta", ali eto neću...
Nepredvidljivost. Pokreti. Opet malo poezije. Ne mogu. Gubim pamćenje. To je loše. Možda da pokušam s pjesničkim slikama mog trenutnog raspoloženja. Tupilo. Bjesnilo. Sreća. Strah. Bah! Ne ide mi...
pokušat ću kasnije...
Bye, c ya later!
27.11.2006. | 14:40 | 2 K | P | # | ^
CUC.Blog!Povratak u budućnost?
Ah, kako je lijepo biti ponovno u blogosferi… Nekako sam mislila da sam i pisati zaboravila. Ali rekla bi Lakeisha, to kao još neke stvari ne možeš zaboraviti, to je kao kad te bace u vodu, i da ne znaš plivati, proplivao bi. Već vidim da će mi ovo biti ispušni ventil u hladnim zimskim danima.
Maloprije sam bila na vrlo zanimljivom predavanju o blogu koje se održalo u sklopu CUC-a na Sveučilištu u Dubrovniku. Na tom predavanju također su dodijeljene i nagrade Webfestivala za najbolje blogove u raznim kategorijama. Jedan od gostiju je bio i Doktor Lebowski. U vrlo ležernom razgovoru s članom žirija Doktor Lebowski je odgovarao na pitanja o blogu, novoj knjizi koju bih voljela pročitati… Utisak koji sam dobila o DL i nije naj. Član žirija je ponajprije blogove nazvao spomenarima. To mi se i nije baš svidjelo. Daleko od toga da blog ne može izgledati poput spomenara, ali mislim da ima jako puno onih koji pišu o ozbiljnim i stručnim temama. Dokaz tome su i nagrade Tutoru i autoru koji piše o e-marketingu.
Nadalje DL kaže u odgovoru na pitanje jedne od sudionica kako bi se blogovi o takvim temama trebali pisati na ležerniji način. No nekoliko minuta kasnije on na drugo pitanje odgovara kako ima jako puno ljudi koji pišu blog ali da «ne znaju» pisati i da je potrebno da se pišu ozbiljnije a ne poput spomenara. Moguće da nisam shvatila složeni um DL. Što je pisac tu htio reći? Samo DL zna. Kada razmišljam o blogu, nekako mi se ne čini negativno što ga danas svaki kukac piše. Neka piše, neka zbori pametno, glupo, neshvatljivo drugima… Zato postoji sloboda govora i blog ju po mom mišljenje najviše potiče.
Jedna od sudionica je rekla nešto zanimljivo. Da je kod bloga najvažnija stvar komentiranje. I ja mislim da je prilično važno. Ljudi uče kako komentar nije nešto loše, pogotovo ako se radi o argumentiranom komentaru. Dopušta ljudima da kažu ako se oko nečega ne slažu, ili pak da izraze potporu istomišljenicima. Jednako tako volim blog zato što će ga ljudi pročitati s obzirom na djelo, a ne ličnost. Volim blog i zato što ovako slobodno mogu reći da mi se nešto ne sviđa i zašto i da mi se nešto sviđa.I još jedna jako lijepa stvar je što blog omogućuje raznolikost, pravo šarenilo stilova i sadržaja... Prekrašno, rekli bi...
DL je rekao još jednu meni interesantnu stvar, kako blogger može postati novinar. Ja kao časna Mikudovka nisam u suglasju s time. Mislim da će i drugi Mikudovci reći jednako. Ne bi se ni naši profesori usuglasili s time. Ne pišemo zaludu sve te vijesti, izvještaje, prikaze… Moguće i da tu nisam shvatila što je veliki um htio reći. Jednako tako mislim da pisanje bloga budućim novinarima ne može odnemoći. U svakom slučaju mogu izbrusiti svoj stil. Ali sam blog ih neće naučiti kako biti dobar novinar. Za to je potrebno puno više učenja i vježbanja. Mikudovci to znaju. Studenti novinarstva u Zagrebu i drugdje to znaju. Kazali su na današnjem predavanju da blog ima veliku perspektivu. Kazali su da nam u budućnosti više neće trebati mediji i Big Brother. Kazali su da će u budućnosti svatko moći biti novinar i na svom blogu objavljivati vijesti, ili pak imati svoj vlastiti Big Brother. Nekako sam skeptična. Blog već nazivaju novim medijem, medijem budućnosti. I to me ne veseli previše. Ljudi danas ne vjeruju previše medijima. Gdje je relevantnost informacija na nečijem blogu? Tko može jamčiti da će te informacije biti istinite? I mislim da blog neće zamijeniti novine, televiziju, radio… Mislim da će brz razvoj Interneta samo promijeniti klasične medije, koji će se morati prilagoditi vremenu u kojem živimo i tehnologiji koja se razvija vrtoglavom brzinom. Vjerujem da će biti tako.
O macama i knjigama nekom drugom prilikom. Agenda je danas bila izmijenjena ovom zanimljivom viješću. Pozdrav od Mikudovke Meka Srca. Nadam se da moje pero nikoga nije ubolo.
22.11.2006. | 15:42 | 1 K | P | # | ^
On!Treptaj.Ono nešto?
Ispričavam se cijenjenom čitateljstvu na svojoj lijenosti da napišem novi post…
Dakle, nakon dobra dva mjeseca, zapravo nakon gotovo pola godine pišem novi post. Nije baš tako jednostavno reći sve ono što se do sada izdogađalo… Možda bi bilo bolje reći što se do sada naučilo, promijenilo, a što bi se trebalo promijeniti… I dogodio se ON, pa On, pa on… Batali stvar! Pitam se zadnjih dana, kako je moguće da nas neka osoba može toliko promijeniti. Ili smo to zapravo mi sami? Dopuštamo da netko na nas toliko utječe, da uzrokuje toliko promjena. Jer koliko god mi težili biti drugačiji i posebni, jednako toliko želimo biti kao i svi ostali, želimo pripadati nekome/nečemu, želimo se osjećati dobro, voljeno, sigurno. Koliko puta nam je dovoljno samo da se suočimo s problemom, ono malo hrabrosti, ali ne, lakše je ostati na lošemu negoli nešto promijeniti. Ljudi ne vole bitne promijene.
Uvijek mi je bilo bitno kako me drugi vide, potajno sam se željela svakome svidjeti, ali ne pod svaku cijenu. To nikada. Možda sam zato toliko plakala. Sad se više ne sjećam kad sam zadnji put plakala. Zato se sjećam nekih drugih stvari koje su zamijenile suze.
Tuga, ogorčenost, razočaranje, nesigurnost i pretjerivanje. Sad se uvjeravam da nije bitno svakome se svidjeti, ali nisam sigurna da sam i uspjela.
«Treptaj». Dovoljne su tek dvije sekunde da stvorimo mišljenje o onom što vidimo. Kaže Malcom Gladwell. Ostalo mi je još tridesetak stranica te knjige. Vrlo interesantna. Meni barem jest. O njoj i knjizi «Točka preokreta» istog autora u sljedećem postu. Htjela sam reći da ljudi primaju jako puno informacija kojih nisu ni svjesni. Sve te informacije se pohranjuju u podsvijest, i na temelju toga se stvara mišljenje tj. stav o nekome/nečemu. Znate za onaj čudan osjećaj koji vas prati u vezi nekoga, a da ne znate odakle dolazi?! To je taj, i najčešće je opravdan. Ljudi kupe neverbalne poruke, i vide, ali najčešće ne «vide», kada one nisu u skladu s verbalnim. Jeste li primijetili kako se većina ljudi mijenja kad je u blizini osobe koja im se sviđa? Kažu da bi se trebalo opustiti jer nas drugi često vide u puno boljem svjetlu nego mi sami sebe.
Karma. «Ono hebeno nešto». Frustrira me. Dopustila sam da me uvjere kako ja to nemam i da ga nikad neću imat. Nastavim li ovako, neću ga nikad ni imati. Realno. Bombardiranje «onim nečim, koje imaš ili nemaš» je postalo puno gore od bombardiranja «90-60-90». Jer je «90-60-90» realno moguće postići, ali sada nas uvjeravaju da «ono nešto» ili imaš ili nemaš. Rekla sam da nas ljudi često vide u puno boljem svjetlu nego mi sami sebe. Neznam da to drži vodu. Iskreno, kao što sam sinoć rekla iskreno dragoj osobi, puno je tu maski, fasade. Malo je onih koji vide što je ispod. Rekla mi je nekoliko stvari na koje sam se nasmijala, i navrle su mi suze na oči. Ne mogu citirat, ali smisao svega je da sam opuštena, da mi je sve ravno, da se ne brinem oko gluposti i da sam sretna. To je točno, presretna sam zato što sam zdrava i jer su svi ljudi koje volim zdravi. Presretna sam zato što nisam gladna, jer imam krov nad glavom.
99% sretna osoba. Pa zar je bitan onda onaj 1%? Ovisi. Vi mi recite o čemu?
21.11.2006. | 18:04 | 3 K | P | # | ^
