Neke nove djevojke, neki novi dječaci...
Konačno je Festina pronašla vremena da napiše novi post.
Ovih dana uživam: šetnje, kavica, malo na Korčulu... Ali zagustilo je, mora se učiti. Ništa od kavica sljedećih mjesec dana.Razmišljala sam. Proljeće je, vrijeme je prekrasno, čak su i muškarci izašli iz svojih brloga. Prošao me svaki zaljubljitis, i konstatiram kako se odavno nisam zatreskala.
U četvrtak smo bile u Or-ka koralu i bilo je prilično vatreno, revolveri su se izvlačili, pucalo se pravo u ego-centar. Boljelo je. O tome će vjerojatno više pisati kolegica Lakeisha.
Nedavno je kolega Maroons napisao post o muško-ženskim odnosima, stoga sam i ja odlučila napisati ponešto, bar da izrazim svoje mišljenje:
Nekad davno ženama je bilo važno da se dobro udaju i da pri tome ne osramote svoju obitelj.
Muškarcima je također bilo važno da žena ima dobar miraz, da donese i ona nešto u kuću, a svime bi onda muškarac upravljao, žene su smatrali nesposobnima za takvo što. Tako je to tada bilo. Bez obzira na šovinizam, koji se može pripisati vremenu, muškarci su bili suptilniji, maštovitiji i prvi su prilazili ženama. Tako bar kažu priče mojih baka, starijih susjeda. I muškarcima je bio cilj oženiti poštenu djevojku koja će im roditi čopor djece, koja će dobro kuhati i pospremati. Sve je teklo mnogo laganije, nije bilo opsesije poslovnim uspjehom, novcem. Brak je bio kruna nečemu što se zvalo zajednički život, u dobru i zlu. Koliko su žene bile zadovoljne, neznam, ali sigurno nisu bile slobodne kao danas.
Ali ni danas nije mnogo drugačije. Emancipacija je zeznula stvar! Žene danas da bi dokazale svoju sposobnost, školuju se, rade i više od 8 sati dnevno, moraju se brinuti za kuću, skuhat ručak, odgajat djecu i nakon svega biti svježe, orne i inspirirane za čovjeka s kojim dijele postelju. Većina žena i dalje sanja o udaji. Muškarci prigovaraju ženama zbog toga, optužuju ih da su sponzoruše. Ali što bi to bile sponzoruše? Kada pođete na piće, da frajer plati? Ili bolje da ona sve plati? Ili svatko svoje? A mislite možda na one koje traže da im se za mjesec dana hodanja kupi nekakav superskupi poklon? Takve ne poznajem. A muškarci koji takvo što naprave su budale, i oni to znaju, slabi su na žene. No, zar muškarci nemaju onaj nagon da pokažu da su uspješni i da mogu pokazati da su pravi muškarci? Zašto se onda žale?
Da curama sviđa kada muškarac ima auto, istina je, sve koje poznajem voljele bi imati takvog jednog kraj sebe. Ali nemaju! Ja ne bih, ja sam više tip koji voli điravat. Da žene gledaju da frajer ima u džepu, istina je, ima takvih, ali opet, nemaju takvoga, ili nemaju nikakvoga. Meni je važnije da nije ljenčina, jer nemam ni ja namjeru sponzorirati nekog tko se ne želi raditi. Još je tužnije vidjeti mladića koji troši novac roditelja. No ipak poznajem toliko djevojaka koje se školuju, rade, brinu se za sebe, žele uspjeti u životu i rade sve da tako i bude, pametne su, drage, zanimljive, lijepe a nemaju dečka. Poznajem isto tako puno dobrih momaka, pametnih, zanimljivih ali u nekim situacijama se pokažu kao najveći kreteni. Postoji toliko razloga, a najbitnije je reći da su obje strane jednako krive. Žene danas maštaju o muškarcima koji će im prići prvi, a kada im priđu ne znaju što bi od sebe, spuštaju im, vrijeđaju ih.
Muškarci ne znaju što žele, nemaju dovoljno samopouzdanja da priđu djevojkama, brane se izjavama poput: «Ona je zgodna, a što bih ja s njom?!» Možda igrao šah?! Što je to sa mladima danas?! Prije dva tjedna sjedila sam u Skippića s mojim kolegom Maroonsom. Ušla je ekipa frajera. Na tv-u je bio neki film u kojem je glumila dobro atributirana glumica. Jedan od njih izjavio je: «Ajme, da mi je jedna ovakva, ali takvih nema u Dubrovniku!» Drugi frajer na to dodaje: «Stari moj, takve neće bilo što, takve hoće nekog tko je pun k'o brod!» Para mi je već išla na uši, i mislila sam se bi li ga zalijepila ili ne. Sva sreća da je brzo otišao, a ionako nije bio vrijedan, ne volim se svađati, pogotovo s neznancima. Ali pitam se što bi taj isti frajer napravio da je ta ista glumica ušla na vrata i sjela kraj njega. Ma ne bi zucnuo, ili bi pak uvalio jedan od onih krajnje gnusnih uleta. Ali najlakše je curu optužiti da je sponzoruša i eto im opravdanja da stoje postrance i promatraju.
Ja i dalje tvrdim da postoje djevojke kojima nije bitno dali frajer vozi Mercedes i plaća večere, niti žele za rođendan Diselove čizmice. Postoje «budale» kao ja, koje vjeruju u ljubav, u povjerenje, u vjernost, u spontanost, koje žele uspjeti u životu, koje se mogu i znaju brinuti za sebe, koje vole čitav svijet, koje uživaju u svakom trenutku života, jer je lijep i onda kad boli. Ipak ova budala više ne vjeruje ono što joj je govorila mama, neke su se stvari ipak promijenile od tada, sad je neko novo vrijeme, na sceni su neke nove face, ulicom koračaju neke nove djevojke, neki novi dječaci…
29.04.2006. | 14:37 | 7 K | P | # | ^
Write ya soon...
Srdačan pozdrav ekipi 
, Festina je ovih dana u gužvi 
, svojom željom, pa ne stigne napisat post, ali vjerujte da će sljedeći biti vrlo sočan 
...
Uživajte! 
27.04.2006. | 09:58 | 0 K | P | # | ^
Kako je nježna Festina postala Terminatorica?
Pozdrav svima od vaše Festinice, i bez brige, ne grizem...
07.04.2006. | 15:23 | 4 K | P | # | ^
Neki novi teoremi...
Dobro jutro!
Javljam vam se iz ekipi poznate učionice E05. Teta Goga u D01 predaje nešto o izborima, stoga sam odlučila uhvatiti ovo malo vremena za napisati jedan postić. Sinoć smo bili u Dnevnom boravku na studentskoj. Bilo je dobro. Ma zapravo, meni je bilo super izuzmem li to da sam bila dosta umorna. Zahvaljujem kolegi Maroonsu na značkici hrabrosti. Rekao mi je sinoć nekoliko zanimljivih stvari (ništa nova, sve je to Festina od prije znala). Kao prvo to da sam u principu sretna osoba, i sa tim se u potpunosti slažem. Od kada sam u Dubrovniku uistinu sam presretna, i mislim da se to da primjetiti. Uostalom, zašto nebi bila sretna; zdrava sam, živa sam, moji roditelji se dobro slažu, s sekom se isto tako super slažem, družim se i zabavljam. Zapravo imam sve što mi treba. S strane gledajući mogla bi danima plakati za onim što nemam, ali nije moj stil, ja se radije čim prije dignem, stresem prašinu sa sebe i jurim dalje polako. Đuro Benić je rekao; Nema toga što mladi čovjek ne može! I ima pravo! Ali..
Oni koji me bolje poznaju znaju za moje kočnice. Ima ih više. Sinoć sam uistinu pokušala biti opuštena, ali nije baš tako lako. Mama me nazvala u 21:40, kaže da nije dobro, da se ne može pomaknuti, da je bila na hitnoj. Dali su joj nekakvu injekciju da je prođe, ali nije pomoglo. Sada leži doma. Zadnjih 5 dana samo o tome razmišljam. Htjela bih biti kraj nje, jer znam da je po čitav dan sama tj. sa tatom koji nešto radi oko kuće, sestra je u školi pa na praksi. Bojim se da joj se nešto ne dogodi. Neznam kako bih to podnijela, jer sam to već jednom doživjela, imala sam 7-8 godina, i u kasno popodne čula da je mama nastradala, te da je prevezena u bolnicu, kao što vidite, agonija još traje, a ja ne mogu da se ne brinem. Ipak je to moja mama. Izgubila sam jednu osobu koja mi je bila druga majka, i to sam na svoj način preboljela. Sada znam da kada imaš zdravlje, možeš sve!
05.04.2006. | 08:57 | 3 K | P | # | ^
