gledam sa visine stropa,mada neznam sto bih gledao u bunilu svega što se dešava ispod mene.
Osjetim udar svog astralnog tjela koje se vrača iz misije u koju sam ga poslao,
da ode tamo gdje bih ja volio te noči biti.
Udruženim snagama tražimo mog avatara,da neprospavanu sjebanu noč,produzimo još
sjebanijim danom koji neče donjeti ništa novo,ništa nedoživljeno i ništa na što nisam
navikao,trošeči svog največeg neprijatelja zvanog vrijeme,stvore4nog u neakvom paralelnom
svjetu želja za koje sam svjestan da se neče ostvariti.
Več žalim svog avatara,svjestan u što ga šaljem,u tu šumu Šervudsku gdje Robin Hood vjerojatno
leži krepan ispod korjenja sjebanog stabla koje je imalo sreču živjeti u nekom drugom vremenu
dok je Bog još hodao po zemlji.
Aaaa daaaa,tu je,tu si se skupio ,ti rasčupano smoreno stvorenje,izbrazdano borama
koje postaju svakim danom sve dublje i izražajnije osušene vjetrom i swuncem koje isijava
sve više otrova pokušavajući da uništi zemaljski karcinom,zvan ljudi.
Smiri se vičem mu,smiri se i ne okreći sestalno u tom jebenom krevetu,istovremeno
hvatajući ga nevidljivim lasom obaveze,da s teškom mukom stopljeni predjemo crtu starta
krećoći se ka cilju stazom koja nam je postavljena u matrix-u još neizumrlih dinosaura
velikih očiju i ogromnih želudaca koje je nemoguće nahraniti našim sudbinama,jer oni
hoće više.
Hajde,idi,idi već jednom,ponovo mu vičem,idi seri sva ta jebena govna skupljena cestom
proteklog dana,da osjeti bar na trenutak pražnjenje jače od orgazma,vjerojatno jedinu pozitivnu
stvar koju će osjetiti tog dana.
Poslije svega toga,njegove ruke inoge me polako počinju slušati,svjestan da ne može drugačšje,
he he he sjebo sam ga neka pati,to mu je i posao koji i onako slabo obavlja.
Polako silazim niz skale zemaljskog Hada i izlazim van-

ugledam par macaka razjebanog krzna,
redovnih stanovnika obliznjih
kontejnera sa iskolacenim ocima,
ocekujuci od mene komad icega hranjivog
,da bi utazile neprestanu glad izazvanu nekim
neodgovornim supkom,osavljene
da se same snalaze u svijetu koji
je i meni pretezak.
Nastavljam dalje,ostavljajuci ta mala
ispacena tijela,otuznih glasova blizih
smrti,nego zivotu koji je pred njima
Htio ne htio podjem razmisljati,
o jos gladnijim zivotinjama,pristiglih
iz raznih pripizdina ljudske niskosti,
koji ce pokusati meni i drugima odredjivati
radni vijek,vijek vegetiranja i rok trajanja.
Sve te to ponese,u nezeljena prostranstva
vlastitoga uma odgovornih za moju nadrkanost
prema vremenu u kojem zivimo koje pase samo
raznim Neronima,u ludilu pohlepe,prestiza i
pameti kupljene statusima na silu stvorenima
morem nevaznih igrica i igara bez granica

felix