Kažu neki kako je blog anoniman, kako nikad ne bi izašli ispod te maske jer na taj način - možda i mogu biti ono što zapravo jesu.
Nažalost, previše ljudi zna ko sam i čita moj blog pa je on sve samo ne anoniman. Priznajem, sama sam kriva ali naprosto nekad čovjek ne razmišlja svojom glavom.
Ali nekako me sve to rastužilo - zašto u onom, 'pravom' životu ne možemo biti ono što jesmo?

Ono što jesmo - koja ubitačna apstrakcija u svijetu koji ne cijeni iskrenost nego sve proglašava sebičnim raaspolaganjem, provokacijama i manipuliranjem...

Živjeti sa svojim postupcima, ispraviti ih iako ne znamo kako. Razočarati druge- vjerovati u sebe...my ass...

Sinoć je pogledala u nebo nakon milijun godina i gotovo vrisnula: gdje si dovraga? Zašto te nema? Što da radim? Kako da riješim ovaj problem...

U svijetu u kojem je normalno da djevojka bude ubijena pod maskom vjere a brojne žene pretučene 'jer su to same tražile' i nije moguće biti ono što jesmo. Ono što jesmo povlači za sobom mnoge druge poteškoće.
Kako smo sigurni da osoba koju uzdižemo neće postati labilna, neopterećena pravilima i jednostavno razočaravajuća za vaš mentalni sklop?

Sve će to proći kad se budeš ženio?!?

Pokazivanje emocija i bivanje onim što jesmo u današnjem društvu gubi na značaju. Svijet od nas traži pokoravanje pravilima a zauzvrat nam nudi obmanu sigurnosti koja zapravo ne postoji.

Kao kule od pijeska ruše se svjetovi a unutarnja bit netaje okovana betonskim temeljima od strane ljudi koje smo nekad voljei...

Biti sretan - o čemu vi to???


Ne slušajte me dragi moji - u mojoj glavi je košmar ali obećala sam sama sebi - biti što jesam iako me jeza hvata...zbog posljedica...
Zmate ono kad razmišljate o bivšim vremenima....o svemu što ste željeli, o svemu što se promijenilo....

Plavuša u potrazi za planom....jednog dana pisati ću o sreći ponovno pronađenoj...