Ajme kako mi se ide na more - prestrašmo...
Kupanje, plivanje - barem na dva, tri dana - nešto ležerno, neki odmor od svega...
Ali to nije moguće - možda tek krajem mjeseca...

Možda da se preselim, štajaznam, u Dubrovnik i budem dopisnik ha?
Mislite da bi mi dali
(yeah right čujem glas iz podzemlja)...
Ali bilo bi to predivno. Buđenje tamo preko puta Srebrene kod Kupara, na kavu na Stradun, pa na posao - pa kupanje pa sve ispočetka.....
A neka, ostaje mi mantranje o suncu, moru i prelijepim plažama ovdje na zagrebačkoj sparini.
(Uz Abbu na radiu da ne zaboravim)

Zašto nam je uvijek netko potreban za sreću - zašto nije točna ona da smo sami krojači iste....

Nema depresije, samo veliki umor uzrokovan neprospavanim noćima.
Ponekad se zaista osjećam prestaro za takvo ubijanje ali neka... mada bih voljela pronaći neki viši cilj...

Sad već serem

Sunce more i lošinjske bebe delfini

Kamene ploče u Splitu

Zvizdan na šibenskoj rivi

Slušanje zrikavaca na Hvaru

Ležanje na stjeni u Primoštenu...


Iz sanjarenja prekida me glas grafičarke koja prelama novine...trčim po redakciji samo kako bih se uvjerila da je vrijeme za rad....