That means a lot...

A touch can mean so much, when it's all you've got...
Znate li taj osjećaj...kad vam je dodir, pa makar onaj psihički znači sve na svijetu... Kad sam bila jako mala (oko 16 godina) jedan dečko koji mi se jaaako sviđao (a svi znamo koliko je to jako kad imate 16 godina i zamišljate nevjerojatne scenarije s njim i sobom u glavnoj ulozi) zakopčao mi je narukvicu...dodirnuo me. I to je actually bilo to...ali sam u dotičnoga bila zaljubljena ko prase jako dugo vremena.
Danas je to nekako nestalo...ta zadovoljenost malim...barem mi se čini...nema više vrištanja na slatke boy bendove, nema sreće zbog pogleda ispod duge kovrčave kose, nema leptirića zbog spominjanja nečijeg imena...

- "Bonnie i Clyde, možda tako i završimo, jesi li svjesna toga?"
- "Znam. Nije me briga"

Mislim, ima i ovo svojih prednosti. Intenzitet, proživljavanje a ne slušanje o istome ali svejedno....fali mi taj osjećaj kad sam se mogla poistovjetiti s:
Love can be deep inside
Love can be suicide
Can't you see you can't hide
What you feel
When it's real

Sada...sada su stvari toliko drugačije...toliko...ne znam jesu li pozitivne ili negativne...

- "On je sam. Potpuno sam kao pas..."
- "Sranje...."