All the pain...

Bol u području pleksusa, kao u najgorim romantičnim tragedijama, iako je tamo ista uzrokovana pogibijom glavnog junaka a ovo moje ... well volim misliti da je riječ samo o 'trzajnoj ozljedi' glavne junakinje.



Buđenje nikada nije izgledalo ovakvo kao danas. Zahvalnost za isto, za toplinu, znoj, sunce i bol i tugu. Sve je moglo biti zbrisano jednim glupim potezom.
Ne znam jeli vam se ikad dogodilo, da napravite glupost pod cijenu gubitka SVEGA što imate pa i vlastitog života. Proizlaze li takvi činovi iz nerazmišljanja, gluposti, sebičnosti, očaja, ludila, mržnje...
Don't get me wrong...dobro sam niti je riječ o meni (well, djelomično). Ali pomisao da sam mogla ne postojati: ja ili bilo tko od nas, pomisao da smo samo brojke izbrisane nečijim potezom... pa da, moglo bi se reći da me navode na razmišljanje...



Osjećala sam se kao u nekom SF filmu gdje odjednom izletiš iz vlastitog tijela i gledaš kako tvoje tijelo hoda ulicom kao pokretano koncima i ne upravljas ničim i ne osjećaš ništa... Hodala sam cestom li to nisam bila ja...ja sam bila već miljama daleko u nekom desetom svijetu lužeći se istim kao snažnim back-upom svog uma koji bi, da nemam podršku, prolupao i pokazao se svijetu. Ovako, mirno i staloženu digla sam glavu i nastavila hodati pritom ostavljajući dozu lažnog samopouzdanja.

Sve me boli fizički a psihički sam ravna s velikim padom prema dolje (kao prokleti Enronov graf)...treba mi...ne znam ni sama...



DZ:
Kako se vraćate 'on the track' kad vam život postane preklimav odnosno izbaci vas iz takta???