Konačno...

Uglavnom, najbolje od svega je da nam se iznova dokazuje da, tek kad nešto izgubimo shvatimo koliko nam je to važno u životu.
Primjerice, evo blog. Naime, meni se emocionalno izdogađao mali milijun premetačina po glavi i taman kad sam mislila da ću sve istresti na ovoj virtualnoj vreći za udaranje - ćorak...nada... nula...

Uglavnom eto, živa jesam pa i zdrava iako psihički u čudnim stanjima, odnosno što se dan više spušta sve sam gore i gore. On mi je jednom rekao da ujutro sve stvari izgledaju ljepše. Bože, kako je samo imao pravo...ali s druge strane, večeri su nekad znale biti tako predivne...upravo s Njim.

Teško mi je, pitam se toliko pitanja...prenagljujem li u svojim odlukama, očekujem li previše, jeli to samo jedna od faza, znate onih koje se dešavaju u svakoj vezi...što uopće želim??? A glava: puna raznih odgovora ali nijedan ne odgovara na postavljena pitanja.
Ne znam jeli vam se ikad dogodilo da nekog volite ali znate da on/ona nije osoba s kojom ćete dočekati tu starost, s kojom ćete uživati do kraja...svaki dan, svaku minutu...i to saznate tek nako što ste si obećali nakon prve greške da se više nikada nećete zamišljati u kućici s cvijećem, psima, mačkama i djecom (karikiram). I taman kad si obećate 'nikad više' već ste u nekom novom osjećaju koji vas obuzima i već planirate boju zidova u dnevnoj sobi a u mislima se igrate s rasporedom prostorija u imaginarnom stanu.

I ne, nije nitko drugi u pitanju, thank you very much...jednostavno , to se povlači već neko vrijeme ali, takva sam osoba koja uvijek strateški razmišlja i nelogično mi je da se nešto što smo gradili 4 godine raspadne u tjedan dana. Nema posebnih razloga, nema trećih osoba, samo on i ja puno lijepih stvari koje su prerasle u rutinu...već spomenuto uzimanje 'zdravo za gotovo' i ne znam jeli to to? Jeli to veza? jeli to brak? Jeli nenormalno očekivati da te onaj s kojim si već dogovorio pjesmu za svadbu jednostavno nema potrebu 'zgrabiti' u javnosti 'jer je to neukusno', jeli normalno očekivati da ti se skinu zvijezde s neba barem ponekad...jeli nenormalno kad ti prosta rečenica 'lijepa si' više ne odzvanja u glavi kao nekada i zvuči isprazno kao da je izgovorena tek tako.
Dali je nenormalno očekivati strast i nakon par godina, dali je nenormalno očekivati zajednički život, žrtvu a ne riječi 'strpi se nisam ja kriv što nema posla'...dali sam jednostavno nezahvalna ...hoću li ikada moći ući u Šibenik, ili čuti na radiu Gibonnija i Azru...

Svake večeri suočavam se s tim pitanjima sama sa sobom...nekad mi pomognu lijepe riječi, nekad samo onesviještenost od nespavanja...nekad samo misao na promjene....

Nemamo još mnogo vremena koje je preostalo...curi kao pijesak u prokletom pješčanom satu a čini mi se da se ništa ne mijenja...u glavi odzvanjaju neke nove misli, nove usredotočenosti i novi pokušaji...

Voljela bih znati da radim pravu stvar stoga ću pričekati još neko vrijeme...neka se sudbina pobrine i za nas dvoje....