Čitam blogove...

Baš sam pročitala blog s naslovnice i iskreno se rastuzila radi vlastitog licemjerja. Čitam tako o malim Jakovima, bebaćima koje nitko nije htio i mislim si kako bi bilo super da sam par godina starija pa da usvojim kojeg. Mislim, koja sam ja glupača - tko mi jamči da bih bila dobra majka i svom biološkom djetetu. Zar je fer uzeti dijete samo zato jer 'ti se sažalilo' pa ga onda mučiti svojim frusttracijama? Kako mi žene možemo znati da ćemo biti dobre majke, da ćemo svoju djecu odgajati da ispadnu dobri ljudi The point is: we don't. Cijeli proces trudnoće i rađanja djeteta ide nekako 'na sreću'. Nadamo se da će u nama kad tad ipak proraditi majčinski nagoni - oni isti zbog kojih kao ranjene lavice branimo njihov život, oni isti koji nam izmamljuju osmjehe kad vidimo vlastito dijete kako spava, oni isti koji nas rastužuju kad nam je dijete bolesno. Kako znamo da će nam se to desiti. Pretpostavljam da ima žena kojima se to -jednostavno nije desilo. I kao takve, nisu pobacile nego su donijele odluku još sto puta težu. Ostaviti dijete u domu u nadi da će se kad, tad naći neka za to rođena žena i prigrliti ga kao svoje. Ovaj tekst pišem ponukana jednom rečenicom iz gorespomenutog blog. 'Majka je djetetu slomila krila već na začetku'. Postavljam si pitanje: zašto si dopuštamo suditi o situacijama o kojima ništa ne znamo? Izgleda kako nam je ipak lakše zamišljati majku kao neku promiskuitetnu mladu narkomanku koja rađa djecu iz čiste obijesti nego kao mladu ženu koja zbog pritisaka nije pobacila. Pritisaka koje je na nju možda vršila upravo ta katolička crkva koja je opet osuđuje za slamanje krila i nedojenje djeteta. Zašto uvijek vlada mišljenje da je djetetu bolje i s takvom majkom pred kojom će država onda zatvarati oči kada joj dijete bude na rubu neuhranjenosti nego u domu gdje se za njega bare brinu? Ljubav, toplina - tko zna bi li to dijete uopće osjetilo išta od toga. Ne želim da ispadne kako branim ili osuđujem nekoga. Nije moje pravo. Ali ono što zna jest da je odluka, bilo o pobačaju, bilo davanju djeteta na usvajanje - duboka i intimna odluka i samo žena koja mora proći kroz takvu fazu života - zna što to znači. I ne, ne mislim kako je toj djeci tamo super. Mislim da je državi svejedno. Mislim da predsjednik Mesić koji navodno čita blogove, neće pročitati onaj o Jakovima ili i ako ga pročita - mislim da neće učiniti ništa. Mislim da ih sve boli briga. Mene ne boli briga. Mene boli nešto u pleksusu i težano dišem. Probat ću idući tjedan smoći hrabrosti i nazvati broj objavljen na blogu. Možda postanem 'kuma' nekoj tinejdzerki. Mislim da bi me to nekako navise veselilo. Mozda hocu, ali ako to i ne napravim - ne osudjujte me. Znaci da sam kukavica vrijedna žaljenja. Sebična baba kojoj je teško izdvojiti 100injak kn mjesečno (ajme, a što je to djetetu od 15ak godina). Probat ću smoći hrabrosti. Želim to.

Bljuv...

E kako sam ja bolesna. Uhvatilo me da poludiš....A moram radit...grozno...
I sad sam se natrpala svime: i Voltarenima i Maxflu sam popila i sad mi srce lupa ko ludo, znojim se...ma grozno. Jedva cekam da dođem doma, istuširam se i u krevet....jedva čekam.
Inače, prošla me depresija - psihička, al valjda se ova fizička nastavlja...ajme grozno...sad mi se i povraća....
Izdržat ću ja to...hoću......moram...

Bojim se...

Budućnosti...postavljam si pitanja ko tinejdžerka. Samo što ovoga puta ne vidim kamo idem i kamo ide sav taj moj život. Ono, nemam feeling da sam predodređena za uspjeh, za nešto veliko...a uvijek sam mislila da ću otkriti lijek za AIDS ili nešto slično...barem za žuljeve....
Imam feeling da svi idu nekamo, da napreduju, da rastu i dozrijevaju a ja polagano trulim i padam.
Danas sam depresivna...fali mi toliko toga...ljubav, zagrljaj, poljupci, toplina.....
Prokleto sam sama
...................................

Ponekad mislim kako bi bilo dobro da imam bar jedan djelić pameti velikih umova...koliko bi svijet izgledao drugačije u mojim očima. Ali vraga, čak nemam ni djelić njihove fizionomije - jeste li primjetili kako specifična lica imaju veliki umovi...Izgubljen sam slučaj...običan smrtnik...

Don't wanna be an American Idiot

Nakon nekoliko interesantnih stvari koje su se podogađale, za mene se nastavlja same old life. Moj život naime. Ovako rano ujutro mogu ili uopće ne pisati ili mi mozak može povraćati nepovezane baljezgarije poput ovih. Zanimljiva stvar, taj moj mozak....ponekad si umisli kako je jako pametan pa se osramoti...ponekad misli da je glup pa onda tijelo šuti i poslije se lupa šakom u glavu - gdje stanuje isti taj...mozak naravno.
Piše Večernji da na Marsu ipak ima života, vode, štatigajaznam...jeij!!! We're saved.
Cinizam - spas modernih vremena....mislim, kakva bi bila kad mi dođe On sa ogromnom šljivetinom na oku koju je zaradfio na nogometu. I tako umjesto romantične večeri/opijanja/sexa (precrtati nepotrebno) mi Valentinovo provodimo u Vinogradskoj na hitnoj. Da ne spominjem moju vožnju do tamo nakon ispijenih....pa khm...nešto više od dozvoljenih promila (a ne znam baš vozit ni kad je po zakonu al sam plavuša pa se izvlačim na to).
Posao -job-travajo-Arbeit...kako god želite...mislim da mi ide...ekipa hm (khm, znam da neki i čitaju al s druge strane ti isti znaju da ja baš nisam lickin-ass person pa stoga)...zahtjevna, ponekad komplicirana (osobito pri kraju šihte kad ti nije jasno uopće šta žele)...neki su jako dragi i susretljivi, neki brbljaju sto na sat i najnovijim tračevima upotpunjuju moj život :-)))(Da B., na te mislim:-)), neki zapovjedaju jer su na takvom položaju, neki zapovijedaju iako nisu na takvom položaju....ima jedan tip koji je čak i zgodan...mhm....mljac (skoro pa sam sigurna da ovo on ne čita pa zato tako bezbrižno i pišem)...neki su izvana tvrdi a iznutra meki...u svakom slučaju - I like it...
Upravo slušam 'American Idiot'. Uopće nije loš. Volim Greenday.
E da, sjećate se kako sam vam se izjadala da imam 63kg. E pa lagala sam. na pilatesu nam postavili digitalku koja jhe okrutno pokazala 64,3. Evo - službeno sam Debelakrava...mogli bi me uzet za reklamiranje Dove proizvoda - one new agerske reklame tipa 'I love the skin I'm in' i slične baljezgarije a onda hitno na liposukciju kod Siniše (ili barem lipolizu). Eh da...pusti snovi...
Jeste li se ikad pitali što bi bilo kad bih napravili nešto radikalno..upravo sada. Tipa, jučer sam gledala 'Singles' (po 164. put al nema veze) i ima scena gdje Bridget Fonda u jednom trenutku skuži da ona može sad ustati i ostaviti onog grunge-eddie-wedder-ja-sam-bolji-od-pearljama-i-nirvane-zajedno tipa. Tako je moja frendica u jednom od onih postkoitalnih trenutaka samo izlanula: prevarila sam te, osobi s kojom je bila 4 godine u vezi a prevarila je prije 2 godine. Bio je to one - night stand ali je nju pekla savjest dvije godine i odlučila je tu torturu jednostavno prekinuti. Prekinuo je i on s njom. Ona žali za tim što mu je ikad rekla bi se ostale babetine guštamo s onim perverzarijama poput: rekle smo ti da mu ne kažeš itd...
Uglavnom, očito nekad i nije pametno iskoristiti trenutak. Valjda zato i postoji ona: ispeci da reci bullshit. Stoga, ja nikad neću pobjeći negdje daleko i početi novi život, nikad neću reći rođakinji što zapravo mislim o njoj, prijateljici neću reći da mislim da je maloumna ako opet bude s onim kretenom a niti ću krenuti na rigoroznu dijetu. Jednostavno -prevelika sam kukavica...

AJOOOOOOJ!!!

Nekontrolirani uzdasi potaknuti bolovima koji dolaze iz dubine moga želuca. Šta mu je? Nisam ništa čudno jela...doduše možda sam malo pretjerala s gaziranim pićima...aaahhhh...umireeeem.
Jutros sam se probudila, napravila sendviče, on je skuhao kavu...nismo si čestitali Valentinovo - zaboravili smo. On je otišao na posao, ja sam provjeravala mailove. Nakon pola sata zvonio je mobitel. Bio je on da mi kaže sretno Valentinovo (ne mogu vjerovati da se ja nisam prije sjetila).Gledala sam kroz prozor. On živi na 6.katu i ima fantastičan pogled na grad...gledala sam ljude koji se žure na posao...gledala na sat i uskoro se pridružila gomili. I sad me boli prokleti želudac...

Samo još jedan radni dan

Nedjelja, noćna smjena, vreli fini-mini od gljiva, prijetnje milog mi kolege o količini posla koja me čeka...zvučalo bi zaista idilično da nema jedne stvar - GUBIMO S PROKLETIH 10 GOLOVA RAZLIKE !!!

Ništa ne radim...

Ja ništa ne radim...ništa....surfam po netu....i ništa ne radim. Kažu 'ti još ne znaš'...što je relativno istina a ova tastatura nije niti ergonomska pa niti ne tipkam brzo kao uobičajeno.
u svakom slučaju htjela sam se požalit da imam 63kg i da ne radim ništa, da em boli glava i da mi se spava ....
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! Zaštooooo!!!

Dosadan post

Gledamo se tako on i ja...sve nekako u tuzi. 'nikakve koristi od tebe' mislim si ja. 'Nemaš apsolutno ništa što meni treba!'. 'Sve će to dečki iz I.T.-a riješiti' tješe me moji nadređeni ali riječi ostaju riječi a moj laptop i dalje ima samo dva programa za koja nitko nikad nije čuo i Lotus za gledanje mailova kojih nema.
Barem ga imaš' tješi me Marina. 'Da mila' mislim si. Imaš i ti Guccijeve cipele dva broja premale. Dovraga.
Danas me zvala Usagi da se dogovorimo za dejt u subotu i usput mi se pohvalila kako joj od Pilatesa nestaje salo sa bokova. 'Jelda da pomaže' dere mi se na telefon dok se ja potajno nadam kako se ne čuje krivica iz mog glasa dok joj besramno lažem o kvazi pločicama po trbuhu. Pločicama my ass. Nisam bila na pilatesu cijeli tjedan. Istekla mi članarina a ja se bavim bludnim mislima da je ne produžim. Al moram. Definitivno moram. Kao što se sutra moram pojaviti na treningu.
Nisam spremila assignment za Vern. Kasnim već pet dana. Grozno. Morat ću sutra to napraviti...odmah između treninga i odlaska u MUP.
Prokleti MUP. Danas sam bila produžit isteklu mi osobnu, donjela dvije slike kad ono...ćorak. 'Premale su vam dimenzije slika' ljubazno mi objašnjava teta na šalteru. Odlazim do prve foto radnje u Petrinjskoj ali ni ona kao ni tri ostale ne izrađuju slike za dokumente iz negativa. S obzirom na moju masno suhu kosu koju ni prokleti J.Frieda nije uspio dovesti u red, ne slikam se ponovno nego se čizama punih bljuzge vraćam u kvart kod svog fotografa. Sutra tako opet moram u MUP.
No, nemam inspiracijekao što se može vidjeti. Nadam se da imaju još onih buca u Skechersu mog broja u smeđoj boji jer inače stvarno ne znam kako ću očuvat suhe noge cijeli dan. Uglavnom, sasvim dosadan post od vaše debelekrave.

Prvi puta...

Danas mi je prvi put. Ne biste vjerovali...nikad to još nisam radila. Baš me zanima kako je a s druge strane me pomalo i strah.
Dali je grozno i bolno kao što neki pričaju? Naime, znanstvene studije pokazuju kako zbog stresa i straha od performanse zgrčimo sve mišiće i ne možemo se opustiti. Uvijek se pitamo, hoće li on hvatiti da nisam nikad...zna li on da sam neiskusna....Uglavnom, nisu rijetka pojava ni znojenje a ni pad tlaka. Stručnjaci tvrde da ako to zaista volimo i ako smo zaista sigurni da to želimo učiniti zbog sebe a ne zato što nas netko drugi tjera da bi sve ipak trebalo biti u redu. Mene je strah početka...kako će se to odvijati...hoću li se osjećati kao outsider u vlastitom životu ili ću se odmah prepustiti i uživati u novostečenim iskustvima. Nadam se da ću biti dovoljno skoncentrirana da učinim ovo drugo...jer to zaista želim, volim, trebam....mislim, malo je nelogično da cura koja je već završila fax nije to učinila. Najgore je kad to nekome kažem. Kad se povjerim da još nikad nisam. 'Zar ni onako, usput?'najčeće me pitaju. Moj je problem što ja ne volim usputn stvari. To nije nešto što se može napraviti samo usput...to je nešto čemu se moraš predati cijelim duhom i tijelom...jer inače...ništa od uspješne karijere. Da dragi moji...danas je moj prvi dan na poslu:-)