Čitam blogove...

Baš sam pročitala blog s naslovnice i iskreno se rastuzila radi vlastitog licemjerja. Čitam tako o malim Jakovima, bebaćima koje nitko nije htio i mislim si kako bi bilo super da sam par godina starija pa da usvojim kojeg. Mislim, koja sam ja glupača - tko mi jamči da bih bila dobra majka i svom biološkom djetetu. Zar je fer uzeti dijete samo zato jer 'ti se sažalilo' pa ga onda mučiti svojim frusttracijama? Kako mi žene možemo znati da ćemo biti dobre majke, da ćemo svoju djecu odgajati da ispadnu dobri ljudi The point is: we don't. Cijeli proces trudnoće i rađanja djeteta ide nekako 'na sreću'. Nadamo se da će u nama kad tad ipak proraditi majčinski nagoni - oni isti zbog kojih kao ranjene lavice branimo njihov život, oni isti koji nam izmamljuju osmjehe kad vidimo vlastito dijete kako spava, oni isti koji nas rastužuju kad nam je dijete bolesno. Kako znamo da će nam se to desiti. Pretpostavljam da ima žena kojima se to -jednostavno nije desilo. I kao takve, nisu pobacile nego su donijele odluku još sto puta težu. Ostaviti dijete u domu u nadi da će se kad, tad naći neka za to rođena žena i prigrliti ga kao svoje. Ovaj tekst pišem ponukana jednom rečenicom iz gorespomenutog blog. 'Majka je djetetu slomila krila već na začetku'. Postavljam si pitanje: zašto si dopuštamo suditi o situacijama o kojima ništa ne znamo? Izgleda kako nam je ipak lakše zamišljati majku kao neku promiskuitetnu mladu narkomanku koja rađa djecu iz čiste obijesti nego kao mladu ženu koja zbog pritisaka nije pobacila. Pritisaka koje je na nju možda vršila upravo ta katolička crkva koja je opet osuđuje za slamanje krila i nedojenje djeteta. Zašto uvijek vlada mišljenje da je djetetu bolje i s takvom majkom pred kojom će država onda zatvarati oči kada joj dijete bude na rubu neuhranjenosti nego u domu gdje se za njega bare brinu? Ljubav, toplina - tko zna bi li to dijete uopće osjetilo išta od toga. Ne želim da ispadne kako branim ili osuđujem nekoga. Nije moje pravo. Ali ono što zna jest da je odluka, bilo o pobačaju, bilo davanju djeteta na usvajanje - duboka i intimna odluka i samo žena koja mora proći kroz takvu fazu života - zna što to znači. I ne, ne mislim kako je toj djeci tamo super. Mislim da je državi svejedno. Mislim da predsjednik Mesić koji navodno čita blogove, neće pročitati onaj o Jakovima ili i ako ga pročita - mislim da neće učiniti ništa. Mislim da ih sve boli briga. Mene ne boli briga. Mene boli nešto u pleksusu i težano dišem. Probat ću idući tjedan smoći hrabrosti i nazvati broj objavljen na blogu. Možda postanem 'kuma' nekoj tinejdzerki. Mislim da bi me to nekako navise veselilo. Mozda hocu, ali ako to i ne napravim - ne osudjujte me. Znaci da sam kukavica vrijedna žaljenja. Sebična baba kojoj je teško izdvojiti 100injak kn mjesečno (ajme, a što je to djetetu od 15ak godina). Probat ću smoći hrabrosti. Želim to.