BLJOĆ...

Ma koliko god se čudnim činilo – mene je ful strah izazova. Ono, nisam tolika kukavica da ću okrenuti leđa, pobjeći, zabiti glavu u pijesak ali nekako, baš bih potajno voljela da to mogu napraviti iako znam da se poslije ne bih dobro osjećala i da bih vjerojatno razbijala glavu zbog tog postupka.
Imala sam prijatelja koji je tako tijekom našeg zajedničkog studiranja izlazio baš na svaki rok. Ono, prijavio bi ispit i izašao na njega – bez obzira je li naučio, je li se pripremio...igrao je na onu – bubneš i ostaneš živ. Na kraju je taj tip diplomirao prije svih nas. Prosjek mu i nije bog zna šta ali uvijek sam mu se potajno divila. Ja bih povlačila prijavnicu čak i nakon višetjednog pripremanja. Grozno. Tako je i sada. Preda mnom se pojavi nešto novo i ja se userem ko grlica.
I tako, uslijed sve te silne treme pred onim što dolazi ja pišem blog. Da me samo vidite – izlizana frotirna pidžama, naočale (GUCCI da ne bi bilo zabune) i ogroman Nivea flaster preko nosa da ko fol izvuče one mitesere.
Jučer sam napokon kupila novi mobitel. Moja stara NOKIA 3410 (upravo sam otišla na nokijinu stranicu jer sam zaboravila koji je to model – prestar je da bi ga se itko sjećao;-))nakon kratke i teške bolesti zaklopila je svoj zaslon i odustala od daljnje borbe. Zamijenio ju je relativno dobar, vrlo jeftin i nadasve simpatičan SIEMENS CF 62. Sad imam sve one pizdarije u boji s kojima ne znam šta bi pa konstantno mijenjam screensavere i muziku dojavljivanja sms-a.
Za sutra sam pripremila nove gaćice koje mi je za Božić poklonila moja Z. To će odsada biti moje sretne gaće. Naime tako sam odlučila jer su se stare 'srećice' raspale pod naletom godina i pranja. Ne znam koliko vas ima neki svoj 'sretan odjevni predmet'. Ja sam kao mala imala zelenu ogromnu vestu. Svaki puta kada bih je nosila u školu dobijala bih petice. No jednom se svemir pomakao i profesor Zovkić udijelio mi je četiri jedinice za samo pet minuta neznanja 3. deklinacije na –i. I samo tako, zelena vesta potonula je na dno ormara a zamijenile su je crne marte. No, i one su svoj danak dale one večeri kad je Marko odlučio ostati s Majom a mene ostavio puknutog srca usred neke šume u Prečkom.
Nakon marti bile su još jedne kao loša zamjena, zatim kožna jakna koju sam u trenutku velike sreće uzrokovane nekim umjetnim sredstvima poklonila Belom (koji ju je nosio sve dok nije počeo svirati s Jurom Stublićem:-/), zatim starke boje ljubičice kakve nitko iz društva nije imao a koje mi je A. psihodelično oslikala savršenim srebrnim flomićem, zatim jedna Adidas majica kupljena u Munchenu u navali strasti (a koju btw. danas nosi moj mali bratić), jedne kričavo roze gaće s pripadajućim grudnjakom i onda dugo vremena ništa, zero, nada....-until now kada sam odlučila da novi happy item ima ljubičastu podlogu i tonu cvjetića po sebi.
I baš sam sretna.