ONE DAY, I'LL FLY AWAY...

Umjesto bijelog Božića – mokri Božić.
Nije nešto što zamišljam kao idealno, ali...then again – što je? Samo istina je, da kad kiša pada, raspoloženje varira, osjećaji su intenzivniji... Tako bih voljela negdje sada otići. Onako, izaći na kišu, uživati... pobjeći malo od svakodnevice koja je tako naglo stigla. Voljela bih moći trčati a da se ne zadišem nakon prvih 100 metara. Fali mi iznenađenja, spontanosti, one blesave ludosti...ono kad iščekuješ nešto što znaš da dolazi ali ne znaš kada i na koji način...
Fali mi osjećaj neizvjesnosti, nečeg novog, pustolovina, avantura, adrenalin, strah, feeling da činiš nešto zabranjeno, zločesti smješak, brza vožnja cestama, vrištanje s vrha planine, razmjenjivanje skrivenih pogleda, opijanje u parku, neobuzdanost, izazov, ludost, pure histeria, presijecanje u želucu...
Volim kad mi to radi...priđe straga i dodiruje vrat, grize mi leđa i ne da mi da ga pogledam.
Volim miris nepoznatog, feeling kada stupim nogom tamo gdje nikada nisam bila, kada te vibra Pariza samo prožme i ti jednostavno ZNAŠ da je taj grad s razlogom opjevan stotinu puta.
Volim osjećaj kada shvatiš da je svijet pod tobom a ovaj život samo tvoj i da ga je bitno iskoristiti ovdje i sada. Strast je samo jedan od načina.