2 ujutro, a ja blogiram

Kad god pokušam napisati kako se osjećam – riječi kao da ne postoje, kao da ih nema...kao da bježe...
Da kažem da se osjećam prazno – bilo bi samo napola točno. Jer osjećati se prazno nije isto kao osjećati se potpuno prazno. Potpuno prazno se osjećam samo na trenutke...a večeras većinom ipak samo – prazno. Sjebano, fucked up, tupo...onako da kao u filmovima narastem viša i od samog Eiffela i gazim sve što mi dođe pod ruku...tj.nogu.
Ipak, cjelokupnu situaciju spašavaju neki ljudi. Da ih nema, moja bi maštanja o ljudima koji vole, koji te poznaju – bila slomljena. Ovako, spasili su i ovu utakmicu, kao nekad Šuker protiv Nizozemaca.
Pretvarati se??? Zaboraviti??? Je li to uopće moguće???
Željela bih shvatiti taj feeling kad nešto zaboraviš 'al ne oprostiš iako sam prestala slušati Prljavce još u petom razredu. Dali je to uopće moguće ili je to još jedan od onih mitova o koji se poput Manolovih Mary Janes konstantno prepričavaju, opjevavaju, snimaju se serije i filmovi, pišu knjige...?
Stvarno ne znam. Ne znam jer mi je to totalno kontradiktorno. Ako opraštam – ne bi li to trebalo biti oslobađajuće, opuštajuće, paomikamensasrca-juće i sl? S druge strane ako ne zaboravljam, gdje je onda ta toliko željena sloboda i bezbrižnost ako sam nečega stalno svjesna, ako me nešto stalno bocka iznutra...
SMS-ira mi moj vrtićki prijatelj iz Slovenije kako je mrtav pijan negdje s društvom. Da sam barem sada tamo...ono tamo s njima (i ne, ne samo zato jer ima dobru guzu) da zaboravim na sve, uživam negdje drugdje, daleko od svega što znam i što me okružuje (ok, znam da nije baš TAKO daleko al svejedno)...uskoro, uskoro će i moj život dobiti svoj smjer – negdje tamo...