PAUCI I JAUCI

subota, 31.07.2004.

Sjedimo tako: ja, Nina Skorup i Vin Diesel. I vidim kako mu se sviđam al ona priča li ga priča i nikako da stane. U tom času prolomi se munja i od oblaka se napravi Bog i reče Nini: ‘Ti si stvorena za velike pothvate. Vodim te u Afriku da napišeš ekskluzivnu reportažu!’ i onese Ninu na krilima vjetra. Ostajemo samo Vin i ja. Sve je bolje i bolje, priča mi kako je uvijek želio upoznati nekog poput mene…približavamo se jedno drugom i…” Ljubavi!!!” čujem histeričan vapaj. Šta, tko gdje snalazim se dok mi se Vin gubi u izmaglici. “Pauk je u kupaoni. Opasan. Crni. Skakač.” Da, moj dragi ne podnosi pauke. Na moru smo imali prešutan dogovor da on meni ubija skakavce (one ogromne zelene od 10 cm) a ja ću njemu pauke. Naravno da nisam očekivala da će me buditi iz predivnog sna samo zato jer mu se pripišalo a pauk veselo hoda po kupaonskom pragu. Ustajem, proklinjuči sve živo i neživo, hvatam paučića promjera 5 mm i bacam ga u wc. Povlačim vodu i vraćam se u krevet puna nade. Ali ništa. Samo glupa profesorica iz njemačkog koja mi predaje likovni koji baš eto ne znam.
Pula je super grad. Na stranu što sam do prije 5 godina svaku godinu ljetovala tamo – uvijek me ponovo oduševi.
‘Alo, Drito je!’ čujem veseli glas. ‘Di si???’ ‘U Puli’ tiho šapćem i prekrivam mobitel kako se ne bi čuo Eros u pozadini pa da opet ne ispadnem cool. Naime, bili smo ispred Arene, unutra je svirao Eros a meni je bilo baš super jer nismo platili kartu (prokletih 250kn) nego smo si kupili cugu i sjedili na Areninom prozoru i skoro sve super vidjeli – čak i Erosov profil tu i tamo. Eh da… Pula…grad kulturnih zbivanja – a možete i pogledati Spidermana 2 na Kaštelima ako baš hoćete. Zasada toliko. Na naplatnim kućicama se čeka i po sat vremena. Kad se samo sjetim da za tjedan dana opet idem – kvari mi doživljaj pomisao na čekanje ( a od klime u autu me boli glava, a bez klime je vruće, a kad se otvori prozor sve je puno smoga blabla…).
Nadam se da se vi lijepo provodite

Odoh...

nedjelja, 25.07.2004.

Idem skoknut do Pule na tjedan dana. javit cu vam se sms-om ako uspijem. Pusa. Falit ćete mi

Može li nevjera spasiti vezu?

subota, 24.07.2004.

U ovoj našoj Hrvatskoj, gdje se istini za volju ne budimo u baš tako sex& the city-jevskom okruženju svejedno upadamo u situacije kojih se ne bi posramila niti Samantha.
Da, možda se ne budimo među satenskim i namirisanim plahtama, ne doručkujemo kroasane, soundtrack koji nas prati kroz život nisu Tom Jones, Otis Redding i Al Green a odjeća nam, nažalost, definitivno nije haute couture (osim pokojeg para naočala i torbice onih malo sretnijih) ali svejedno nas ništa ne sprečava da živimo načinom princeza (i prinčeva), right???
P.B. udana je više od deset godina. Njen je muž naizgled fantastičan čovjek: zgodan, izvrstan otac, tolerantan, imućan. P.B. već neko vrijeme ima aferu sa svojim redakcijskim kolegom. Ona mu je šefica. P.B. je moderna, visokoobrazovana mlada žena. Ima dvoje djece i fantastično tijelo. Toliko fantastično da ju je jedan hrvatski kreator zamolio da u 11. mjesecu gostuje na njegovoj reviji. P.B. je compulsive shopper, ima visoku funkciju i isto takvu plaću . Njen lover nije ni prezgodan niti prebogat. “Nasmijava me. Osjećam da smo srodne duše” njen muž vjerojatno zna za aferu. Čini se da ga nije previše briga. Ili samo tiho pati.
Dali više volimo muškarce koji tiho pate i na kraju odlaze ili dali bih željele da nam idući put, kad se budemo iskradale iz stana, stane na vrata i naredi nam da ostanemo, poševi nas u hodniku, natjera nas na nezamislive perverzarije, odvede na ručak i zamoli nas da ostanemo?
Upotrijebila sam ‘mi’ jer sve smo mi (čast izuzecima i bilo kome tko smatra da ne spada u tu kategoriju) ponekad bile P.B. Možda ne fizički, ali i mail ili bezazlen chat otkrivao je mane jednoga a vrline drugoga. Vratimo se na torbice s početka priče. Jedna od sretnica s Vuittonom sam ja. Kupila sam ga na rasprodaji robe s greškom – priznajem. Koštao je 500 eura. Tih 500 eura (tadašnjih 1000 DEM) dobila sam od tetke za 18ti rođendan. Osobno, back then, smatrala sam da je to normalan poklon. Svi su dobivali skupe poklone: mobitele (tada su još bili izuzetno skupi i veličine omanje garsonjere), neznamkolikokaratne ogrlice (with matching bracelets and earrings, ofcourse), aute… Danas smatram kako je to previše novaca za teenagerku. Istina je bila sljedeća: te smo godine išli u Francusku pa smo jedan dan trebali biti u Parizu. Teta mi je u dogovoru s mamom dala te novce za deset dana Francuske. Mama je donirala još skromnih 500kuna. U parizu sam na rasprodaji robe s greškom uočila svoju predivnu St. Jacques shopper. Nije imala držak od ciferšlusa na unutarnjem džepu. Koštao je 50% jeftinije. Kupila sam ga. U Sdephori sam potrošila gotovo cijeli ostatak. Da mi hrana nije bila uključena u cijenu puta, vjerojatno bih krala po supemarketima. I danas, moja je torbica predivna. Ali, naravno, nakon 5 godina nošenja, već pokazuje znakove starenja. LV za 200 eura popravlja torbicu i obnavlja joj boju u njihovim tvornicama. Za nekoliko godina,morat ću je poslati na ‘oporavak’. Jedna moja poznanica je bogatašica. Al ono – doslovno. Kuće s bazenom,vile na moru, auti, mobitele mijenja kao maramice…blabla. Ona ima tri Vuittonke. Naravno, da gledajući na njenu ovosezonsku ‘Thedu’ ili ‘Suhali’ moj St. Jacques izgleda – well pa pomalo jadno. S druge strane C. bi vjerojatno ubila za Žaka jer ona ima Eye love you (lažnjak kupljen za 700kn u jednom ZG butiku). Mislite da ova prva cijeni svoje torbice. (Pa, ako postupanje s torbicom od 500 eura na zaslužuje bar malo poštovanja). No way. Šutira ih po podu ako joj se nađu na putu, prolijeva kavu i skupo crno vino…torbice izgledaju kao najgore šangajske poderotine. Moja stoji na polici, C. svoju nosi samo u posebnim prigodama. Obje smo svjesne da nećemo tako brzo imati novu (especially me) i čuvamo ih kao kap vode na dlanu. Da, naravno da smo ponekad ‘nevjerne’ svojim draguljima. Naravno da i ja poželim novu ‘Dhanuru’ s vremena na vrijeme. Naravno da mi moja postaje pomalo dosadna i jednolična. Ali joj se uvijek vraćam. Ona je moja jedina. Ona je moja, prošla je samnom toliko mnogo. Vraćam se na priču o frajerima. Dosadan ili ne, jednoličan ili ne…mislim da ses ve može donekle promijeniti. Druga je stvar ako endostaje ljubavi. Tu je priča završena. Ali, ako se radi samo o zasićenju…možda bi nam kakva avantura (bilo misaona, bilo sanjarska, bilo latentna ili stvarna fizička iako se za potonju ne zalažem ali niti ne osuđujem) dala do znanja kako je zapravo dobro ono što imamo. Jer, kad shvatimo da su frajeri indivualni a ne svi serijske proizvodnje kako izdaleka izgleda – dolazimo pred okrutnu stvarnost. Nema više slatkog pogledavanja, on očekuje redoviti seks, mi redovite…neznam…ručkove, poklone, držanje za ruke, djecu, aute, vile (ovisno o preferencijama. Ovaj moj se još uvijek izvlači samo sa časopisima), on očekuje monogamiju a mi baš spazile slatkog Marka iz dostave…well, then ….započinju problemi i mi shvaćamo kako je dobro ono što imamo ili smo imali. Onaj dobar frajer koji nas oduševljava smislom za humor, ima puno veću ‘opremu’, voli nas i uz nas je kada ga trebamo, ima razumijevanja za PMS (pače, zna kad nastupa i tada se diskretno povlači), ispunjava nam sve želje, želi nas…i ima male slatke borice oko očiju…tada se ipak odlučimo vratiti.
Osobno, meni su maštarije o treneru trajale circa dan i pol dok nisam shvatila da je trener zapravo star, prenabildan, preozbiljan i apsolutno dosadan (ne pije nikad, pazi što jede i broji kalorije i gleda se u ogledalo dok izvodi sklekove a pojam zabave je pridrzavanje utegana benchu) i da cijelo vrijeme kraj sebe imam puno bolju stvar. Njega i svoju St. Jacques individualnu torbicu sa greškom (i Celine sunčane naočale i Gucci optičke).. Možda i P.B. to shvati. Možda mu se vrati emocionalno, jer fizički nikad nije ni bila otišla . a možda i ne. možda je onaj drugi zaista njen soulmate. Sve je moguće u ovim danima gdje umjesto kroasana jedemo genetski modificiranu POLI i kupujemo u TOPSHOPU, tržnici ili Amadeusu. Ali neka neka…imamo i mi svog Maksima Mrvicu – naš soundtrack.

You make me feel

Ma sve je ovo ful čudno. Recimo, odnosi…bilo kakvi od spolnih do prijateljskih. Da sam izgubila živce šetajući s A. od ginića do ginića tražeći pravi odgovor – o da, jesam (iako zvuči znam). Al sve na kraju dolazi na svoje mjesto. On, A., Z. Ž. i tko zna tko…valjda i ja. On je super. Stalno me dotiče, dira, mazi, gura ruke svugdje..ma baš je sladak. Nikad mu nije dosta. To je ono što volim kod njega. A znam da će stat u moju obranu uvijek. Do I have to mention da me opet gnjavio onaj klinac psihopat. Na kraju sam poludila i dala njemu mob i otišla čitatGlamour. Otad me mali više ne zove. Tko zna šta mu je ovaj moj rekao. I ona, moja najdraža Z. Ona je super (da, jesi i ne pišem to zato jer znam da čitaš). Ono, osoba kao ona…wow…da sam frajer imala bi hell of the trouble da joj se približim…al kad bi skužila kakva je zapravo…ne bih je više nikad pustila. Nadam se da ovaj tip neće to uprskati. Tipovi su inače skloni uprskati stvari (pitajte Usagi;-)) . najčešće ne znaju kako bi započeli , neki se čak ne usuđuju napraviti prvi korak. A da bar mogu. Wow, koji bi to boom bio. Ma ni ne znaju šta propuštaju. A debela…ma šta ja znam…nadams e da zna da sam tu uz nju uvijek…
E da, a sad o meni (opet). Nadam se da ništa od bebe ali…danas smo išl doma i on mi kaže: “ ti znaš da ako je beba da je to moja najdraža beba na svijetu”. Ja: “cmolj”. On: “i spreman sam učiniti bilo što za vas dvoje”. Ja : “cmolj, cmolj,kmeeeeeeeeeee, plač, plač, kako slatko, plač, šmrc, ajme …”
Volim ja njega. .

Ma ne želim i gotovo

utorak, 20.07.2004.

The thing is, da baš i nisam exactly spremna za bebu…a šta ako se ipak desi ha??? Kad sam svoju situaciju napisala na forumu dr. Vesne Harni ona me prvo pitala znam li tko je otac i dali sam mu rekla mogucu opciju. I nije ništa konkretno odgovorila. Halo??? Naravno da znam mogućeg oca i da je on svjestan situacije. Pitali smo njegovi šogoricu koja je doktorica na zaraznoj i sad je trudna. Kaže da nema velike šanse ali still.
‘Zvat će se Ante’ on je rekao. Dovraga, ne želim da se zove Ante. Ne želim da se nikako zove…dobro, možda Luka…ali ne, ne…ne želim (upravo sam s Usagi cijelu hordu muških i ženskih imena prošli a ona mi priprijetila svojom rozom robicom na šta sam se ja naglo zaveselila shvaćajući šansu mogućeg novog razloga za shopping al onda sam shvatila dane, ipak ne bi....).
‘Znat ćete tek za dva tjedna ako dobijete ili ne dobijete menstruaciju’ rekla je moja ginekologica koja uopće nije moja nego je neka koja mijenja moju koja je na godišnjem. . Ma nek ide u k… dva tjedna da čekam…
Listala sam Elle i nailazila sve na neke trudničke tekstove. Oprala sam kosu, kupio mi je novu torbicu. Sav je sladak i super. Ja više paničarim od njega. Užas, užas, užas. U glavi mi špica od He-Mana-a ta,ta,ta,ta,taaa,ta,ta,ta,ta,taaaa by the power of greyskull… Poludila sam. Svi oko mene relativno mirni, mama, teta, on…jedino ja pizdim

Hommage

nedjelja, 18.07.2004.

Ponukana s Flappergirl koja je na svom blogunapravila svojevrsni revival vlastitoj prošlosti pomoću stvari koje je pronašla u ladici, odlučila sam napokon poslušati majku (ipak joj je roćkas danas) i pospremiti onaj grozni ‘crni ormar’ u spavaćoj sobi. Pretpostavljam da svatko od nas ima svoj 'crni ormar' ili barem ladicu gdje stavlja stvari koje mu više ne trebaju a žao mu je baciti. Moj crni ormar je ogroman stojeći sanduk prekrcat glupostima. Pa eto, probat ću i ja nabrojati djeliće svoje prošlosti.
1. Stranica istrgnuta iz dnevnika 1998. Većinom teenagerska preseravanja na (gramatički groznom) engleskom jeziku .
Odlomak:

uglavnom sranje.
2. ‘ČITANKA IZ STRANIH KNJIŽEVNOSTI’ (Nevenka Košutić – Brozović, III, neizmijenjeno izdanje, ŠKOLSKA KNJIGA – ZAGREB 1974) Pitaj boga od koga sam to naslijedila al drago mi je da sam to našla. Ima u biti super stvari.
3. Opa, dnevnik s početnim datumom 26.12. 1996. To je drugi razred srednje. Bila sam zaljubljena u jednog tipa i taj dnevnik je cijeli o tom: ;

;


Uglavnom, you got the point. Kako sam samo mlađahna bila.
4. Stranice istrgnute iz dnevnika s datumom 1997. Opisuju nekog tipa s kojim sam brijala u LAP-u dok je svirala ‘Frida’.
5. Karta za kino za MIB II
6. Autobusna karta za Omišalj – moje prvo ljeto provedeno s dečkom (bivšim)
7. Dnevnik iz 1999. To je očito bila divlja godina u mom životu. Upisala sam faks i bila luda luda (kao uostalom i većina brucoša). Pisan na engleskom jer je moja majka imala maniju čitanja svega. Valjda se bojala da ne postanem narkoman, pijanac ili šta već postaju djeca te dobi:


.
Uglavnom…to su bili dani…ahhhh…
8. Dnevnik iz 1998. E ’98 mi je bila najdraža godina…stvarno je. Bilo je to ljeto kad sam završavala treći srednje, prijetio mi je popravni iz biologije a profesori su dignuli onaj blesavi štrajk i završili nastavu mjesec dana ranije. ’98 godine sam eksperimentrala sa svim glupostima i svirala u bendu.

9. Mapa s notama i tabulaturama s Rock akademije. Riječi nekih ‘naših’ pjesama. Mislim
da bi Drito ubio za njih.
10. I još tabulatura i nota
11. Zaista lijepe fotografije (otkud mi to) Led Zeppelina…ako nekom trebaju nek se javi.
12. ORBIS ROMANUS udžbenik iz latinskog za prvi i drugi razred gimnazije. Ajme
odvratno. Mrzila sam tu knjigu i profesora koji je davao četiri jedinice a ne samo
jednu.
13. ‘Jogo desert’ prazna čaša s ostacima krede u boji
14. Dječja enciklopedija ‘Svijet oko nas’ Vuk Karadžić – Beograd. Svi smo to imali, šta ne??? osobito su zabavni dijelovi o našoj armiji i drugu Titu koji pokrivaju više od 50% sadržaja diok čovjeku na mjesecu nije danan ni jedna stranica, tek jedna rečnica:
15. Katekizam ‘U tvojoj radosti gospodine’ za prvu vjeronaučnu godiinu. Nekad nismo smjeli reć da idemo na vjeronauk. Ja sam to glupo izvalila na satu razredne zajednice pod hobijima i onda je drugarica Slavica zvala moje roditelje u školi i rekla kako ću dobiti ukor jer propagiram lažne ideologije – dijete od 7 godina.
16. Luk i pripadajuće pilice te komad sapuna za tehnički. Jel se i danas pili šper ploča u petom razredu??? Šta smo već radili sa sapunom??? Hladili pilicu da ne pukne jel???
17. Dva komada stripa Alan Ford i slikovnica ‘Dobar dan mače’
18. Riječnik iz latinskog.
19. Dvije barbike. Jedna obučena u rozu disko haljino s jednom čizmom i našminkana (flomasterima) kao Jem (neuspješno) i druga u crnom i našminkana (kemijskom) kao njena protivnica Bizzo. Poslije su te iste glumile Pepeljugu i njenu zločestu sestru.
20. Knjiga ‘THE STORY OF NIRVANA’
21. Program kluba Močvara iz 2001. gdje je zadnji put nastupio IF, bend velikog potencijala s najljepšim članovima na svijetu….dobro, da…, mi smo drugi i zadnji put svirali u Močvari…
22. Dvije babuške (???)
23. Uskrsno pile
24. Čahure od metaka (jeste i vi skupljali čahure za vrijeme rata? Koji fakin bizarni hobi)
25. Hippie ogrlica i komad starinske čipke
26. Daljinski za video (a tu je cijelo vrijeme!!!!!)
27. Neki spisi od staraca. Aha! Znala sam da je to njihov nered. Ja neću to pospremat. To je njihovo. Nek si pospremaju sami.

Bar jednog malenog zeeeku, kolicaaa - jugoviniiiil

petak, 16.07.2004.

On hrče. Hrče ko gladni lav koji sanja svoju lovinu. Cijelu noć. I onda se čudim odakle moji podočnjaci. Sutra me vodi u Opatiju na kavu. Kako je samo romantičan. Čim je čuo za luđaka koji me zvao još dva put odlučio je ne ići u Novalju nego ostati tu. Valjda se boji da ću popustiti nagovaranjima…;-)))i tako sutra idemo na more. Ko u staro komunističko doba kad bi se deseteročlane obitelji trpale u stojadine, svakih desetak minuta stajali da jedu sendviče…povraćali nakon iole većih zavoja i sl. Eh da. To su bili dani…. Ne i’m not being yugonostalgic.
U glavi mi se vrti ona blesava pjesma ‘ti si moja ruža moje srce moja ruža – pa malo više …ti si moja ruž….yeah you got the point.
Danas me ujutro oko 9 probudila Usagi sa viješću da njen klinac odgovara na Memoriju za deset minuta. Naravno da smo odma išli gledat i navijat zdušno. Mali je opičen 100%. Dobio je čamac za more…ovaj moj je nostalgično promrmljao nešto o nekom gumenjaku s indijancem hijavatom koji je imao…
Ma jel se vi sjećate tih gumenjaka??? Plastična vesla i mali čamac s slatkim indijancem od kojeg je poslije rađen i neki eurokrem Viki. Ma zakon.
A eurokrem Cipiripi s onom blesastom vjevericom kojoj se nikad nije znao spol pa smo se svađali jel muško ili žensko??? I oni glupi crtići koji su sinkronizirani ko današnji poljski filmovi – gdje isti muški glas glumi i muško i žensko samo s malo povišenim i histeričnijim tonom. Ti si moja ruža moje src…ne, ne, ne…gotta stop, gotta stop. Baš sam slučajno skužila link Yunostalgičara i sva se raznježila i dobro nasmijala.
Danas sam mami dala pusu i rekla da mi je falila ovih dana. Baš sam i ja sentimentalna, dva tjedna me nema i već mi fali…oh well

Ja ne vjerujem ovi mladi danas...

utorak, 13.07.2004.

Đizs moram ispričat kaj je sada bilo. Taman sam završila s tuširanjem, izlazim iz kabine kad ono, zvoni mob - private number. Onak, mislim si - hu d fak i javim se a ono, ugodan muški glas s druge strane žic...optičkog kabla (???).
Bok, jel znaš tko je? (ajme kako mrzim kad me to pitaju...otkud ja znam ko je...). -Ne! (kratko i jasno) i taman kad mislim da će se predstavit ili barem poklopit fon...on će: Ajme pa ja sam sad uvrijeđen. Ja sam mislio da je moj glas prepoznatljiv (honey, samo jedan čovjek imenom i prezimenom Vin Diesel ima prepoznatljiv glas. Ostalo su tek bijedne kopije) bla bla...ser ser...pa otkrit ću ti tko je na cugi.
Onak, no fuckin way da se idem sastajat na slijepo - Ne, to nije na slijepo jer me znaš.
Mislim si, vraga te znam kad ti glas ne prepoznajem al uljudna sam i dalje pa kažem da ne, ipak ne bi.
Na kraju (pametniji popušta) pa će on da se zove Marko i da smo se upoznali u Melinu prije godinu dana. Halo!!!! Prije fuckin godinu dana??? Ja ne dajem olako svoje brojeve....al on nastavlja...sjetio sam se prezimena tvoje frendice i da si rekla da uređuje časopis pa sam je nazvao i pitao. Ona je rekla da je to baš super i dala mi tvoj broj.
(Prokleta bila kujo..platit ćeš mi za to. Idi ti s njim van kadti je tako super.)
Koliko ti ono imaš godina??? 21 kaže mi on.
Dragi, ma koliko da sam polaskana upamti dvije važne stvari - prvo, nikad ne zovi curu nakon godinu dana što si je upoznao. Ona je za tih godinu dana zaboravila da te ikad vidjela a kamoli tko si i kako izgledas. Drugo, nemoj misliti kako smo sve na svijetu slobodne i cekamo upravo Prince Charming da nas uzdigne iz mraka.
Imas decka, on ce s nevjericom.
Da, vec dvije godine.
Ali sigurno ne mislis jos dugo biti s njim, sigurno si s njim dok ne naleti netko bolji.
Onak, halo!!!???? Nisam mogla vjerovat. Rekla sam - zanimljiva teorija al drugi put probaj ne zvucati tako ocajno i poklopila.
Kasnije mi je poslao poruku da ga obavezno nazovem na taj broj (poslao je i broj ovog puta) kad se opametim i odlucim izaci s njim.
Što da čovjek drugo kaže. Sad čekam ovog svog da se vrati snogaća i napravi večeru. On će za vikend u Novalju s dečkima...ja ostajem tulumarit babama. Falit će mi malo, istina...samo da se ne napiju majmuni i ne idu vozit. Za sve ostalo me bas briga.

Fuckin horori...

nedjelja, 11.07.2004.

Ma nema šanse da opet idem gledat hororac u kinu. No fuckin way. Situacija sljedeća – Dawn of the dead…Usagi, njen povratnik, on i ja…Mjesto događanja – CINESTAR.
I nije ništa pomoglo…ni prokleti Montana sendviči koje smo U. i ja žvakale i koji smrde na tri kilometra….ni Haribo medvjedići kojima smo šuškale i gnjavile druge….ni veliki Pepsi twist…ma čak ni onaj ogroman paket kokica koji je ovaj moj odneo za doma i cijeli ih dan jede….ništa nije pomoglo da ne vrištim i da pola filma provedem gledajući u stranu jer je ovo na platnu – fakat prekrvavo.
Ma nema šanse..odsada – samo romantične komedije…i Riddick’s new adventures ilikakoseveczoveonajnovifilmsvinomdizelomuglavnojulozi. Uglavnom no way.
Usagi je dobila 180kn na slotu. Naravno da smo ih odmah spizdili na hranu. Al bolje da ljulja nego da žulja.
Naveče smo on i ja pili hladnu Stellu…i tako do 4 ujutro. Sad me boli grlo.
Vrijeme je odvratno…baš za neko maženje i laganu kavu u Mondu. Nadam se da imaju novi InStyle.
.Čini mi se da nam je propao Dubrovnik….neznam di ćemo za more…Čujem da je i Novalja:-)))) nešto popularna u zadnje vrijeme…al bila prošle godine…hmmm…ma nije loše…partijanje all day and all night long.
Jeste skužili kako su apartmani i sobe u prosijeku poskupili za 15ak eura??? Prošle smo godine platili 25 eura za sobu….ove godine 35….pa koji im je kurac???
Ako netko ima jeftinije neka javi.

jeeeeeeeeeee

petak, 09.07.2004.

Prošla teoriju … i naravo napila se s ostatkom….ajme u po bijela dana. A ima neki preslatki klinac…ajme što je medeni….a maloljetan…damn…a tako je sladak…moj partner u zamatanju na prvoj pomoći…
Uglavnom, da s epohvalim imala sam o negativnih bodova. Jeeeee.

Ta daaaaa

četvrtak, 08.07.2004.

Khm…nije da se pravim važna al gotova sam. I šta sad???
Prije obrane išli smo u onaj kazino od branimir centra. Zaradili smo čak 100 kuna i veselo otišli dalje. Sutra imam prokleti vozački (teoriju). Jučer smo pisali inicijalne testove i imala sam – 22 boda (za prolaz mogu imati – 12). Oh well…at least I wasn’t the worst. Neki su imali i – 56 a nitko iz grupe nije ‘prošao’. Sutra će očito biti veselo.
Da ne pričam da me trbuh boli i ne pomažu ni tatini ‘retard’ ketonali. Prokleta bila. Fuj.

Da bar...

Voljela bih da sam još totalna klinka. Da mogu sve. Da mi se, kad jedem poslije 10 navečer, ništa ne uhvati i da sam i dalje štrkljava bez dupet i bez sisa. Voljela bih da kad me grlo boli, mogu otići mami i zaspati joj dok me čuva. Voljela bih da mogu skupljati figurice krava javno a ne tajno. Voljela bih čak i ići ponovo u školu i gnjaviti se s ‘dosadnim’ profesorima za koje bi kasnije otkrila da su bili super.
Voljela bih da vrijeme načas samo stane i da mogu slušati Aerosmith – Crazy, zamišljati da sam Liv Tyler u spotu i plesati kao luda. Voljela bih da mi se ne plače i da me prođe ta neka glupa faza. Voljela bih biti hrabra i ne bojati se svega što mi prethodi. Voljela bih da mogu samo vrištati bez bojazni da će me netko čuti i poslati u Vrapče.
Voljela bih ne imati prve bore…
Osjećam se grozno. Ne želim izaći na diplomski sutra. Ne želim položiti vozački. Želim da vrijeme stane sada odmah….

Ajme...

ponedjeljak, 05.07.2004.

"Obrani možete pristupiti u četvrtak."
"Hvala profesore. Doviđenja!" veselo odgovaram i izlazim iz kabineta.
Tek mi na putu doma sine - Fucking četvrtak. To je sad. Za prokleta 2 dana! Ajme šta sad. Šta sad dovraga???? I ne samo to već mi je u petak teorija za vozački. Oh well...bilo je i kraćih rokova...yeah right. Onak, halo!!!!!????
Ako netko zna dobar lijek za podočnjake nek mi hitno javi. Izgledam like hell.

Hoće li...

petak, 02.07.2004.

...General Norac otići u Haag pa da nas više ne gnjave za prokleti ulazak u Uniju...yeah, yeah, whatever...
Ima nešto supeeeeer. U Glamouru (UK) ima jedna rubrika 'LIVING GLAMOUR' gdje obično opisuju lifestyle u stilu 'budget' gdje se nude kao neki jeftiniji aranžmani - putni, stambeni etc,etc i 'splurge it' kao totalno luksuzni aranžmani.
E, pa Hrvatska je u 'splurge it' ponudi (jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee)!!!!!!!!!
Paz'te vamo. It says:

I šta me briga što nisam nikad vidjela P Diddija kod nas...i šta me briga što su moje frendice popljuvale noćni život Dubrovnika. Glamour nas hvali. Mi smo luksuzni. Ej ljudi...ja sam ponosna!!!