On hrče. Hrče ko gladni lav koji sanja svoju lovinu. Cijelu noć. I onda se čudim odakle moji podočnjaci. Sutra me vodi u Opatiju na kavu. Kako je samo romantičan. Čim je čuo za luđaka koji me zvao još dva put odlučio je ne ići u Novalju nego ostati tu. Valjda se boji da ću popustiti nagovaranjima…;-)))i tako sutra idemo na more. Ko u staro komunističko doba kad bi se deseteročlane obitelji trpale u stojadine, svakih desetak minuta stajali da jedu sendviče…povraćali nakon iole većih zavoja i sl. Eh da. To su bili dani…. Ne i’m not being yugonostalgic.
U glavi mi se vrti ona blesava pjesma ‘ti si moja ruža moje srce moja ruža – pa malo više …ti si moja ruž….yeah you got the point.
Danas me ujutro oko 9 probudila Usagi sa viješću da njen klinac odgovara na Memoriju za deset minuta. Naravno da smo odma išli gledat i navijat zdušno. Mali je opičen 100%. Dobio je čamac za more…ovaj moj je nostalgično promrmljao nešto o nekom gumenjaku s indijancem hijavatom koji je imao…
Ma jel se vi sjećate tih gumenjaka??? Plastična vesla i mali čamac s slatkim indijancem od kojeg je poslije rađen i neki eurokrem Viki. Ma zakon.
A eurokrem Cipiripi s onom blesastom vjevericom kojoj se nikad nije znao spol pa smo se svađali jel muško ili žensko??? I oni glupi crtići koji su sinkronizirani ko današnji poljski filmovi – gdje isti muški glas glumi i muško i žensko samo s malo povišenim i histeričnijim tonom. Ti si moja ruža moje src…ne, ne, ne…gotta stop, gotta stop. Baš sam slučajno skužila link Yunostalgičara i sva se raznježila i dobro nasmijala.
Danas sam mami dala pusu i rekla da mi je falila ovih dana. Baš sam i ja sentimentalna, dva tjedna me nema i već mi fali…oh well
Post je objavljen 16.07.2004. u 23:28 sati.