U ovoj našoj Hrvatskoj, gdje se istini za volju ne budimo u baš tako sex& the city-jevskom okruženju svejedno upadamo u situacije kojih se ne bi posramila niti Samantha.
Da, možda se ne budimo među satenskim i namirisanim plahtama, ne doručkujemo kroasane, soundtrack koji nas prati kroz život nisu Tom Jones, Otis Redding i Al Green a odjeća nam, nažalost, definitivno nije haute couture (osim pokojeg para naočala i torbice onih malo sretnijih) ali svejedno nas ništa ne sprečava da živimo načinom princeza (i prinčeva), right???
P.B. udana je više od deset godina. Njen je muž naizgled fantastičan čovjek: zgodan, izvrstan otac, tolerantan, imućan. P.B. već neko vrijeme ima aferu sa svojim redakcijskim kolegom. Ona mu je šefica. P.B. je moderna, visokoobrazovana mlada žena. Ima dvoje djece i fantastično tijelo. Toliko fantastično da ju je jedan hrvatski kreator zamolio da u 11. mjesecu gostuje na njegovoj reviji. P.B. je compulsive shopper, ima visoku funkciju i isto takvu plaću . Njen lover nije ni prezgodan niti prebogat. “Nasmijava me. Osjećam da smo srodne duše” njen muž vjerojatno zna za aferu. Čini se da ga nije previše briga. Ili samo tiho pati.
Dali više volimo muškarce koji tiho pate i na kraju odlaze ili dali bih željele da nam idući put, kad se budemo iskradale iz stana, stane na vrata i naredi nam da ostanemo, poševi nas u hodniku, natjera nas na nezamislive perverzarije, odvede na ručak i zamoli nas da ostanemo?
Upotrijebila sam ‘mi’ jer sve smo mi (čast izuzecima i bilo kome tko smatra da ne spada u tu kategoriju) ponekad bile P.B. Možda ne fizički, ali i mail ili bezazlen chat otkrivao je mane jednoga a vrline drugoga. Vratimo se na torbice s početka priče. Jedna od sretnica s Vuittonom sam ja. Kupila sam ga na rasprodaji robe s greškom – priznajem. Koštao je 500 eura. Tih 500 eura (tadašnjih 1000 DEM) dobila sam od tetke za 18ti rođendan. Osobno, back then, smatrala sam da je to normalan poklon. Svi su dobivali skupe poklone: mobitele (tada su još bili izuzetno skupi i veličine omanje garsonjere), neznamkolikokaratne ogrlice (with matching bracelets and earrings, ofcourse), aute… Danas smatram kako je to previše novaca za teenagerku. Istina je bila sljedeća: te smo godine išli u Francusku pa smo jedan dan trebali biti u Parizu. Teta mi je u dogovoru s mamom dala te novce za deset dana Francuske. Mama je donirala još skromnih 500kuna. U parizu sam na rasprodaji robe s greškom uočila svoju predivnu St. Jacques shopper. Nije imala držak od ciferšlusa na unutarnjem džepu. Koštao je 50% jeftinije. Kupila sam ga. U Sdephori sam potrošila gotovo cijeli ostatak. Da mi hrana nije bila uključena u cijenu puta, vjerojatno bih krala po supemarketima. I danas, moja je torbica predivna. Ali, naravno, nakon 5 godina nošenja, već pokazuje znakove starenja. LV za 200 eura popravlja torbicu i obnavlja joj boju u njihovim tvornicama. Za nekoliko godina,morat ću je poslati na ‘oporavak’. Jedna moja poznanica je bogatašica. Al ono – doslovno. Kuće s bazenom,vile na moru, auti, mobitele mijenja kao maramice…blabla. Ona ima tri Vuittonke. Naravno, da gledajući na njenu ovosezonsku ‘Thedu’ ili ‘Suhali’ moj St. Jacques izgleda – well pa pomalo jadno. S druge strane C. bi vjerojatno ubila za Žaka jer ona ima Eye love you (lažnjak kupljen za 700kn u jednom ZG butiku). Mislite da ova prva cijeni svoje torbice. (Pa, ako postupanje s torbicom od 500 eura na zaslužuje bar malo poštovanja). No way. Šutira ih po podu ako joj se nađu na putu, prolijeva kavu i skupo crno vino…torbice izgledaju kao najgore šangajske poderotine. Moja stoji na polici, C. svoju nosi samo u posebnim prigodama. Obje smo svjesne da nećemo tako brzo imati novu (especially me) i čuvamo ih kao kap vode na dlanu. Da, naravno da smo ponekad ‘nevjerne’ svojim draguljima. Naravno da i ja poželim novu ‘Dhanuru’ s vremena na vrijeme. Naravno da mi moja postaje pomalo dosadna i jednolična. Ali joj se uvijek vraćam. Ona je moja jedina. Ona je moja, prošla je samnom toliko mnogo. Vraćam se na priču o frajerima. Dosadan ili ne, jednoličan ili ne…mislim da ses ve može donekle promijeniti. Druga je stvar ako endostaje ljubavi. Tu je priča završena. Ali, ako se radi samo o zasićenju…možda bi nam kakva avantura (bilo misaona, bilo sanjarska, bilo latentna ili stvarna fizička iako se za potonju ne zalažem ali niti ne osuđujem) dala do znanja kako je zapravo dobro ono što imamo. Jer, kad shvatimo da su frajeri indivualni a ne svi serijske proizvodnje kako izdaleka izgleda – dolazimo pred okrutnu stvarnost. Nema više slatkog pogledavanja, on očekuje redoviti seks, mi redovite…neznam…ručkove, poklone, držanje za ruke, djecu, aute, vile (ovisno o preferencijama. Ovaj moj se još uvijek izvlači samo sa časopisima), on očekuje monogamiju a mi baš spazile slatkog Marka iz dostave…well, then ….započinju problemi i mi shvaćamo kako je dobro ono što imamo ili smo imali. Onaj dobar frajer koji nas oduševljava smislom za humor, ima puno veću ‘opremu’, voli nas i uz nas je kada ga trebamo, ima razumijevanja za PMS (pače, zna kad nastupa i tada se diskretno povlači), ispunjava nam sve želje, želi nas…i ima male slatke borice oko očiju…tada se ipak odlučimo vratiti.
Osobno, meni su maštarije o treneru trajale circa dan i pol dok nisam shvatila da je trener zapravo star, prenabildan, preozbiljan i apsolutno dosadan (ne pije nikad, pazi što jede i broji kalorije i gleda se u ogledalo dok izvodi sklekove a pojam zabave je pridrzavanje utegana benchu) i da cijelo vrijeme kraj sebe imam puno bolju stvar. Njega i svoju St. Jacques individualnu torbicu sa greškom (i Celine sunčane naočale i Gucci optičke).. Možda i P.B. to shvati. Možda mu se vrati emocionalno, jer fizički nikad nije ni bila otišla . a možda i ne. možda je onaj drugi zaista njen soulmate. Sve je moguće u ovim danima gdje umjesto kroasana jedemo genetski modificiranu POLI i kupujemo u TOPSHOPU, tržnici ili Amadeusu. Ali neka neka…imamo i mi svog Maksima Mrvicu – naš soundtrack.
Post je objavljen 24.07.2004. u 09:48 sati.