Tebi se klanjam,
pokošena
pjesmo
jezerskog
labuda.
Dan se mora zaraditi.
Svijetlo se rađa
iz dijamantnog
brida,
onog izbrušenog.
I nema raskršća
na tom
putu,
kojim hodam.
Nema raskršća,
ali postoji
labirint.
Nijemim pogledom
idem u
epicentar,
a dvogledom
samo do brda
slijedećeg.
Mislima
prodirem u dušu,
pogledom
samo do oka.
Ako me
povuče želja,
osjetit ćeš,
kao i obično.
Samo Ti znaš
pravi put
do mog srca,
čak i kad je
uspavano.
|