Snovi,
kad jutarnjim vjetrom
pođu u svoje vedrine,
opet smo,
djetinje prevareni.
I tako java,
igru svoju
počinje,
plesom pobjednika.
I igra je
do kraja,
kao iz
inata.
Ne ljuteći se,
uzimam
svoje jastuke i
jesenje boje
uredno slažem,
kao svoje
krvotoke.
Stišavam tako
protest djeteta u sebi,
djeteta vječno
prisutnog i
budnog.
...
Snove tražim,
samo,
da mi vrate.
|