Često slušamo o ljudskom kapitalu kao najvažnijem obliku kapitala; kapitalu koji nije potrošan već baš naprotiv, kapitalu koji je sposoban konstantno se razvijati, napredovati i stvarati nove vrijednosti.
Društveno odgovorno poslovanje nalaže između ostaloga i odgovorno ponašanje poduzeća prema ljudima, kako onima koji čine dio poduzeća tako i prema onima koji čine njegovu okolinu.

Sukladno tome možemo posvjedočiti načinima odgovornog ponašanja prema ljudskom kapitalu: neka poduzeća isplaćuju velike plaće svojim zaposlenicima, neka isplaćuju velike regrese, božićnice, jubilarne nagrade... Potom službeni automobili, mobilni telefoni, plaćene konferencije, službena putovanja... Neka poduzeća unutar organizacije otvaraju vrtiće i kantine. Zvuči krasno zar ne?

S druge strane sve je više ljudi bez posla! Sve više ljudi na rubu egzistencije! Sve više mladih školovanih ljudi koji napuštaju zemlju kako bi pronašli zaposlenje i osamostalili se. Svakodnevno slušamo o odljevu mozgova...


Ne mogu se ne zapitati kako si jedna prestižna korporacija može dozvoljavati učiniti slijedeće: zapošljavati mlade školovane osobe na određeno vrijeme ( čitaj stručno osposobljavanje i praksa ), koji su plaćeni mizerno malo od strane države, a ne te iste korporacije, i koje će zadesiti jedna od dviju stvari: ili u tom periodu neće biti osposobljeni za rad jer im se neće omogućiti da se dokažu, da uče, da napreduju ili će pak na drugu stranu biti obasipani hrpom poslova koji drugi ne stignu/ ne žele/ ne znaju ili im je ispod časti raditi te poslove. Vrlo vjerojatno tu mladu osobu nakon isteka ugovora o radu na određeno čeka traženje novog posla i prolaženje iste torture oko testiranja, intervjua, provjera znanja i razgovora za posao: namjeravate li imati djecu? Koliko ste spremni raditi prekovremenih sati? Kakvu plaću očekujete? Kakvog ste političkog opredjeljenja? Plus dodatni uvjeti: toliko i toliko godina radnog iskustva ( gdje da ga steknem? )
Je li to društveno odgovorno prema zaposlenicima? Pa i ja sam tih godinu dana bila/bio zaposlenik te korporacije. Što s time da je ljudski kapital ključ uspjeha? Zašto si me zapošljavao ako me i tako ne trebaš? Ako me ne vidiš kao potencijal. Kao nekoga tko ti može ponuditi stručnost, kao novitet.


Je li društveno odgovorno predstavljati se kao velika korporacija koja zapošljava strahovito puno ljudi, a ti ljudi rade u groznim uvjetima? Pitamo li se ikada je li uopće lijepo raditi u takvim poduzećima ili korporacijama koje izvana izgledaju kao san snova? Kakva je zapravo stvarnost biti dio takvih poduzeća? Neki će se složiti sa mnom pa reći da su doživjeli loša ili čak grozna iskustva. Drugi će reći da su zadovoljni i da ih njihov posao, kao i biti dio tog nekog „X“ poduzeća, ispunjava i omogućuje osobni i profesionalni razvitak.


U svakom slučaju, ne želim negirati postojanje i one druge strane: onih poduzeća koja zaista jesu društveno odgovorna prema svojim zaposlenicima. Svima nama koje tek čeka pronalaženje poslova želim upravo takav scenarij. Blistavu budućnost u kojoj ćemo se moći profesionalno razvijati, dokazivati, napredovati, stvarati vrijednosti, učiti... Svima nama želim takav posao koji ćemo voljeti i koji nam neće stvarati opterećenje! I naravno, poduzeće koje svoje zaposlenike vidi upravo kao trajan kapital čija vrijednost nadmašuje sve druge vrijednosti.

Društveno odgovorno poslovanje (DOP) postalo je dio tržišnog natjecanja. To nam pokazuju današnje tvrtke kojima veći profit nije jedini prioritet. Sve današnje tvrtke, domaće i inozemne, su shvatile da je sam profit kratkoročna karika u dugoročnom razvoju kompanije. Svima je postalo iznimno bitno da ih se percipira kao društveno odgovornima, odnosno, kao tvrtkama koje izrazito puno daju za zajednicu. Neki idu čak i korak dalje pa agresivnim marketingom žele stvoriti privid i sliku u glavama kupaca da više daju u zajednicu nego što dobivaju od nje.

Oznake: DOP, info, cemex, konzum, Plavi, Soundset