|
Jučer je blogosvijet bio nedostupan. Zar ponovo, nakon toliko aplikacija, dodataka, umetaka, prekida, isprika, obećanja... Pitam se ja. Danas pročitah Tigrićevpost na istu temu, uglavnom se slažem s onim što je napisao, tako da neću više o njima. Kako već dugo nisam objavila nastavak priče, primih se posla, a rezultat podastirem:
Badnji dan
Već prema najavama meteorologa, noću je hladnoća dosegla rekordnih dvadeset stupnjeva ispod nule. Snježna vijavica opustošila je grad odnoseći sve pred sobom, trgajući crjepove sa kuća, mlada stabla, električne i komunikacijske vodove, sve što joj se ispriječilo na putu. Pojedine su gradske četvrti tako ostale bez struje, grijanja, telefonskih veza, a ljudi su ostajali bez krova nad glavom. Hitne službe imale su pune ruke posla.
Sve je to Anita prespavala šćućurena u klupi Crkve Sv. Franje sanjajući svog prijatelja iz Doma. Pred njima je bio prostrt stol, u kaminu je tinjala vatra, a Ivanova teta nutkala ih je raznovrsnim kolačima. Opori zvuk sa crkvenog tornja prene je iz sna.
«Vidimo se, mala» bilo je posljednje što je čula prije nego je otvorila oči. Djevojčica se uspravi sneno pogledavajući oko sebe. Noge su joj odrvenjele, tijelo joj je potresala groznica. U prvom trenutku nije imala pojma gdje se nalazi, a tada opazi jaslice obasjane tek malom treperavom svjetiljkom i sve se odjednom posloži na svoje mjesto. Ote joj se jecaj. Izdahne oblačić pare grčevito stežući kaput promrzlim prstićima. U glavi je osjećala težinu, u grlu ju je peklo, a čelo joj je bilo orošeno znojem. S mukom proguta slinu. Da se nalazi u Domu, bilo bi dovoljno pozvati tetu Olgu koja bi joj izmjerila temperaturu, donijela topli čaj i sirup s okusom maline. U jutro bi pozvali doktoricu Jelenu, dobila bi još malo sirupa i za dva tri dana bila bi kao nova. Posegne rukom u džep. Bio je prazan.
«Kraljice? Gdje si?» Upita drhtavim šapatom. Tražila je na klupi, oko klupe, ali njene prijateljice nije bilo nigdje. Klekne na pod pipajući u tami. Tek kada joj ruka uroni u meko krzno, odahne s olakšanjem. Izvuče lutku i nježno je pomiluje.
«Hvala Bogu što sam te našla. Mislim da imamo problem. Bolesna sam.» Tiho izusti. Lutka joj uzvrati nepomičnim osmijehom. Anita je stisne uz sebe.
«Moramo pobjeći prije nego što netko dođe» reče hropćući. Nekoliko se puta nakašlje držeći se za prsa. Imala je osjećaj da će plućno krilo iskašljati.
«Boli me» tužno zacvili. Pošto nije dobila odgovor, pospremi lutku u džep i krene prema jaslicama. Bile su raskošnije nego u Lošinju. Više ovčica, više pastira, više zvjezdica, ali mali je Isus svejedno golišav ležao na slamici.
«Mogli su Te i obući.» Tužno će djevojčica. Nekoliko je trenutaka razmišljala, a zatim skine sa lutke krznenu bundu i pokrije djetešce u jaslicama.
«Njemu više treba.» opravdavala se prijateljici. Kada je utoplila Isusa, potrči prema vratima. Mora izaći odavde prije nego što se netko pojavi, jer u ovome gradu, nikome ne možeš vjerovati. Naučila je ona dobro lekciju. Nekoliko puta povuče za kvaku, ali vrata se nisu otvarala. Pa naravno, zaključana su. Mora postojati drugi izlaz. Pomisli u sebi. Žurno pretrči crkvu, te pokuša otvoriti vrata pored oltara, ali uzalud. I ona su bila zaključana. S druge strane čuli su se koraci. Djevojčica se prestravljeno osvrne oko sebe. Mogla bi se sakriti iza klupe, ili otrčati na kor, ili… Netko ugura ključ. Začuje se škljocanje. Anita više nije razmišljala. S lijeve strane opazi vrata. Brzo šmugne u mračnu odaju. Zaustavi dah napeto osluškujući. Lagani koraci odjekivali su praznom crkvom, zatim se začuje još škljocanja i još koraka.
U grlu je zasvrbi. Mora se nakašljati. Proguta slinu, ali škakljanje se još više pojačalo. Pokrije usta komadićem kaputa. Samo će malo kihnuti. Mora.
Metalni zvuk budilice prene fra Dominika iz sna. On se sneno okrene na drugu stranu. Sinoć je primio vrlo važan poziv iz Rima. Njegov prijatelj iz školskih dana, sada dopisnik Radio Vatikana, dolazi oko podne na aerodrom. Razgovarat će o projektu izgradnje Centra za beskućnike, tako važnom Dominiku. Nakon poziva, još se dugo vrtio po krevetu zamišljajući razgovor, planirajući što će sve reći, kako će uvjeriti prijatelja da mu pomogne u ovom važnom pothvatu. Na koncu je zaspao u neke sitne sate potpuno smetnuvši s uma da je prema rasporedu njegov red za jutarnju misu. Izvuče se iz kreveta drhtureći od hladnoće. Uroni lice u hladnu vodu, začešlja smeđe čekinje prošarane sjedinama, počeše se po dlakavim izdancima na bradi razdražen činjenicom da će se morati spremiti navrat nanos ako ne želi propustiti misu. Kada se odjenuo, dohvati Sveto Pismo i spusti se u crkvene prostorije.
Sestra Pia lepršala je između klupa razvrstavajući pjesmarice u svaki red. Usput je pjevušila veselu božićnu pjesmu. Dominik se osmjehne.
«Sestro, vi ste praznik za oči, a i za uši.»
Njenim se licem razlije rumenilo. Dvije se pjesmarice bučno sruče na pod. Istovremeno Anita zakašlje. Svećenik podigne glavu.
«Jeste li čuli?»
Pia smeteno odmahne glavom.
«Čula što?»
On je pažljivo osluškivao, zatim slegne ramenima.
«Pričinilo mi se. Onda, što ćemo jutros pjevati?»
Ona mu pruži list papira.
«Sve sam zapisala.»
Nekoliko žena ušlo je u crkvu. Pia im veselo mahne. Upalila je svjetla, uključila grijanje, taman je krenula po hostiju, kada zastane u čudu. Tiho zovne svećenika.
«Ovo morate vidjeti.»
«Što, jaslice? Jako lijepo. Kao što sam rekao, vi ste, Pia, nezamjenjivi.»
Ovaj se put mlada žena nije zbunila. Rukom pokaže na djetešce.
«Nije to, nego pogledajte. Netko nam je utoplio maloga Isusa.»
Domagoj podigne obrve.
«Vidi, vidi. Ako se ne varam, sinoć naš Spasitelj nije imao pokrivač, ali tko bi znao. Nisam baš zagledao.»
Ona nestrpljivo odmahne glavom.
«Ali ja jesam. Kada sam gasila zvijezdu, poljubila sam Isusa i sigurno nije imao ništa preko sebe.»
«Čudo?» Upita fratar veselo. Njene se oči rašire.
«Mislite?»
On slegne ramenima.
«Ili je čudo, ili smo imali gosta. Gošću, rekao bih.»
«Nemoguće. Sinoć sam otišla posljednja iz crkve, danas sam došla prva, da je netko ušao, vidjela bih ga.»
Fratar slegne ramenima.
«Ne stignem sada raspravljati o tome, ali kladim se da će se do podneva misterija riješiti.»
Sestra Pia ga zgranuto pogleda.
«Kladite se?!»
«Šala, draga moja. Ali svejedno, zapamtite što sam rekao.»
Sestra okrene očima sa neodobravanjem. Fra Dominik bio je najneozbiljniji, najnekonvencionalniji fratar kojega je upoznala. A to nije bilo dobro za Službu. Časna Majka usadila je u nju vrlo stroga načela služenja Gospodinu i premda je Pia bila vedre naravi, često raspjevana, sa djecom možda previše razigrana, nikada nije odobravala ni najmanji iskorak iz strogih dogmatskih normi. Zbog toga se često ljutila na fra Dominika, jer, prema njenom mišljenju, taj je čovjek presvjetovan da bi uzorito služio Gospodinu.
Kada je završila sa pripremama, sjedne u klupu. Blago se osmjehne starici do sebe. Pospani dječak zamahne zvonom, svećenik započne misu.
Anita je drhturila šćućurena u mračnoj ispovjedaonici osluškujući svaki šum. Čula je razgovor između fra Dominika i sestre Pie, čula je korake župljana, prigušeno kašljanje, žamor glasova. Osjećala se beznadno. Glava joj je pucala, tijelo ju je boljelo, morala je pobjeći, a nije znala ni kako ni kamo. Ipak se primakne bliže vratima. Kada se žamor glasova pretočio u složnu molitvu, ona naglo otvori vrata uplašena kao nikada do tada. Potrči koliko su je klimave noge nosile, na zaprepaštenje prisutnih. Trčala je duž redova klupa očiju prikovanih uz vrata, kada joj noga zapne o nešto tvrdo i ona se ispruži cijelim tijelom na pod. Glavom udari o rub klupe, a tada zaroni u mrak.
Probudila se u toplom krevetu, okružena nepoznatim ljudima, jedva razaznajući stvari oko sebe. Mutnim je pogledom tražila poznato lice.
«Tiho, čini se da se budi.» Začuje nečiji glas. Izborano lice približi se njenom.
«Jesi li dobro?»
«Boli me» dahne Anita.
«Popij ovo.»
Ona s mukom proguta žličicu gorke tekućine. Uhvati je napad kašlja. Glava joj klone na jastuk.
«Gdje sam?»
Netko upre snop svjetlosti ravno u njene oči.
«Pogledaj lijevo, tako, a sada desno» zapovijedao je glas.
«Isplazi jezik.»
Mislila je da će povratiti kada se plosnati štapić nađe u njenim ustima.
«Hm, čini se kao gnojna angina, a sudeći po hroptajima, nije daleko od upale pluća.»
Nastavi isti glas. Netko joj nježno obriše čelo.
«Kako se zoveš?»
«Anita» tiho će djevojčica pokušavajući razbistriti pogled.
«Gdje sam?»
Čovjek pored nje blago je pomiluje po licu.
«Na sigurnom, malena, na sigurnom.»
Ona umorno zaklopi oči. Silno je želje vjerovati u njegove riječi.
«Spavaj, zlato, kasnije ćeš se osjećati puno bolje.»
Čula je šuštanje odjeće, a zatim ostane sama. Navuče pokrivač preko ramena zamišljajući kako se nalazi u Domu, u svome krevetu, a sve što je proživjela, bio je tek ružan san.
«Stvarno misliš da je to pametno?» Upita prigušen glas.
«Naravno. Čim je sredimo, zovemo novinare. Vjeruj mi, danas ne možeš ništa postići bez dobre reklame. A ovo će biti reklama i pol.» Odgovori drugi.
«Ne znam, malo mi sve ide prebrzo. A da pričekamo da blagdani prođu?»
«Jesi normalan? Željezo se kuje dok je vruće, a dragi moj, naše gori!»
«Da, upravo me to i brine. Što gori. Zar ne možemo pričekati koji dan da je dovedem u red?»
«Slušaj, prijatelju, nisam prevalio toliki put da bi sada čekao. Zvao si me da ti pomognem. Tu sam, sad je na tebi red.»
«Dobro, samo mi daj vremena da je pripremim. U groznom je stanju.»
«A tko nije, haha. Ti je pripremi, a meni prepusti ostalo. Vidimo se kasnije. Moram obaviti nekoliko poziva. Onaj policajac…»
«Znam, znam. Trebao sam te upozoriti.»
Fra Dominik otvori vrata sobe. Anita stisne oči pokušavajući umiriti disanje. Gušila se što od straha, što od kašlja. Mora pobjeći prije nego dođe policija, novinari… tko zna koga su još pozvali. Svećenik obriše znoj sa njenog čela i tiho se iskrade van.
Imao je posla preko glave. Treba okupiti volontere, očistiti staru dvoranu, dovući krevete, pokrivače, grijalice koje su pribavili, i još se pripremiti za polnoćku. Pomalo se kajao što nije sve zadržao za sebe prije nego završi sa uređenjem. Mogao je pretpostaviti da Kristijan neće čekati ni sekundu. Zamišljeno se osmjehne. Njegov je prijatelj ostao jednako impulzivan i nagao, baš kao što je bio na fakultetu. Ali povratka nije bilo. Ako je Kristijan mogao potegnuti čak iz Rima da bi mu pomogao, i on će morati odraditi svoj dio.
Gotovo se sudari sa časnom sestrom koja je nosila pladanj s hranom.
«O, oprostite, Pia, malo sam se zamislio. Nosite to našoj bolesnici?»
Sestra sijevne očima.
«Pazite kuda hodate. Skoro sam prolila juhu na vas.»
«Ali niste. Uostalom, djevojčica spava.»
Pia se okrene na peti.
«Onda ću navratiti kasnije.»
Fra Dominik pratio ju je u stopu.
«Čini se da je riješena naša mala misterija.»
Pia frkne nosom.
«Čini se.»
«Slušajte, sestro, čeka me jedan neodgodiv posao. Mogu li vama povjeriti djevojčicu na brigu?»
Ona ga prostrijeli hladnim pogledom.
«Niste trebali ni pitati. Znadete da ću paziti na nju.»
«Ah, što bi mi bez naše milosrdne Pie.»
Zadovoljno će Dominik.
«Samo se rugajte, još ćete žaliti kada odem» djetinje dobaci.
On se okrene na vratima sobe.
«Ali Pia, ja sam smrtno ozbiljan.»
Ona se žurno spusti prema kuhinji tiho negodujući.
Nastavlja se…
|
