|
Kako je prošlo vrijeme svih Božića i Novih Godina, Ramazna i možda još ponekog blagdana, vrijeme je da skinem slavljeničku podlogu i postavim jednu novu. Ne, nije mojih ruku djelo. Našla sam je na sirdizajn .
Iako mi crna podloga baš i nije omiljena, postavila sam je zbog slike. A vi presudite...
Vratimo se nastavku.
Ali prije, podijelit ću s vama šaljivi text koji sam skinula sa SKAC-a.
Pismo korisnice softverskoj kući
Poštovana gospodo prošle godine izvršila sam upgrade sa Dečka 5.0 na Muža 1.0. Nažalost program jako loše radi. Nekompatibilan je sa financijskim softverom tako da je sada jako ograničen pristup aplikacijama Garderoba, dok se Nakit i Cvijeće ne mogu pokrenuti, a koje su savršeno funkcionirale sa Dečkom 5.0.
Uz to sa instalacijom Muža 1.0 došlo je do automatske deinstalacije mnogih zabavnih aplikacija kao što su bile Krstarenje, Večera u dvoje, Večer u kazalištu, i sl., ali su umjesto njih instalirani novi (koji nisu iz te kategorije) tipa: Poker, Subota ispred TV-a i Nered svuda 2005.
Startanjem programa Razgovori 8.0 pojavljuje se prozor koji upozorava na grešku i obavještava o onemogućenom pristupu nekim datotekama. Pokušaj njegovog ponovnog pokretanja ruši sistem.
Ni pod kojim uvjetima program ne izvršava funkcije: Spremanje u kući i Pomoć u kuhinji. Pokušala sam problem riješiti patch-om Zvoncanje, ali ovaj višenamjenski uslužni program, koji je ranije sjajno pomagao sada daje više nego ograničene rezultate.
Molim Vas da mi pomognete.
Nesretna korisnica.
-- Odgovor tehničke službe --
Ovo je tipičan problem na koji se korisnice žale i on nastaje uslijed zablude. Brojne naše korisnice vrše uprgrade sa Dečka 5.0 na Muža 1.0 što je zapravo kardinalna greška jer je Dečko 5.0 paket za zabavu, dok je Muž 1.0 operativni sistem i to projektiran tako da izvršava što manji broj aplikacija.
Pritom mnogi programski fajlovi mogu se instalirati samo jednom godišnje, i to je uvjetovano sa puno faktora, pošto Muž 1.0 ima vrlo ograničenu memoriju. Zato predlažemo da razmislite o kupovini novog softvera za poboljšanje performansi.
Kao najefikasniji pokazao se Kuhinja njegove mame 18.1, Strpljenje 10.0, a ne treba zaboraviti ni Nježnost 1.1. Kada se koriste zajedno ovi programi će učiniti da Muž 1.0 razvije osobine kao što su Popravke u kući 1.0, Najbolji prijatelj 7.6, Večernji izlasci 1.2, Romantika 1.0, pa čak i Teretana 1.1
Savjetujemo da ni po koju cijenu ne instalirate programe Punica 1.0 jer aplikacija daje smrtonosnu funkciju za Muža 1.0 uvlačeći ga u petlju u kojoj će izvršavati samo Pecanje 9.4, Lov 5.2, sve dok konačno ne upadne u program Pivo 6.0, koji izaziva generiranje fajlova Pivski stomak 9.1 i Hrkanje XP koje je praktično nemoguće izbrisati.
Ovi tehnički službenici očito su muškoga roda 
A sada slijedi, taram, još jedan nastavak...
Kada je sve utihnulo, Anita se izvuče iz tople postelje. Srkne čaj na stoliću pored kreveta, što je tiše mogla navuče gumene čizmice koje su se sušile pored radijatora, sa zebnjom se zagleda kroz prozor, navuče kaput i omota glavu vunenim šalom. Neko je vrijeme napeto osluškivala, a zatim se brzo prekriži i izađe iz sobe. Uplašeno se osvrne oko sebe. Dugačak, mračan hodnik račvao se na dvije strane, trebalo je odlučiti kojim putem krenuti. Djevojčica stisne lutku.
«Darling» Čulo se iz kaputa.
«Ššššš» uplašeno će Anita. Napravi nekoliko koraka u jednom smjeru, učini joj se da ide krivim pravcem, okrene se na drugu stranu, potrči do zavojitih stuba, zatim uplašeno zastane. Žamor glasova podizao se prema njoj. Djevojčica na prstima otrči u suprotnom pravcu. Na kraju hodnika ugleda mračni prolaz koji je završavao teškim drvenim vratima. Ona im priđe puna nade da se iza njih skriva tajni prolaz. Proguta slinu, zatim pritisne kvaku. Vrata su bila zaključana. Strah u njenim očima rastao je poput plimnog vala. Glasovi sa stepenica utihnuli su. Anita krene niz hodnik. Sada je barem znala na kojoj strani je izlaz. Primakne se vratima sobe u kojoj je boravila, dok joj je srce čekićalo u grudima. Još mora zaokrenuti hodnik niže, zatim se spustiti stepenicama… Strgne šal s glave. Bilo je previše vruće, bila je previše uzbuđenja, a i bolje je čula bez šala preko ušiju. Napravi nekoliko koraka. Zatim zastane. Činilo se da nema nikoga. Hrabro krene dalje. Iznenada se vrata s lijeve strane otvore. Djevojčica poskoči od iznenađenja. Postariji gospodin smežurana lica, u tamnom odijelu i sa snopom papira u rukama stane pred nju.
«O, naša bolesnica je ustala. Znači, bolje se osjećaš?»
Anita zanijemi od straha. Uplašeno kimne glavom. On je blago obujmi oko ramena.
«Znam da ti se žuri, ali kao tvoj doktor, moram te zamoliti da se odmoriš, barem još dva dana. Kasnije ćemo te pustiti. Obećajem.»
Iako je njegov glas zvučao umirujuće, Anita se nije osjećala ni malo smireno.
«Aaali nnemogu. Mmmoram ići, doći će po mene.»
Doktor podigne sijede obrve.
«Tko će doći po tebe?»
«Nnnovinari i i i ppolicija…»
On čučne pored nje.
«Tko ti je to rekao? Kakvi novinari? Kakva policija? Ti si moj pacijent i neću dozvoliti da ti se itko približi. Dobro? Hajde u krevet. Mogla bi navući upalu pluća, a tada ćeš morati u bolnicu. Ne želiš završiti u bolnici?»
Anita brzo odmahne glavom. Primi doktora za ruku i pokorno se vrati u sobu. On joj opipa čelo.
«Temperatura je pala, ali kada prođe djelovanje lijeka, vratit će se. Dat ću ti ovaj lijek, a ako budeš dobra i ostaneš u krevetu, već sutra bi se mogla osjećati puno bolje. Dobro?»
Ona krotko kimne glavom. Proguta ljepljivu, gorku tekućinu, ispije ostatak čaja, skine sa sebe kaput, a zatim se vrati u krevet. Doktor sjedne pored nje.
«Neću te pitati tko si i zašto se bojiš policije. Kada se budeš osjećala bolje, sama ćeš nam ispričati. Ali zamolit ću te da više ne pokušavaš bježati. Ovdje si na sigurnom. Nitko ti ne želi nauditi. Brinut ćemo o tebi dok ne budeš bolje. Jedino ako imaš nekoga kome želiš javiti gdje si, slobodno reci.»
Djevojčica odmahne glavom. Htjela je reći –Nemam nikoga-, ali tada bi briznula u plač, a nije željela plakati pred ovim ljubaznim čovjekom.
«No dobro. Ja moram ići, čekaju me drugi pacijenti. I nadbiskupa je ulovila viroza» dobaci povjerljivo. Anita nesigurno slegne ramenima. Nije imala pojma tko je nadbiskup.
«I dogovorili smo se. Ne mičeš se iz kreveta. Dobro?» Ona se slabašno osmjehne.
«Dobro.»
«Navratit ću za dva - tri sata. Ti pokušaj zaspati. Angina znade iscrpiti čovjeka.»
«Hvala» Tiho će djevojčica. On nehajno odmahne rukom.
«To mi je posao.»
Anita naglo otvori oči. Uplaši je tama u sobi. Oluja je i dalje bjesnila na ulicama, a ona je ležala u toploj sobi, u toploj postelji, bol u prsima popustila je, odjeća na njoj bila je mokra, ali više nije osjećala težinu u udovima. Trebala bi na WC, a bila je i žedna. Oprezno se izvuče iz kreveta. Na zidu napipa prekidač. Snop svjetlosti potpuno je zaslijepi. Tapkala je poput slijepca po sobi, kada se vrata otvore. Uđe časna sestra noseći pladanj s hranom.
«O, naša se bolesnica probudila! Već sam ja navraćala, ali spavala si. Gle što su ti sestre pripremile. Fina pileća juhica, krumpir u saftu, kompot od jabuka, ali prvo te moram presvući. Otac Fabijan rekao je da ćeš se od lijeka dobro preznojiti. Jesi li mokra.»
Anita kimne glavom. Sestra izvadi iz ormara čistu potkošulju, koja je djevojčici sezala do koljena, te sivu spavačicu čiji su rukavi padali Aniti do gležnja. Obadvije se nasmiju.
«Barem si suha. Tvoje krpice odnijet ću na pranje.»
«Nemojte!» Pobuni se djevojčica.
«Molim vas, ostavite ih na radijatoru. Molim vas.»
Časna zbunjeno slegne ramenima.
«Dobro, sušit ćemo ih na radijatoru. A sada jedi, sigurno umireš od gladi.»
«Morala bi na WC.»
Pia se blago osmjehne. Primi djevojčicu za ruku.
«Druga vrata desno. Jadnice, trebao ti je netko reći. Dođi, pokazat ću ti.»
Kada je Anita sve obavila, primi se jela. Godila joj je topla juha. Časna je usput pričala o božićnom programu, o zgodama s vjeronauka, obazrivo izbjegavajući razgovor o djevojčičinim problemima.
«Uskoro ću imati probu. Da te imam u što obući, mogla bi samnom.»
Neko je vrijeme razmišljala zatim reče:
«Pitat ću svoje male glumice. Mogle bi ti posuditi nešto iz svojih ormara. Na kraju krajeva, Božić je.»
Zatim se nagne bliže djevojčici.
«Ti si obukla Isusa?»
Anita se zarumeni. Potvrdno kimne glavom. Pia je nježno pomiluje po glavi.
«U jutro ćemo pogledati ispod bora, imam osjećaj da te čeka iznenađenje.»
Djevojčica se snuždi.
« Ma tko bi mene iznenadio.» Tužno reče.
«Hm, tvoj prijatelj kojeg si utoplila.» Tajanstveno će časna. Anita osjeti kako joj se suze skupljaju u kutovima očiju. Iz torbice izvuče razglednicu. Uhvati je napad kašlja. Časna joj pruži šalicu s čajem.
«Popij, zlato.»
Djevojčica otpije nekoliko gutljaja. Pruži razglednicu Pii.
«Najveći poklon će mi biti ako nađem ovu zgradu.»
Žena se zagleda u zgradu na slici.
«Hm, ne znam. Čini mi se… Ali, ne. Ne mogu ti sa sigurnošću reći. Ako hoćeš, raspitat ću se malo okolo.»
Djevojčica kimne glavom.
«Dobro, ali vratite mi je. Molim vas.»
Pia je poljubi u obraz.
«Znaš što. Kada otkrijemo o kojoj je zgradi riječ, nagovorit ću fra Dominika da nas odveze ravno do ulaza. Može?»
Anita joj se baci oko vrata.
«Hvala vam! Hvala vam!»
Pia je blago posjedne do sebe.
«Ne moraš meni zahvaljivati. To mi je posao. Mislim, služiti Gospodinu i ljudima.»
Anita kimne glavom. Već je drugi put čula da je nekome posao biti dobar prema njoj.
«Mogla bi i ja to raditi, kada narastem.»
Pia se nasmije.
U sobu uđu tri muškarca. Djevojčica se podvuče pod pokrivače. Uplašeno zirne prema njima.
«Ne boj se. Ovo je naš gvardijan, fra Jakov, don Kristijan iz Rima i fra Dominik, on te je donio ovamo, kada si se onesvijestila u crkvi.»
Anita je šutjela. Fra Dominik ispruži ruku.
«Mlada damo, izgledate puno bolje. Nadam se da vam je prijao boravak kod nas.»
Šaljivo joj namigne. Anita podigne obrve.
«Fra Dominik se voli šaliti. Ako je to sve, trebali bi ostaviti našu bolesnicu da se odmara.»
Svadljivo se umiješa sestra Pia.
Gvardijan je zamišljeno promatrao djevojčicu.
«Ako sestra misli tako, bolje je da ne smetamo.» Obrati se svećenicima.
Na vratima se okrene i kao usput upita
«A kako se zoveš?»
«Anita.»
«Drago mi je, Anita. I ozdravi nam što prije.»
Kada su se vrata za njima zatvorila, djevojčica se baci na jastuke. Uplašeno pogleda sestru Piu.
«Onaj čovjek koji mi je pružio ruku… Mislim da me hoće predati policiji. I novinarima.»
Tiho izusti.
Sestra Pia zatomi smijeh.
«Varaš se, dijete. Fra Dominik je jako neozbiljan, ali prije bi izdao sebe nego nekoga kome je potrebna pomoć. Mislim da nisi u pravu.»
«Ali govorio je nekome da će me pripremiti, pa će dovesti novinare, dok sam vruća.»
Pia se glasno nasmije.
«Dušo, ili si imala priviđenja, ili si nešto krivo povezala. Danas su imali otvorenje Centra za beskućnike, došlo je nešto novinara, očekivali su više, ali čini se da vijest nije dovoljno zanimljiva u ovo Božićno vrijeme. Ili ih je oluja zadržala u kućama. To je sve što ja znam vezano uz novinare.»
Anita posramljeno obori pogled. Dakle, nitko je ne progoni, samo je pogrešno shvatila. Odahne s olakšanjem. Pia pogleda na sat.
«Uh, pola šest. Moram ići. Za petnaest minuta počinje proba, a ja se nisam pripremila. Vidimo se kasnije.»
U to netko pokuca na vrata. Pia se okrene prema djevojčici.
«Vidiš kako si popularna.»
Anita se osmjehne. U sobu uđe otac Fabijan. Veselo pozdravi djevojčicu. Sestra mahne na pozdrav i izgubi se iza vrata.
«I, kako se osjećaš?»
Anita lagano porumeni.
«Bolje mi je. Hvala.»
«Nakon ovoga napitka, osjećat ćeš se još bolje.» Vedro će doktor.
«Što je to?» Sumnjičavo se djevojčica.
«Moj tajni napitak za grlo. Puno ljekovitog bilja, nešto uloženog truda i… dobili smo lijek koji ti treba.»
Doktor ulije malo tekućine u žlicu.
«Gorko je, ali djelotvorno. Ako će ti biti lakše, zažmiri.»
Anita stisne oči i proguta. Strese se od gorčine.
«Mogu li dobiti čaja?»
«Možeš, ali bolje da malo istrpiš. Jer čarolija mog napitka je upravo u tome što oblaže grlo i ždrijelo ljekovitim sastojcima koji izvlače upalu.»
Anita pristojno kimne glavom. Nije razumjela puno od onoga što je doktor rekao.
«Vidim da su te preobukli. Sada si kao prava časna sestra.»
Djevojčica se sramežljivo osmjehne. Tada opazi razglednicu na stoliću. Sestra Pia zaboravila ju je uzeti.
«Zaboravila je ponijeti.» Pomalo razočarano će Anita.
«Ponijeti što?»
«Razglednicu. Obećala je da će pitati…»
Doktor pogleda fotografiju.
«Hm, Stara dama.»
Letimično klizne pogledom po poleđini.
«Odavno je nisam vidio.»
«Vi znadete gdje se nalazi zgrada??»
On polako kimne glavom.
«Kako ne bi znao. Stanovao sam u blizini.»
Anita se podigne. Molećivo je gledala u doktora.
«Gdje je, recite mi, molim vas.»
«Hm, ispod Cvjetnog naselja, dvije ulice niže, ali…»
U to se začuje buka na hodniku. Punašna časna sestra utrči u sobu.
«Doktore, brzo! Sestri Agnezi je pozlilo! Previja se na podu i povraća!»
On dohvati torbu.
«Čini se da imam hitan slučaj. Kasnije ćemo o zgradi, sada se odmori.»
Ona kimne glavom.
Doktor je trčao niz stepenice, a Anita je sjedila sa sretnim osmjehom na licu, stišćući razglednicu na grudima.
Ako sada krenem, ulovit ću Ivana prije polnoćke. Ma gdje bilo to Cvjetno naselje, ne može biti daleko.
I dok su se stanari samostana okupili pored onesviještene sestre Agneze, Anita je navukla svoju vlažnu odjeću, omotala se vunenim šalom, prošla kroz labirint hodnika i napokon se našla na cesti. Ususret Ivanu, ususret Božiću, ususret oštroj zimi koja je ošine po užarenim obrazima.
Nastavlja se…
|
