|
Nadam se da ste se odmorili od slavlja, da su glave bistre, a srca na mjestu. I od srca se nadam da će ova godina biti bolja, veselija, da će nam donijeti upravo ono što nam najviše nedostaje.
Moram se pohvaliti da sam od sutra na godišnjem (odmoru od cjelogodišnjeg nerada, a što ćete). Putujemo za Metropolu, bit ćemo kod mojih dok klincima ne počne škola, stoga pozivam prijatelje blogere, ako su zainteresirani za kavicu, sok, upoznavanje  ... javite, izmijenit ćemo brojeve mobitela i naći se. Unaprijed se veselim
A sada, kako bih vas uvjerila da je i meni jučer bio prvi radni dan, ostavljam vam nastavak priče. Uživajte:))))
Anita je sjedila u malenom uredu Zimske službe proždrljivo trpajući kolače u usta, povremeno ih zalijevajući toplim čajem. Tri su se muškarca okupila oko nje postavljajući joj razna pitanja.
«Tražim prijatelja, da.»
«Ne, nisam odavde, u stvari, došla sam iz Lošinja…»
Mrmljala je između zalogaja. Obrazi su joj poprimili purpurnu boju, u noge joj se vraćao život, kao i u želudac koji je bio pretrpan slatkim delicijama. Djevojčica podrigne posramljeno obarajući pogled. Muškarci se nasmiju.
«I kažeš da si sama ovdje? Roditelji su ti sigurno van sebe»
zagrmi visoki gorštak sijedih brkova.
Anita proguta slinu. U očima joj se zacakle suze.
«Nemam roditelje. Ja… ja sam iz Doma.»
«Oooo.»
Krupan muškarac nježno je potapše po ramenima.
«Jadno dijete. Kad je tako, moramo dati sve od sebe. A gdje živi taj tvoj prijatelj?»
Anita poliže prste i izvuče razglednicu.
«Ovdje… tu stanuje Ivan.»
«Hm…» Razglednica je kružila iz ruke u ruku. Djevojčica zijevne. Bilo joj je toplo i ugodno, a osjećaj beznađa ispario je.
Krupni vozač ralice izmijeni poglede s kolegama.
«U ovoj zgradi, kažeš?»
Ona kimne glavom. Uzet će još jedan kolač. Tako su fini!
«A kada si zadnji put vidjela prijatelja?»
Djevojčica naglo podigne glavu. U očima joj se zrcalio strah.
«Zašto pitate? I vi mislite da se nešto dogodilo Ivanu? Nije valjda istina… da je Lovorka u pppravu…»
«Lovorka? U pravu? O čemu pričaš, malena?»
Ali Aniti nije bilo do priče. Brizne je u plač.
«Aaako je Ivan mrtav, onda je najbolje da i ja umrem.»
Sjedokosi muškarac čučne do nje.
«Hej, tko je rekao da ti je prijatelj mrtav? Pronaći ćemo mi njega i dovest ga ovdje, u ured. Može? Ionako moramo počistiti taj dio grada. Ti se lijepo smjesti, u hladnjaku ima hrane, soka, odmori se, a mi idemo po tog tvog prijatelja. Ivan, tako se zove?»
Djevojčica kimne glavom. Očima sjajnim od suza pogleda u njih.
«Stvarno? Dovest ćete Ivana? Bbbojim se ostati sama.» Tiho izusti.
«Marko će biti s tobom. Jel'da Marko.»
Crnomanjast mladić kimne glavom. Htio je nadodati da zgrada s razglednice više ne postoji, ali zbog pogleda u šefovim očima odlučio je ne reći ništa.
Muškarci navuku debele jakne.
«Ako ti nešto zatreba, samo pitaj Marka. Dobro? I ne brini, za sat vremena Ivan će biti s tobom.»
Anita kimne glavom. Ponovo je vjerovala. Ponovo se osjećala sigurno.
Zahvalno poljubi vozača u obraz.
«Ovo vam neću zaboraviti.»
On je blago pomiluje.
«Marko, isprati nas.»
Mladić izađe za njima.
«Slušaj, maloj ni riječi o zgradi. Jasno?»
«Ali kako ćete ga naći?» upita glupavo.
«Ne brini o tome. Samo čuvaj malu. Ako sve dobro prođe, nazad smo za sat vremena.»
Marko kimne glavom. Podigne palac u zrak.
«Onda joj bute doveli Ivana?»
«Da, da, sve će biti dobro. Vidimo se.»
Anita je jela, popila Colu, kartala s mladićem, crtala vjenčiće po prozoru, a dva se muškarca nisu vraćala. Postala je nestrpljiva.
«Gdje su, Marko? Što rade do sada?»
Mladić slegne ramenima. Čitao je Sportske novine pažljivo bilježeći raspored skijanja.
«Za pet minuta počinje slalom. Hoćemo gledati?»
«Meni je svejedno» odgovori ona nosića prilijepljenog za prozor.
«Oh, samo da dođu već jednom!»
Marko uključi televizor. Reklame. Umorno zijevne. Odradio je pet sati na snijegu i ledu, mogao bi malo oči zaklopiti. Mala ionako nema kamo. Lagano je zahrkao. Anita mahne glavom. Kako može spavati, a Ivan dolazi! Još malo pa ću ga vidjeti!
Primi se za vruće obraze. Tako se radovala susretu! Toliko toga mora mu ispričati! Sigurno će biti sretan kada je vidi. I ponosan na nju. Zbrisala je iz Doma, uspjela ga pronaći u ogromnom gradu… Izvana se začuje škripa kočnica. Anita se naviri kroz prozor. Srce joj je bubnjalo u grudima. Vidjet će Ivana! Napokon!
Iz ralice izađu dva radnika, djevojčica im nestrpljivo mahne, a tada opazi i trećeg čovjeka. Bio je to policajca. Skinuo je kapu i spremio je u unutrašnjost kaputa. Nešto je objašnjavao radnicima Zimske službe, što oni popratiše odobravanjem. Anita se ukoči. Nije mogla vjerovati očima. Nije ŽELJELA vjerovati očima.
«A gdje je Ivan? Ivane» prostenje kroz suze. Na prstima se izvuče iz ureda. Zatim se spusti stepenicama kat niže i šmugne kroz stražnja vrata. Neće je uloviti. Nitko nju neće strpati u zatvor.
Hladni vjetar nosio je sve pred sobom. Djevojčica je tumarala ulicama stežući kaput oko sebe, razočarana, umorna, uplašena. Da ih je barem pitala za adresu! Ili za kvart! Ovako je ponovo na početku. Niti znade kamo poći, niti kako naći zgradu. Kako su mogli?! Lažljivci. A obećali su… Ledenim prstima obriše suzno lice. Cvokotala je zubima tražeći nekakav zaklon. Trgovine su zatvarale vrata, u gostionicama je bivalo sve veselije, a temperatura u gradu dramatično se spustila. Potrči nošena snažnim udarima vjetra.
«Bože, što ću? Što da radim? Tako je hhhladno!» Mrmljala je kroz suze. Zaustavi se u zavjetrini stare barokne crkve. Izvadi lutku iz džepa i blago je stisne na grudi.
«Ti si mi jedina prijateljica. JEDINA.»
Iz unutrašnjosti dopru zvuci poznate pjesme. Anita naćuli uši.
Tiha noć, sveta noć pjevao je zbor. Djevojčica se prikrade vratima.
Crkva je bila prazna. Oprezno se zavuče između klupa. Na koru je grupa mladih uvježbavala božićne pjesme uz pratnju mladića na gitari. Anita tiho zapjeva s njima. S tugom pomisli na sutrašnji dan i nastup na kojem se neće pojaviti. S lijeve strane, u polumraku crkve, opazi jaslice. Instiktivno se prekriži. Zatim sjedne pogledavajući prema koru. Nitko je nije primijetio. Umorno zaklopi oči. Pjesma mladih pjevača djelovala je opuštajuće. Glava joj klone. Samo će malo odmoriti oči. Stisne lutku uz sebe. Samo malo.
Svim na zemlji mir veselje, odzvanjalo je crkvom, dok je Anita tonula u san. Tijelo joj se prevali na klupu, a slike nasmijanog Ivana ispune tamu.
Nastavlja se…
|
