Moj izgubljeni svijet

Bog društvo! Došao je kraj još jednom ljenčarenju uz šum mora i otiske mokrih stopala u pijesku, premda ovoga kolovoza i nije bilo puno ljetnih radosti. Kao što znaju svi oni koji su imali peh provesti godišnji odmor u ovo vrijeme, kišni dani i hladni vjetrovi pretvorili su ljetovanje u zimovanje, ili tek u nešto nalik na snatrenje, pustu čežnju za danima ispunjenim nebeskom toplinom. Pljuskovi, grmljavine, pijavece i ostala čudesa skratili su morske užitke ostavljajući gorku nadu da će dogodine biti bolje. I tako, vratila se ja, a vratio se i moj roman, oboje sretni što smo na poznatom teritoriju, među onima koje već dugo nazivam prijateljima, braći po peru, rekli bi arhaični, ljudima dalekim, nepoznatim, a opet bliskim i srodnim dušama. Moram priznati da ste mi svi nedostajali, da sam često mislila na vas pogleda uperenog u nebo ispunjeno zvijezdama, da mi povratak i nije teško pao, jer sam se vratila vama. No, da ovaj post ne bi postao previše sentimentalan, vratimo se onome čime nastojim zaokupiti vašu pažnju.
NASTAVAK SLIJEDI!