u ime paradoksa i blasfemije života
srijeda, 24.09.2008.
Zbog ovoga je ovaj svijet malo ugodniji
nedjelja, 21.09.2008.
Gnoj
Ovaj svijet je totalna sprdačina ispraznih osjećaja,današnji pojam egzistencije je sramotan,povraća mi se na sve,izbacio bi dušu od srama koji me okružuje,sva ta glupa bezoblična i površna lica,snobovi i inferiorni gnomovi materije bez imalo duhovnosti...i ti lažni vjernici i to njhiovo licemjerno svjetlo,povraća mi se od njih.Ovaj svijet je potonuo u tami i žao mi je onih spodoba koji ignoriraju tu noć i ništavilo,zatvaraju oči pred nakaznom pojavom teatra,okreću glavu da ne vide istinu,pravu istinu ovoga truloga svijeta koji sve više i više propada,sve ide u kurac.....Gadi mi se sve....trebala bi se dogoditi jedna lijepa kataklizma,jedan novi početak,nova evolucija,nova superiorna rasa bića koja će prihvatiti vlastitu postojanost i ispraviti svaku grešku u pravilnost,stupati kao odsjaj savršenstva u vječnost.Ova nakaza osjećaja koja postoji u prokletim ljudima,taj životinjski osjećaj,grubi osjećaj uzvišenosti...kako mi se povraća,povratio bih duboko u svemir....i taj nihov bog...kako me sve ovo iritira..osjećam bezobličan bijes u sebi,osjećam taj njihov božji gnjev....proklete spodobe,trule retardirane osobe bez imalo dostojanstva,bez imalo časti....kamo naša svijest putuje,na put bez povratka,na dno,na samu jamu,zakopana i sahranjena
četvrtak, 04.09.2008.
Iza zavjese razuma
Što napisati kada riječi nestaju u trenu ideje I abortiraju negdje u svijesti zakopane ispod pijeska volje,nestaju unakažene od pokušaja.Koliko je nestalo misli svaki put kada sam izustio slovo preko mrtvog jezika,kada sam molio kišu da napokon padne na dno mog ponora,suh I proklet u neodlučnosti.Šaptaj na crnome jastuku moje vječite boginje ona zbori,neku čudnu I ne shvatljivu ideju o postojanju kemije unutar očaja.Ostalo je ćutanje I kraj početka beskraja niza rečenica o perpcepciji usuda I mogućnosti neizrecivoga koje želi izaći u stvarnost jada.Kap nade I kap tmurne istine o gluposti života,o bezvrijednoj borbi crva I nastojanja da se uzdigne na tron mudrosti,pokušaj zadnje retardirane volje u zatvorenoj šaci boga ljutnje I bijesa.Otvori svoje srce za mene,molim te dopusti mi da udjem u tvoj svijet,izadjimo u zamišljenu prostoriju bivstva negdje drugdje,uzmi me za osjećaj I povedi me u razum I reci mi da me razumiješ,reci mi ništa.Unatrag,želim se samo vratiti unatrag,u svijet moj,prelijepi svijet koji sam stvorio samo za tebe,želim te unutar njega,želim tvoju dušu koja će grijati ozeblo stablo na pustinji morbidne livade bez trnja,bez nade,bez kreacije utvrdjenosti ništavila…želim tebe.Znam da ništa nema smisla dok ne postoji smisao unutar nas,ali ja bježim od toga I želim biti jedina kreacija u svijetu ovome,bezvrijednoj materiji jada,bezvrijednom škartu posrnulog boga koji je želio nešto više a ostalo je samo ovo sranje koje se zove svijet,razum I logika…ludilo.Hijerarhija demona I hijerarhija glupe psihološke uzdignulosti od standarda I mogućnosti,sve nestaje I sve prestaje postojati,neka sve ide dovraga,dosta mi je glupih ljudi I njihovih molitvi,tako su bezvrijedni..povraća mi se.Izbacit ću utrobu u svemir zbog toga,neka se na hrane bogovi mojom mišlju I neka stvore novi svijet koji će biti svijet ljubavi I osjećaja,neka ovaj svijet nestane,neka sve prestane biti I neka se rodi nova nada..Boli me duša I treptaj oka pušta suzu zbog nadanja u bolje sutra,želim samo da cijeli ovaj bijedni svijet postane sretan,otvorite svoje oči I prestanite glumitit da ste stado bez osjećaja,zbog toga sam tužan I nesretan,boli me to.spoznaja da može biti bolje me izjeda kao rak,zašto ne želite svoju dušu prepustiti sreći,zašto se unakazujete do besmislenosti,može biti puno bolje,ovaj svijet može biti raj,utopija smislene ljubavi I egzistencije smisla…dosta mi je svega…volio bih da u sljedećem životu budem kamen da ne osjećam ovaj jad koji me tjera na nestanak..
