utorak, 22.05.2007.

Kada napraviš najveću pogrešku, iz nje se uvijek izvuče nešto dobro, ne brini, stvari se vraćaju...

Kažu da svaku noć prije nego zaspiš netko misli na tebe. Da li je istina to? Bome se zapitah, i teško je reći. No sama pomisao na to je lijepa, odmah te nešto podigne, pomisliš da ima netko tko misli na tebe. Lijep osjećaj, samo da ne prođe tako brzo svaki put. Samo da ne preplavi sve tako brzo neka hladnoća. Samoća. Jadno je to, čudno.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
I zašto si ljudi to dopuštaju? Zašto doalzi do toga da sam sebe ideš zamrziti? Kako je ružno čuti kada čovjek kaže: Mrzim se. Što da ti sad pomisliš, što da napraviš, što da kažeš? Jer ne možeš nikome nametati svoja mišljenja i svoje stavove, a ne znaš kako mu pomoći. Ako kažeš jednu krivu riječ, može te se drukčije protumačiti, i može ispasti još veća glupost. Još veće sranje zahvaljujući tebi. No mi smo ljudi, mi smo od krvi i mesa, mi griješimo, mi radimo krive stvari, izgovaramo krive riječi. To bi trebalo bti normalno, no neki će te uhvatiti za neku riječ i neće te pustiti, zbog neke sitnice ćeš mu se zamjeriti i neće te više gledati istim očima. Neće više biti isto kao i prije jer nećeš dobiti drugu šansu. Ne razumijem, zar je teško pružiti tu drugu priliku, gdje je tu toliki problem? Istina, nije jednostavno kada te netko iznevjeri jednom i onda da imaš prema njemu isto povjerenje, nije lako to bome. Više ne znaš da li mu možeš u potpunosti vjerovati, da li mu se više možeš otvoriti kao prije. Pomisliš uvijek na to da li će te opet zeznuti, opet iznevjeriti. Zapitaš se svaki put prije razgovora. Teško je tako, i upravo zbog toga bi trebao svatko iskoristiti ono malo pameti što ima u glavi, i dobro razmisliti i učvrstiti svoje mišljenje o nekome prije negoli mu se odluči otvoriti, jer nikad ne znaš što te čeka iza tog lica. Možda je sve to samo maska, možda je taj lažni smiješak samo pretvaranje, i već pomno izmišljen plan kako povrijediti i razočarati nekoga. Nudi ti prijateljstvo koje je tebi potrebno u kritičnom trenutku, ti ga očajnički prihvatiš i kada napokon misliš da si našao nekoga tko te razumije, shvatiš da je bio samo jedna velika laž, jedna sjena koja te slušala i kojoj ništa nisi značio.
Što tada?
Kreni dalje. Bori se. Ne daj se. Bar znaš da ubuduće bolje gledaš druge, da otvaraš oči kada se ideš nekome povjeriti, a ne zatvorenih očiju tražiti bilo kakvu utjehu jer pravu potporu ti može pružiti samo osoba kojoj mnogo značiš, a ne netko tamo deseti. To ti može biti u tom trenutku dovoljno, no kasnije kad ti bude opet trebala ta osoba možda je neće biti. Možda će biti "jednokratna utjeha" nekome drugome. Nažalost svijet je pun svakavih ljudi, kako dobrih tako i pokvarenih.
No opet moramo ono poštivati da je svatko na svoj način jedinstven, da ne možemo nikoga uspoređivati jer na to ne postoje prava. Svakoga prihvatiti onakvog kakvog je, jer duboko u svakome postoji neka dobrota, ljubav, samo što neki ljudi su izvana hladni, ne žele pokazivati osjećaje, ponekad ne žele prihvatiti sami sebe da su topli, da su od krvi i mesa. Ne žele to, prikrivaju, no neće to moći zauvijek, ljudi namirišu dobre i iskrene osobe, makar ti ljudi negdje duboko u sebi skrivaju svoju dobru stranu.
Image Hosted by ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us
"Kiša će prestati.Hladnoća proći.U jednom smiješku i nježnoj ruci osjetit ćeš proljeće i ponovno živjeti."
- 21:54 - Tvoje riječi ( 39 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>