petak, 09.03.2007.

Teško voljeti? Nije.

Došlo vrijeme da se momci žene, stiglo doba da se ljubav proba, a zajedno s tim i vrijeme da se napiše neki novi post. Bilo što, zar ne?
Eh što reći, ostala sam bez teksta, inspiracije, riječi... Više ni ne znam što je svrha ovog bloga, ovih posteva. Čemu ja to pišem? Istina, olakšam si dušu (hmm), negativnu energiju usmjerim na ove riječi, na ovu tipkovnicu, i tako nastane još jedan post u nizu.
Inače? OCkE sam. Ma odlično bi se moglo reći. Sve ide još uvijek onako kako treba, ja još uvijek držim sve sređeno u glavi, i idem dalje, trpim, gledam, šutim i smijem se. Jao, kako taj smiješak pomaže, ali ponekad toliko ubije u pojam, da se ne može opisati. Gledam čovjeka, smiješak mu od uha do uha. Stvarno bi svatko pomislio da ima savršen život bez problema, no upravo ispada suprotno. Pogledam ga u oči i skužim neku tjeskobu, neku tugu koju skriva. No ne razumijem, zašto? Zašto ju skriva, zašto ju ne podijeli s nekim, zašto muči sam sebe držeći to unutra? To nije dobar način. To ubija. Jer kad se takvoj osobi sve skuplja i skuplja, ona to drži, ne priča o tome, dođe do trenutka kada više ne može. I što tada? Tada pukne. Iskali se na krivim ljudima, izgovori krive riječi, na krivi način. I tada ju više nitko ne može shvatiti. Smatraju da glumi jer su svi mislili da se odlično osjeća, da nema problema, ujedno ni razloga za takve ispade.
Image Hosted by ImageShack.us
E onda ljudi ko ljudi, okrenu leđa.
Ta pokvarenost, ta oholost. To gledanje samo na sebe, ne zanimanje za druge. To je čovjek. To smo mi, nažalost. Ne znam kako će to kasnije izgledati, u što će se neke osobe pretvoriti, kada već sad postaju pokvareni. Već sad sa svojim sitnim godinama, ne gledaju na nikoga, ne pomažu. Ne pokušavaju se zbližiti s ikim, ne pitaju u čemu je problem, ne nude pomoć. Zatvore oči, dignu glavu i prave se da ništa ne vide. Ne vide čovjeka u kutu dok plače, dok svojim očima zaziva pomoć. Ne žele vidjeti. Ali zašto? Zašto postoje takvi ljudi? Zašto ne pokazuju nimalo ljudskosti? Uvijek to "zašto".
Kad sam imala tri godine, kad nisam znala ni pričati, stalno sam pitala "Zašto ovo? Zašto ono?". I sad, kad sam proživjela četvrtinu svog života, još uvijek se pitam. Zašto? Nažalost, ne postoje odgovori. Koliko god se svi trudili, ne možemo ih naći. Samo se sami trebamo zapitati, sagledati stvari sa svojih stajališta, uvidjeti dobro i zlo, naći razliku, i stvoriti sam sebi odgovore koji to odgovaraju, ali da su i prihvatljivi. Nije dobro uvijek sanjati, i živjeti u nekom filmu. Treba osjetiti život i njegove muke. I male i velike. Pripremiti se za dalje.
Eh da. Sve što vas trenutno muči, prebroditi, ostavite iza sebe. Nasmiješite se, i samo se sjetite da je sve to prolazno, da je ovaj život samo jedan i da ga ne treba potratiti na gluposti, i takozvane probleme koji se daju riješiti jer ne postoje neriješivi problemi. Sve se da srediti, bar donekle.
Zato smiješak, i nema zamaranja sa glupostima. Treba moći i znati uživati. Ali nije ni to teško. Radite ono što volite, ili nađite nešto, još bolje nekoga, da volite. Sve je lako kad je vjera i volja snažna. Iliti "Sve se može kad se hoće." Samo treba bit jak.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
- 23:18 - Tvoje riječi ( 38 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>