Kažu hladno je. Zemlja se navodno trese, stakla lede, struja nestaje...
Ne osjećam ništa od toga.
Krevet je prazan. Ja sam negdje južnije.
Zapravo; daleko od svega.
...
Izgubljeni anđele. Negdje u nekoj sferi. Stvaraš ono što želiš, postajem li dio toga?
Ili je to još jedan klon cijele situacije, kao i prošlih mjeseci?!
Noćni razgovori će pričekati. Neko vrijeme, do mojega povratka.
Fale mi.
Znam da si spremna čekati. Osjećam to. U tvojem šaputanju, glasu, pogledu.
Samo da ne bude kao i uvijek. Klon. Bez imena, trenutnoga fleša, bez kontrole...
Prije svega toga moram zaključiti nekoliko stvari.
Riješiti stare stvari. Nesporazume, komplikacije.
No, i to će pričekati. Sve u svoje vrijeme.
Kao i loading.
Pričekati ću fiktivnu struju; najpovoljniji vjetar da krenem.

Muči me to. Izazvala si me.
Već dulje vrijeme stajao sam kao nedodirljiv, neizazvan.
Sada si se ti pojavila. Jednostavno si došla i postavila izazov.
Nisam spreman izgubiti. Ne još; ne danas, a ni sutra.
Strah me je, iskreno.
Ne možda toliko zbog duže apstinencije, ali veoma radi tebe same.
Mjesto na kojem si bila, duga tamna ulica izgubljenih duša, koja nimalo dobro nije izgledala, ponudila je izazov. Najprije tebe, a zatim mi ga ti postavljaš...
Teško te je odbiti. Definitivno.
Oči koje žare svugdje oko sebe, sve što pogledaju. Sama tvoja pojava izaziva nebo da zagrmi, vjetrove da pustrugaju zrak, da tebi raščiste put...
Duhan koji si mi dala tada još ga sa nevjericom promatram. Je li to bila lula mira prije pravih strasti, ili tek znak da te se trebam paziti.
Možda...
Izazovom ću braniti svoje časti, kao što ćeš ti pokazati jednu od svojih najjačih karata.
No, neće to biti bilo kakav izazov. Bit će to i borba, međusobno dokazivanje u kojem se nadam, pobjedi -tebi.
Uvjeti su dogovoreni, sve je spremno za još jedan Loading.
Alea Iacta Est.

Zagrljaj između njih bio je neopisiv osjećaj za njih oboje. Definitivno.
Nisu se dugo vidjeli. Bila je na putu, duboko na zapadnim dijelovima Europe.
Kod njega je sama njezina pojava oduvijek budila one stare uspomene. Jednostavno je znala sa njime.
Tako je bilo i te večeri.
Zagrljaj je bio samo nagovještaj ponoćne ljubavi i onoga što su zvijezde već odavno znale...
Izgledala je poput uspavanog anđela kraj njega. Jedno uz drugo sjedili su, kao nekada.
Nisu previše štedjeli riječi. Dugo nisu ovako pričali.
Između njih nije bilo nikakvih zapreka. Sve je bilo kristalno jasno.
Uspomene su još jednom izazvali; sukobili ih sa stvarnošću.
Stvari su izmakle svakoj kontroli...
Noć u gradu možda je bila hladna.
Puste ulice ispunili su njih dvoje. Toplina je isijavala iz njih.
Nije bilo previše kasno. Noć je još bila pred njima.
Um, tijelo i dušu zatrovao im je isti otrov.
Da, istina je...

Sjedio je.
Na zelenoj izlizanoj sofi. Gledao je u prazan prostor pred sobom.
Dubokoumno razmišljanje prelilo se u prisjećanje starih događaja koji su se dogodili upravo na ovome mjestu.
Bila je mrkla noć. Ljetna sparina oduzimala je svoje žrtve.
Širom otvoreni prozori iz kojih su besprijekorno izlazile note rythm & bluesa. Kuća puna prijatelja činila se praznom. Svatko je zauzeo svoj kutak u tome velikom prostranstvu.
On je sjedio zajedno sa njom. Sami u sobi, gledali su jedno drugo ne izgovarajući ni riječi.
Njihova igra činila se poput vječnosti. Zabranjeno voće je najslađe, znali su.
Nisu jednaki, različiti su, u potpunosti.
Oboje su se bojali biti sami, to ih je izjedalo.
Sve je ovisilo o njegovom idućem koraku.
Želi li prihvatiti rizik "Edenskoga vrta" i je li spreman izgubiti, opet...
Toga trenutka nije bio siguran u sebe. U nijednu svoju razumnu odluku.
Poveo se za trenutnim osjećajima. Ionako su bili sami, razmišljao je...
Zelena sofa danas nije ista.
Izlizana, sa ožiljcima opušaka na sebi još je uvijek mogla trpjeti...
On nije.
Nije jednostavno podnosio to...tu samoću...
Zato se i sjetio nje i te večeri kada se prepustio trenutnim strastima i osjećajima...
Razum je ipak ostao u drugome planu.

Neću biti spašen.
I ovoga ću puta krivo napraviti, povrijediti. Ništa me ne može spasiti...
Hodam sam ulicama zamračenim, prostranstvima izgubljenih duša. U jednom trenutku uhvaćen tovjim očima, pogledom žudnje i strasti.
Ne mogu poreći zov u sebi. Tako je jebena. Otrovan osmijeh pita me hoću li ostati.
Nakratko.
Noći sam dao obećanje.
Božanstveno dobra, otrovnoga pogleda, okupira moje misli, ubacuje me u hipnozu, daleko od ovoga svijeta.
Zvijezde su vrištale, kiša je padala. Željela je imati društvo u svojoj šetnji po kiši.
Osjetio sam voodoo...
Njezin otrovan pogled umalo me bacio na koljena.
Obećao sam.
Žudnju i strast, te teške riječi ostavio sam.
Ljubav je bol. Ona je slijepa.
Moj um, svaki komad svemira u njemu odlučio je nabaviti protuotrov...
Nastavio sam hodati, možda spašen.
Osvrnuo sam se iza sebe, još uvijek sam vidio njezin užaren pogled...

Nisam savršen. Čovjek sam. Kao i svi.
Griješimo, na pogreškama učimo. Padamo, da bi se znali ponovno podići.
Nanosimo bol, nesvjesno i savršeno, na razmišljajući na posljedice u tim trenucima.
Kristalno jasno vidimo što želimo, predozirani svojim ciljevima zapostavljamo druge.
...
Kroz mjesečinu čekamo poruke. Tajne i jasne. Ispred mraka to ne možemo skrivati.
Ne mogu više trpjeti skrivanja, nemam snage, unatoč obećanjima koja sam dao.
Glasovi iz mraka i svjetlost polako postaju sve jači.
Slike mojih snova, želim da me vodite. Želim čuti vaše priče s one strane.
Poruke tvojega srca interpretirati ne mogu. Možda me neki osjećaji rade slijepim.
Imun na boli prestajem biti.
Pola sata tražio sam, otišla si u mrak.
Želim otkriti tajne srca, zar je to tako teško?
Amin mela lle.