Ljeto je, ne moram na to dodatno podsjećati. Sunce prži ali evo ako si na moru ipak ima nešto vjetra i da se živjeti.
I tako s pivce na pivicu, iz mora pa u more jednostavno totalna uživancija. Ljetujem u jednom malom mjestu na jednom predivnom otoku kojeg volim. Volim jer tu pripadam, tu sam kod kuće i koliko god to patetično bilo ovo je moja kuća. Ovdje se ne zaključavaju kuće, ovdje mala djeca slobodno šeću i igraju se a policija dolazi samo na kavu ili bevandu. I tako kao i svaku večer nakon lijepog dana ispunjenog kupanjem i uživancijom legao sam u svoju ležaljku i polako pratio da li se nešto događa na moru u kojeg gledam.
Cijelo vrijeme samnom je moja mala torbica u kojoj je ključ od automobila i novčanik sa svim dokumentima i nešto novca da se nađe :-).

Nakon pola sata dolazi jedan lokalni ribar amater koji sjeda na vrh mula i kreće u akciju. Malo po malo on stavlja ješku i kreće akcija. Svakih desetak minuta čovjek vadi ribu iz mora i to ne sad neku preveliku ali opet nije ni loše. I tako ja zavidan gledam u tog poduzetnog ribara i mislim si pa ovaj zbilja zna što radi. Kako je vrijeme odmicalo a hladni povjetarac s mora polako počeo hladiti užarenu zemlju tako se i meni počelo spavati. I zaspao sam, baš sam lijepo zaspao. Nakon nekog vremena ni sam ne znam koliko ribar je i dalje sjedio i u tišini pecao dok sam ja odlučio krenuti prema kući koja je odmah iza ležaljke. Kako ja kao pravi čovjek iz velikog grada uvijek pazim na svoje stvari i dokumente tako sam ovaj put napravio iznimku. Otišao sam bez svojih stvari koje su ostale na mulu. Otišao sam kući i zaspao. Ujutro dizanje i kretanje po kruh kad nema torbice, nema dokumenata nema novca i nema ključeva. Ajme kakva panika! Gdje je gdje je!!?? U tom bunilu izlazim iz kuće kad ono stvari su na mulu i upravo mi ih dodaju talijanski turisti koji su odlučili jutro provesti uz more. Dodaju mi stvari bez riječi jer su i oni shvatili da sam sve ostavio. Sve je bilo unutra. Što reći na to? Da mi se to dogodilo bilo gdje drugdje već bi ujutro morao prijavljivati nestanak dokumenata i ostalih stvari ali ne i tu, na mom malom otoku! Pouka je to za sve ljude iz gradova koji dolaze na odmor, ne bojte se jer ipak još uvijek i u ovom vremenu postoje mjesta gdje čovjek ne mora uvijek biti zabrinut i gledati dvostrukim očima.
Živjeli!

Ne, ovo nije reklama za pivo. Ovo je zapravo jedna mala crtica kao odavanje počasti lijepom druženju koje kao očevi (i majke) imamo svako popodne u jednom malom parku u Gajnicama. Taj park po ničemu nije poseban dapače mali je i što se dječjih rekvizita tiče skoro pa neupotrebljiv ali ima ono nešto. To su naša djeca i mi. Svako popodne ista rutina, dolazak kući s posla sretni da još radimo i primamo plaću, a onda spremanje i odlazak u park. Naš sin ima svoj novi bic koji smo mu kupili jer je vrlo brzo prerastao onaj najmanji s pomoćnima tako da sada vozi nekoliko brojeva veći ali nemožeš protiv djeteta, on želi i to je to! U tom našem već sad legendarnom parku bez ikavkog dogovora uvijek u isto vrijeme, skupljaju se roditelji kako bi prekratili vrijeme i rashladili se od sada već zbilja tropskih vrućina. Tada se okupljamo i uvijek je to ista stvar, ajmo na pivo! Pivo se ispija na terasi kafića tik uz park tako da uvijek imamo jedno oko na djeci koja se igraju dok mi raspravljamo i uglavnom bistrimo politiku.

Činjenica jest da su to zapravo jako lijepi trenuci koje zbilja valja zabilježiti. Imamo super klince koji su zdravi, mi smo mladi i u snazi, toplo je i da, život je lijep. Gledamo ih kako se igraju, voze te bicikle dok mi zbilja uživamo, smijemo se i pričamo gluposti. Zapravo kada ih gledaš pitaš se u kojem trenutku naš život postane kompliciran te iz jedne iskrenosti i potpune jednostavnosti postane složen, zahtjevan i ispunjen lošim umjesto lijepim stvarima. Klinci su naše najveće blago jer ih gledamo i kroz njih vidimo kako život može biti jednostavan. Koliko nam svega zapravo treba? Da li je dovoljno sjediti na klupici uz pivo, smijati se i veseliti dok ti dijete vozi bicikl i igra se s drugom djecom, sretno i neopterećeno, daleko od briga? Da, to je dovoljno. Naravno ako nije dovoljno jedno pivo, uvijek se naruči još jedno. Kako ne bi ispalo da ja sada tu pišem u ime budućih liječenih alkoholičara napominjem kako mi zaista pijemo pivu ili dvije a ne pet ili 8 dakle nema mjesta moraliziranju. Pivu ispijam jer je vruće i jer ne pijem niti kavu niti sokove a naročito one gazirane koji sigurno nisu zdravi. Klinci su na soku i vodi plus sladoledu.

Ta naša svakodnevna druženja pružaju mi odmak od surove stvarnosti, taj naš park je oaza mira i spokoja gdje je najgore što se može dogoditi pad sa bicikla uz koju modricu ili krastu na nozi. To je naše skrovište od nezaposlenosti, poreza, cijena benzina, punjenja proračuna, kriminala svih vrsta i svih vrsta problema. Bijeg od užarenih stanova i TV dnevnika s lošim vjestima. Hah, a moram se malo i nasmijati, znate ono u dnevniku kada voditelj ili voditeljica kaže nešto u stilu „ a sada malo pozitivnih vijesti“ pa kako je moguće da ti ljudi prenose samo ono loše. Zašto netko od njih ne dođe u posjetu našem malom parku i divnim ljudima koji su tamo sa svojom djecom? Zato što je ovaj svijet umjesto srećom ispunjen krivim stvarima koje htjeli mi to ili ne priznati jako utječu na nas. Naša djeca i mi zbilja ne bi trebali biti žrtve loših postupaka drugih a ako se to i dogodi tada uvijek ostaje park, bicikl, klupica i Pan, zlatni Pan.




Toliko u ovaj tropski dan.
Volim vas!

Sada nakon već povijesnih događaja odlučio sam se napisati jednu kratku crticu kao prosvjedni osvrt na našu kako da kažem tužno-komično-sivo-crnu pa i pomalo nezakonitu situaciju. Naime, kako u samo par redaka reći i opisati što to muči našeg više besposlenog nego radnog čovjeka. Pa eto, krenimo po redu.

Kao prvo, muči me cijena jabuka u dućanu koje koštaju kao barel nafte, ok, kao litra i pol benzina koji je fakat skup, ili, ajmo reći - nekih petnaest kuna za kilogram. Doslovno svaka jabuka košta tri-četiri kune, dakle kao štruca kruha!? WTF? Muči me ogroman porez jer nismo u stanju uloviti lopove koji su nam oteli novac. U redu, možda smo i ulovili nekog, ali taj lovu vratio nije. Zašto malo ne pitamo ove naše razvikane poduzetnike koji do devedesetihnisu imali ništa osim stojadina i stana kojeg su dobili kako su zaštedili za Ferarije, dok mi obični ljudi nemamo za benzin, jer naravno ako se voziš - onda plati.
Kako je moguće da za plaću od 5.000 kn moraš skoro 4.000 dati državi. A za što, molim vas lijepo? Za ništa, jer sve ionako moraš još posebno platiti. Taj porez je dignuo cijenu tih jabuka i učinio nas sirotinjom, i među 28 država EU smo 25 po standardu. Zbilja krasno, zar ne? Sjećam se Čeha kao pojma jada i bijede, a sada dok oni putuju kod nas, mi nemamo love da odemo do Slovenije. Ali naravno, sami smo si krivi. Drugo, muči me kuknjava svih mojih prijatelja, kolega, rodbine i inih, kako je sve u banani i kako posla nema – jer ajmo to reći iskreno, posla zbilja nema. Nema jer je netko uništio naše firme, uništio naše proizvode, zatrajbao obiteljsko nasljeđe kako bi mogao okrenuti još koju rundu u birtiji.

Još gore od goreg je nabavka preskupih oktanskih monstruma, vikendica na vrhunskim lokacijama i plastičnih cura kao skupih igrački. I to sve dok druga djeca ne ližu sladoled. I dok te većina nacije gleda kao pokojnog Tonija Sopranoa, ti fino ko baja voziš bemburu i ne plaćaš porez, jer ok, imaš štelu negdje u upravi. I pametan si, jako si pametan. I znaš da ti se ama ništa neće desiti. I dok mog susjeda Elektra svako malo isključuje, ti fino imaš milju, dvije, tri i više poreznog duga. Gledaš onaj spot za račune od ministarstva financija i misliš si - ma koji računi, idem na Hvar zavezati svoju brodinu registiranu na Kajmanima i natočiti ga novcem od zdravstva i školstva. Jer ipak čemu ulagati u neprofitabilne djelatnosti. Poslije ću malo u onaj restač potrošiti koju tisućicu sa svojom djevojkom mlađom dvadeset godina.

Treće, muči me nedostatak razumijevanja politike koja se ponaša kao onaj uštimani bend na Titaniku koji svira dok u potpalublju ljudi umiru od davljenja morem. Ali i do njega dolazi more. Svi u tom šarolikom bendu su fino uštimani i vole se samo tajno. Naravno kao i u svim bendovima ima klanova jer oni žele da vi ovce mislite kako se oni kao bore za vas, za bolji zvuk i bolje pjesme. Nakon gaže iliti sjednice odlaze na janjetine koje im vi plaćate, eh lijepo li je biti zastupnik-muzičar....Ta gospoda uopće ne kuže ili to ne žele da ih plaćamo mi, i vi ih plaćate. Njima je svejedno jel bakalar ili zubatac ili neka fina rebrica. Ceh na kraju ne ide kod njih nego kod nas. Oni također ne vole golf klasu već vole ono malo bolje, recimo petice ili sedmice ili genšere jer ipak oni su bitni. Nije im uopće bitna obitelj koja nema za hranu svom malom djetetu, oni ni neznaju gdje je Zagreb. Oni vole pile od auta, sa grijanim sicevima i bež kožom i da gepek mora imati ni manje ni više od 486 litara zapremine. Onda se s tim kolima fino kruza okolo a benzin se plaća karticom koja je naplaćena iz moje plaće ili vaše, nije bitno. Ja bih da se mene pita ukinuo plaće u politici - pa zašto da to financiram? Da plaćam odlaske i dnevnice polupismenih ljudi čija je jedina zasluga dobra veza u vrhu stranaka? Pa mi njima dajemo alat, odnosno novac. Ne sjećam se da me ikada pozitivno pogodio niti jedan propis ili zakon.

Četvrto, muči me kroničan nedostatak novaca za zdravstvo gdje ljudi doslovno umiru na cesti jer hitna nema love. Nedavno mi je jedan moj jako dobar prijatelj ispričao kako je u sad već čuvenom Umagu jedna njegova susjeda pala i polomila se na stepenicama. I naravno, kako on nije završio medicinu, a i nije puno gledao dr. Oza nazove on lijepo hitnu, i oni mu kažu kako je sve to on lijepo učinio, ali da li bi on njima mogao napraviti jednu uslugu?! Pita on recite što a oni njemu, pa gospodine možete li dovesti tu ženu nama, jer znate, nemamo prijevoz!? A što reći na to, žena leži nepokretna i opasno je dirati radi povreda, a njemu kao laiku govore da je digne i donese na hitnu. Eto lijepo, da je možda pala neka krunisana glava iz lokalnih sinekura, ne sumnjam da bi došli za deset minuta....Uglavnom na sceni je raspad sistema.
Peto i ne manje važno je stalna promenada tih naših zvjezdica koje žive kao da im je sve besplatno. Ono selo gori ali estrada živi i to po fejsu, tviteru, instagramu.... Nema servisa a da na njemu nema neke naše zvijezde kako kupuje jogurt ujutro, i to ako nemamo sreće, a ako imamo onda negdje na tajnoj lokaciji kako slika sama sebe u „oskudnom badiću“. Naši se portali odmah raspišu kako zvijezda fakat nema vremena za gluposti i jedva čeka malo osame da bi se okupala, dok u stvarnosti bježi od ovrha i dugova po karticama. Krasno je biti popularan i ne plaćati račune zar ne? Ako malo prosurfate fejsom tada možete susresti plejadu mladih nada naše zemlje kako se guraju biti popluarne jer nažalost mjesta u tvornicama nema...

Toliko, uf malo sam se i umorio ali da ne bi sve ispucao odmah bolje je prestati kada je najbolje.

Volim vas!

Evo svanulo je još jedno divno jutro. Još jučer naša valjda svima poznata princeza Kate (Katica) rodila je dječaka koji će biti budući Britanski kralj. Eto i to je vijest dana. Naravno, danas je i dan kada će još koja stotina ili dvije ljudi potražiti svoje rame za plakanje na zavodu za zapošljavanje. Kažem naravno jer zašto da takve sitnice kvare ugođaj koji se nakon rođenja princa stvorio na zagrebačkim ulicama. Svi su sretni i uzbuđeni te se više pije britansko pivo i kopa po kontejnerima. Mislim da hitno u Britaniju moramo poslati neki dar, neki poklon u obliku koncesije na neko prirodno bogatstvo samo da pokažemo kako smo galantni i kako volimo bliske odnose sa krunom.

Eh sad ja bih se ipak malo uozbiljio. Naime muči me moguća propast velikog razvojnog projekta predstečajnih negodbi ili čitaj otpisa poreznih i inih dugova velikim i malim poduzećima. Jer ajmo sada s novcem poreznih obveznika nagraditi sve one koji su umjesto plaćanja poreza i dobavljača izabrali nešto drugačiji put. Taj put vodi do najnovijih jahti, automobila, atraktivnih lokacija kupljenih pa prebačenih na rodbinu te naravno do naših plastičnih cura. Recept je jednostavan, ti si vlasnik poduzeća i radiš sa više dobavljača plus državom. Ne plaćaš dobavljače jer je to hit i moda kako bi imao više za svoje male užitke i naravno kako bi si osigurao svjetlu privatnu budućnost. Državu ne zanimaš već imaš prijatelja ili prijateljicu u poreznoj kojoj kupuješ poklone kako bi ona malo zažmirila na jedno oko i kako te ne bi dovodila u probleme sa blokadom računa. I dug se gomila i gomila. Tada naravno dolaze dobavljači po svoje i ti im govoriš da uzmu i tvoj radni stol ali para nema. Naravno, jer ti već posluješ preko drugog poduzeća. Kao odgovorna osoba nemaš problema jer ne varaš već si samo u problemima. I tada ti problemi dolaze do vrtoglavih moram ovo brojkama 48 000 000 000 Kuna dugovanja. U slovima to je četrdesetosammilijardikuna !!!! To su ukupni iznosi dugovanja poduzeća u tkz. predstečajnim nagodbama gdje kao dobavljač imaš izbor ući u vlasništvo poduzeća koje ti duguje ili pokrenuti stečaj. I jedno i drugo ne garantira povrat dugovanja. Ali, državu to nije briga jer naravno nije ona kriva. Imam prijatelja kojemu su poduzeće blokirali za par tisuća kuna dugovanja dok jedan Dalekovod može bez ikakvih problema biti dužan stotine miliona kuna. Doslovno stotine milijuna kuna. Da ne kažem kako im je direktor bio proglašen za managera godine! Ha kakav talent ?! Pitaš se pa j.... m.... odakle dolaze takvi talenti. I umjesto u zatvoru direktor im je vjerojatno na moru na nekoj jahti i pije konjak ujutro dok vi neupućeni platitelji poreza idete na posao, ako ga uopće imate.



Takva koncentracija talenta za utaju i prevaru na jednom mjestu garantira zabavu u poslovanju. A gdje su tu naše vrle institucije koje uvijek rade svoj posao? Nisam baš primjetio kako su nam zatvori puni ovakih poduzetnika. I ako jesu tada novac ne vraćaju. Pitam vas kako da jedan mladi poduzetnik uspije na našem tržištu? Ako će biti kao i ovi do sada tada zbilja može odmah pokrenuti predstečajnu nagodbu.

Nažalost, uvijek je problem u nama ljudi. Mi smo krivi što nas pljačkaju i govore kako je sve okej i evo smo što nismo izašli iz dreka. Još malo, još jedan novi porez i to je to. I vi onda prihvaćate sve manje i manje prava, za svoj novac kupujete sve manje i manje. Ne primjećujete da vam se iz života miču sve one lijepe male sitnice i da vam se život sveo na plaćanje struje i hrane na akcijama. Trpite jer bolje ne zaslužujete, sami ste ovo izabrali.

Bok!

Kako izbiti iz cipela i posljednju kunu bogatim Hrvatima

Eto kako bi Grašo rekao „Bože daj da budem jak, da mi prođe Utorak“ ! Pa dobro, utorak je sutra a s njime i nove naravno više cijene goriva. Osjećam se jako moćno dok točim na jednoj od naših kvalitetnih postaja ili ti benzinskih. Moćno, da moćno jer me svaki put izuje iz cipela cijena tog goriva. Uvijek mi to govori, da pa ti si zbilja bogat kada točiš toliko. Ono kao da umjesto prljave tekućine pune kemikalije teče najfinija belgijska čokolada. A brojčanik se okreće brzinom svjetlosti i uvijek je to nekih 400 kn i više! Rekao bi čovjek pa nisam ništa jeo odakle sad ta perverzna cifra? Pa eto, pitajte našeg financ ministra. On kaže da je to jedini način da se začepi propuh u proračunu. Poznavajući njega to nije kraj.

Naime vidim da su i kumice na placu postale naš najveći problem, one su krive što milijarde fale, što bolnice nemaju za lijekove a hitna za gorivo i doktore. Kumice su krive i za pljačkanje državne imovine i za skoru privatizaciju čitaj prodaju čitaj još tisuće otkaza u Croatia osiguranju, HPB-u i HAC-u. Kumice su sve to zakuhale i zato sada moraju to platiti. A platiti će zmazanim i drhtavim rukama kada budu ukucuvale te basnoslovne cifre u one star trek blagajne koje brzinom svjetlosti bilježe tri mrkve, pol kile salate i dve banane tamo negdje u poreznoj. Jer naravno kumicama se mora stati na kraj. Ima nekoliko velikih kumica u našoj zemlji koje nikome ne odgovaraju dapače tu su vrlo moćne i jake kumice koje imaju malo drugačije fiskalne blagajne. Ali naravno, ma koga to briga. Ajmo udariti po najslabijima, idemo po onima koji stoje na kiši, snijegu, suncu i jedva preživljavaju. Očekujem uvođenje i fiskalnih kasa i onim jadnicima koji kao bogalji prose po državi. Ili onima koji skupljaju boce, eh da njima treba sve uzeti jer i oni moraju dati svoj dio za zdravstvo, školstvo, pa za petice, sedmice, e klase i genšere, smatfonove, ručkove i ostale crne rupe.Uvijek se iznova čudim našim ljudima, pa ispada da svi sve znaju ali nitko ništa ne poduzima. Zapravo ljubomorni smo kada se netko buni jer kao tako mu treba, što on želi raditi a ne plaćati porez? Nije kvaka 22 u tome, kvaka je u neravnopravnosti, kvaka je u nejednakim šansama za život. Zar zbilja mislite da su jednake šanse nekome tko radi u kakvoj državnoj sinekuri i nekome tko svaki dan dere đonove kako bi nešto zaradio i preživio svojim radom. Da, sustav je nakaradan, ne nagrađuje već otima, i to sve u jednoj maloj bari koja se naziva Hrvatska.

Također mi smo kao ljudi spremni gledati kako susjed propada i likovati nad time. Spremni smo gledati kako ga isključuju iz mreže, kako mu dolaze ovrhe i kako mu djeca nemaju lizaljke. Jer tako mu treba zar ne? Ali zato kada nam dolazi netko iz politike pa makar on bio i polupismeni pokvarenjak s referencom goniča ovaca, tada se klanjamo i stenjemo. I spremni smo mu dati ono najbolje što imamo u kući. Eh Hrvati, davno je zaključeno da smo bolje sluge od gospodara. A zašto je to tako? Pa zato jer svi želimo imati puno ali ne daj bože ako se za to trebamo izboriti. Borili smo se nedavno i pobjedili, bože koliko je to davno bilo. U međuvremenu su nas pojeli auti na kredit, fotelje i skijanja na 24 rate. Eh što smo se jeftino prodali. Tako nam i treba zar ne? Neznam da li uopće imamo pojma koliko smo mali i nebitni. No, da ne bi bilo zabune tema ovog bloga su porezi. Dakle kao kriznu mjeru predlažem uvođenje novih poreza kao što je ; porez na dobro raspoloženje – kada se smiješ bez razloga i pjevušiš usput, porez na glupost – kada se družiš ili gledaš glupane (taj će najbolje napuniti kasu), porez na sušenje veša – morati ćemo pomno planirati kada ćemo sušiti veš, porez na lijepo vrijeme – obavezna fiskalizacija Državnog hidrometerološkog zavoda, porez na snijeg – čeka se zima, porez na sve vrste poreza – kao krovni porez, porez na gledanje u prazno – pogled ti stalno mora biti fokusiran, porez na muško-ženske odnose jer ipak zadovoljstvo se plaća zar ne?......

Ah, smisliti ću ja još neki porez a do tada gledajte kako oni koji su nas do ovoga doveli odmaraju na obali u svojim jahtama na koje nisu platili porez i ljetuju u svojim također pod sumljivim okolnostima zarađenim dvorcima. I da oni koji uvode poreze, oni ljetuju za par kuna dnevno. I to sve po planu, s 21 točkom naravno.
Za sada toliko,
Bok!