Ne, ovo nije reklama za pivo. Ovo je zapravo jedna mala crtica kao odavanje počasti lijepom druženju koje kao očevi (i majke) imamo svako popodne u jednom malom parku u Gajnicama. Taj park po ničemu nije poseban dapače mali je i što se dječjih rekvizita tiče skoro pa neupotrebljiv ali ima ono nešto. To su naša djeca i mi. Svako popodne ista rutina, dolazak kući s posla sretni da još radimo i primamo plaću, a onda spremanje i odlazak u park. Naš sin ima svoj novi bic koji smo mu kupili jer je vrlo brzo prerastao onaj najmanji s pomoćnima tako da sada vozi nekoliko brojeva veći ali nemožeš protiv djeteta, on želi i to je to! U tom našem već sad legendarnom parku bez ikavkog dogovora uvijek u isto vrijeme, skupljaju se roditelji kako bi prekratili vrijeme i rashladili se od sada već zbilja tropskih vrućina. Tada se okupljamo i uvijek je to ista stvar, ajmo na pivo! Pivo se ispija na terasi kafića tik uz park tako da uvijek imamo jedno oko na djeci koja se igraju dok mi raspravljamo i uglavnom bistrimo politiku.
Činjenica jest da su to zapravo jako lijepi trenuci koje zbilja valja zabilježiti. Imamo super klince koji su zdravi, mi smo mladi i u snazi, toplo je i da, život je lijep. Gledamo ih kako se igraju, voze te bicikle dok mi zbilja uživamo, smijemo se i pričamo gluposti. Zapravo kada ih gledaš pitaš se u kojem trenutku naš život postane kompliciran te iz jedne iskrenosti i potpune jednostavnosti postane složen, zahtjevan i ispunjen lošim umjesto lijepim stvarima. Klinci su naše najveće blago jer ih gledamo i kroz njih vidimo kako život može biti jednostavan. Koliko nam svega zapravo treba? Da li je dovoljno sjediti na klupici uz pivo, smijati se i veseliti dok ti dijete vozi bicikl i igra se s drugom djecom, sretno i neopterećeno, daleko od briga? Da, to je dovoljno. Naravno ako nije dovoljno jedno pivo, uvijek se naruči još jedno. Kako ne bi ispalo da ja sada tu pišem u ime budućih liječenih alkoholičara napominjem kako mi zaista pijemo pivu ili dvije a ne pet ili 8 dakle nema mjesta moraliziranju. Pivu ispijam jer je vruće i jer ne pijem niti kavu niti sokove a naročito one gazirane koji sigurno nisu zdravi. Klinci su na soku i vodi plus sladoledu.
Ta naša svakodnevna druženja pružaju mi odmak od surove stvarnosti, taj naš park je oaza mira i spokoja gdje je najgore što se može dogoditi pad sa bicikla uz koju modricu ili krastu na nozi. To je naše skrovište od nezaposlenosti, poreza, cijena benzina, punjenja proračuna, kriminala svih vrsta i svih vrsta problema. Bijeg od užarenih stanova i TV dnevnika s lošim vjestima. Hah, a moram se malo i nasmijati, znate ono u dnevniku kada voditelj ili voditeljica kaže nešto u stilu „ a sada malo pozitivnih vijesti“ pa kako je moguće da ti ljudi prenose samo ono loše. Zašto netko od njih ne dođe u posjetu našem malom parku i divnim ljudima koji su tamo sa svojom djecom? Zato što je ovaj svijet umjesto srećom ispunjen krivim stvarima koje htjeli mi to ili ne priznati jako utječu na nas. Naša djeca i mi zbilja ne bi trebali biti žrtve loših postupaka drugih a ako se to i dogodi tada uvijek ostaje park, bicikl, klupica i Pan, zlatni Pan.
Toliko u ovaj tropski dan.
Volim vas!
