eviltwin

Vanjka mi je ispričao kako je prvi put čitao "Vraga" Cvetajeve kad je još bio dijete, da nije razumio ništa, ali nikad ga nije zaboravio. Kasnije ga je čitao više puta, ali nije puno više razumio. Čini mu se da je stvar u tome da ga je uvijek čitao kao dijete, kao prvi put, možda zato što je Cvetajeva u priči dijete, a možda ga i piše kao da je još (ili opet) dijete. U razumijevanju mu nisu puno pomagale ni predvidljive opservacije iz pogovora, da "opredeljenje za Đavola bilo je u Cvetajeve-deteta opredeljenje za prkos, za pobunu..." - Vanjka misli da je to možda prva priča koje se domogao, a u kojoj se ništa nije dogodilo. Vanjka mi je ispričao kako je u Vladivostoku rekao Ruslani: "Hajde da se igramo - ti budi Cvetajeva, a ja ću biti Vrag." Oboje su se vragolasto smiješili. "A kako se to igra?", upitala je, djetinjasto kolutajući očima. Vanjka je odnekud izvukao crvenu džepnu knjigu i pročitao: "Ništa se nije dešavalo. On bi sedeo - ja stajala. I ja sam ga - volela."

credits: vidi ovdje

Slučajno obrisani komentari:

Vanjka je tog dana odlučio izbjeći sve lokalitete, jer je primijetio da ga sumrak uvijek zatekne na raskršćima, a dosadila mu je metafora raskršća, iako je bio upravo na raskršću, metaforički govoreći, ali na raskršću na kojem je postavljen znak obaveznog smjera (ravno, desno ili lijevo - zapravo je svejedno, bitno je tek da je smjer strogo zadan, pa je mogućnost izbora na takvom metaforičkom raskršću samo prividna) i onda mu se učinilo da je to zgodna metafora za čitav život - prividno se nešto bira, a samo te vuku znakovi obaveznog smjera, kojima je naravno moguće prkositi, ali to obično bude neuspješno ili vodi nesreći - i koliko god je pokušavao pobjeći od te proklete metafore, stalno joj se vraćao, kao da je na kružnom toku, pa nikako nije mogao doći ni do točke, a sve bi u tom trenutku dao za jednu malu slijepu uličicu u kojoj bi mogao, zapravo morao, zastati, odmoriti, samo malo, a onda se sjetio jednog spasonosnog zakutka u Ekaterinburgu, svom Ekaterinburgu od kojeg je htio pobjeći, pa je i pobjegao, još dok se Ekaterinburg zvao Sverdlovsk, pobjegao je na jednu malu južnjačku obalu, u jedan ružni lučki grad koji se tada zvao Kardeljevo, na sasvim sličan način na koji se i Sverdlovsk zvao Sverdlovsk, a u krajnjoj liniji i Ekaterinburg Ekaterinburg, pa je tiho kotrljajući u glavi imena sada dalekih, hladnih i pospanih gradova, koje je tog dana tako htio izbjeći, lagano zadrijemao, u čemu mu je svakako pomoglo i potmulo kotrljanje centrifuge stroja za pranje rublja dvoja zatvorena vrata dalje