oslobodi, ne zavedi,
rugla od planinskog
pozamašnog alata.
trinaesta loza i srednji prst,
uguran,
u poprsju svijetlog lica,
nista bolje od seksa,
dokrajcen karakter
sto ne slijedi idolima.
hatidza.
povjerovala i kad nije,
cijedila ruze,
na bokovima branila naslijeđe,
stasom i zenskim teretom u gaćama.



("Marina Abramovic: Balkan Erotic Epic", La Fabrica Galeria)

ti mozes sve.
imas me pravo citati,
brisati me poderanim papirom,
na stotine me nacina pisati.
onako gdje zelis, kada se zoves,
tocno onako kako zvonim ti.
u ovom originalu,
nekoliko vec, ako ne i previse,
prostora oduzimam
i zastajem. ugađas mi savrseno.
necu se vracati,
prostore ne brojimo kad me tiskas
i zato nema ispravaka.
ostavit cu ponesto,
cisto da me prepoznas.
znas kako se po zvucima jednakosti
odbijaju nezeljene rijeci jer se ne uklapaju.
same biljeze da se krizaju uvijek oni
koji se prije vracaju nego stvarno
dolaze ocima jer su ih tako naucili.
ustvari, nikad ti nisam o tome govorila.
htjela bi ti napisati pjesmu.
ti mozes sve.
mozes usutkati nepostojani znak
jer on grmi kad ga nigdje nema.
znas pokrenuti sto je vec krenulo,
ipak je invalidnost tesko zaustaviti.
mozes odluciti koju sabrati glupost
a cije vrijeme prije pojesti.
zapravo ne postoji sto postoji
i ti se slozis. drugacije se,
bez zareza od krakova
pravis ravnine se vidis
shvacas mocno mocnog ne ubija
u svakoj besmislenoj trazim pravu
rijec ovoj cudnoj zbirci znakova
pisem ti da te volim hvala ti
po kutiji bezbrojno i besmislenih
ti mozes sve razumjeti
jer tesko ponavljam se o posebnosti
da pisem to samo vladari znaju
a to si ti dvor prve slike
nema je nigdje da se moze kopirati.

kao kad je umirala kuja,
evo i sutradan opet,
nitko za smrt ne mari.
s postovanjem klone,
kroz kose i znoj
kad te ubija
a osjecaj je uvijek isti.
kronika razastire oblizane
logicnosti tijela,
razapeto, kao da se nista ne događa.
smrt poslije zivota,
umire se kad si mrtav
i vapije
sve do jedan pomorac
Sličnog oceana.

(http://www.flickr.com/photos/ramdiboy/4001405916/, Mio Cade)

da se pišem velikim slovom
i da idem.
gdje mi se ne ide,
ne idem i da...
ne mogu, mogu sto mogu,
meni se ovdje ne odlazi.
meni malim slovom ja.
ja sam televizija
i umjetnost,
nisam bajka iz price,
kosulja u bijelom gospodinu.
ja sam meni na osobnoj kulturi,
i nisam kako si ti.
kako si humor i kako si vaga.
da sam kako sam,
jer nisam ono ja,
ja sam ovo ja u meni.
tornado.
kruznica.
silikon.
meni se ondje ne dolazi.
meni struji,
ne kolicini po mjeri,
meni za boga miloga.
UNDP.
ECB.

pameću odjeven,
u sudoperu potrazio komad sudbine,
jer da znanjem peres pojavu smrada,
u blatu cistih ne bi bilo.

(http://www.flickr.com/photos/e-nikkos/357936196/, Nicolas Ariel Zonvi)