|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
*glazbu
*fotografiju
*slikanje
*film
*putovanja
*oblake
*knjige
* životinje
*Slavonski Brod
ŽIVOTNI MOTO
"Samo živi, samo budi
Svi odgovori doći će sami!
Samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami!!!"
everly92@hotmail.com
everly@net.hr
"Uzmi jedan tren
I drži ga u slici.
Napravi taj svijet
Kakav treba biti."
BOA, 7 koraka za ples
Slavonski Brod: Svijet kojeg više nema
Kažu da grad čine ljudi, a ne zgrade.
Ne znam je li toga svjestan šesnaestogodišnji dječak koji stoji u sjeni visoke žute zgrade austro-ugarskog tipa. Kako bilo, baš u tom trenutku, on se neće složiti s tom tvrdnjom, jer osjećat će mirise ranog ljetnog jutra, sunce koje preko krova te iste zgrade obasjava svijet iza njegovih leđa, tvrdoću i laganu prašnjavost sivog asfalta i gledat će u potamnjele žvakaće gume zgažene i stvrdnute na pločniku, jedva vidljive rupice u fasadi, zahrđali smeđi oluk, mozaik od kamenčića različitih nijansi iste boje pri dnu zgrade...i u trenutku kada ponovno pogleda u pločnik, učinit će mu se da se odvojio od svog tijela i da negdje iz zraka vidi tu scenu: dječaka kako stoji na uglu, ispod visoke zgrade, na beskrajno pustoj ulici u nedjeljnu zoru, gleda u asfalt i doživljava jedan od onih slatkih i smiješnih trenutaka dječačkog prosvijetljenja: osjeća, punim tijelom, kako je u Slavonskom Brodu.
Sve je isto kao u rano ljetno jutro u njegovom gradu, kao i u većini drugih gradova zasigurno, ali ipak i drugačije jer - ovo jutro, ovaj asfalt, ono drveće s druge strane ceste, ova zgrada i onaj pljusak vode koji se čuje u daljini su - Slavonski Brod.
Dvominutnu potpunu tišinu napokon poremeti Alenovo kreveljenje. Fenomenalnog imidža, u crnim trapericama, crnoj majici Iron Maidena i sa zelenim ribičkim šeširom, izlazi iz onog drveća i pretrčava praznu cestu.
- Jebote, kak možeš tako dugo pišat? I zaš nisi pišo doma nego pet minuta poslije u gradu?
- A vi Karlovčani ste neki fini momci?
- Odjebi
Smijemo se.
Dok šetamo uspavanim Slavonskim Brodom, dok sunce postaje jače, a mirisi suhe trave, prezrelog voća, vlažnih haustora, vodenih biljaka i pregrijanog lima prekrivaju ulicu, sve manje mrzim pecanje.
Do jučer navečer o pecanju nisam imao baš nikakvo mišljenje, ali od trenutka kada je, meni koji sam u Slavonski Brod stigao vlakom u 22.30, Alen najavio da se dižemo u četiri i idemo na pecanje, duboko sam ga mrzio.
Sada mi je pomalo lijepo.
- Dođi - viče Alen smijući se i opet pretrčava cestu. U nekom malom parku penjemo se na vrh klupe, lagano odižemo na prste i kroz krošnje mi pokazuje neku zgradu.
- Znaš 'ko tu živi? Silvio! - smije se.
Upoznali smo se na moru. Alen, Emir i Marija bili su toliko simpatični da sam im se predstavio nakon otprilike tri minute prvog boravka na plaži, a Silvio je legenda. Silvio ima zelene kupaće s tigrastim uzorkom, Silvio ima brčiće i Silvio misli da je najveći zavodnik svijeta. Ima tamo neka golema guma u moru na koju ponekad ode puno ekipe, pa se zajebavamo, rušimo i slično. A ponekad ode i Silvio sam i stoji sav nauljen, prekriženih ruku, valjda da djevojčice na plaži proplaču od želje da diraju njegovo tijelo.
Kad odem doma, ne prođe ni 2-3 dana, a stižu mi pisma od Alena i Marije. Oboje veći dio pisma posvećuju svemu što je rekao ili napravio Silvio.
Kad imaš šesnaest, prijateljstva su laka i brza i sasvim prirodno djeluje situacija u kojoj samo par tjedana nakon prvog susreta na plaži, putuješ vlakom prijatelju koji te čeka na stanici kasno navečer i raduje ti se kao da ste zajedno proveli cijeli život.
A drugog jutra šećete pustim brodskim ulicama i u daljini se vidi crvena zgrada.
- E, a tamo ti je Marija, da je budimo? - ne pita, nego sretan zbog svoje ideje već trči prema tamo.
Brođani trče. To je prvi zaključak.
Marija živi na drugom katu i Alen baca sitne kamenčiće u njen prozor. Možda je šest sati ili tako nešto.
Ja sam kao skriven, prvi i zadnji put u životu. Ne postoji idiotskija stvar nego biti skriven. Netko stoji i baca kamenčiće u prozor, netko drugi se na taj prozor javlja, a ti poput najgoreg kretena stojiš i čekaš da te pozovu, da onda još kretenskije izađeš.
Dok Marija prijeti Alenu najgorom zamislivom smrću, ja se kao pojavljujem, duboko svjestan idiotizma cijele situacije. Ona je, srećom, još uspavana, pa samo stavlja ruku na usta i točno sedam minuta kasnije istrčava (Brođani trče!) iz ulaza, pomalo raščupana, s načetom jabukom u ruci, razvučenim "heej" i malom mrljicom od kaladonta na rubu usana.
Kasnije, provlačimo se kroz neke male zelene ulice pune vrtova, prema rijeci. Svijet miriše na vodu, na biljke, svijet nastanjuju neki obični, dobri ljudi s kojima se domahujemo, pričamo o ljetu, vodi i ribama, nude nas kavom ili rakijicom iz minijaturnih čašica.
Još kasnije, puno kasnije, pod majicom, na ramenima osjećam rijeku, dok sjedimo na Korzu i miješamo bambus. Večer je puna obećanja, dok iz obližnjih kafića trešti muzika, uglavnom nekakav rock, a mi sjedimo u sjeni, Alen, Emir, Marija i ja u crnim majicama na bendove, a Silvio u šarenoj košulji, s tri raskopčana gumba.
Neki ljudi tu su upravo u onom trenutku kada si najviše trebate. Osjetite ogromnu povezanost i provedete nekoliko predivnih dana zajedno, točno koliko treba da pomislite kako se nikada nećete razdvojiti.
Onda dođu ratovi, a dječaci i djevojčice i ne znaju baš najbolje kako s ratovima. Pisma postaju kraća, pisma postaju rjeđa, a onda jednog trenutka osjetiš da ti više i ne nedostaje pismo, već da te tek žalosti puka činjenica da ti više ne nedostaje. Ništa nije tako nefer kao onaj osjećaj da su se nasmijani dječak koji te kasno navečer čeka na željezničkoj stanici i zgodna djevojka koja u šest ujutro u roku pet minuta istrči iz ulaza da provede s tobom dan pretvorili u nejasno poznata lica u masi ljudi u nekom stranom gradu. Ali, ništa nije ni tako neizbježno, kao činjenica da će se takve stvari ponekad događati.
No, jedno je znati, a drugo je shvatiti. Jer, znao sam i da ne valja ponovno otići u Slavonski Brod. Šesnaesta godina je lijepa samo zato što se nikada neće ponoviti, posljednje ljeto mira idealizirano je samo zato što je nakon njega došao rat, a lijepe uspomene morale bi ostati samo i jedino to - uspomene.
Na Korzu danas trešte narodnjaci, tek poneki vatreni alternativac usudi se pustiti Magazin i tako sablazniti okolinu. Dječaci ne trče po pustim brodskim ulicama i ne bacaju kamenčiće u djevojačke prozore u šest ujutro.
Samo su oni ljudi uz rijeku još uvijek dobri. Nepovjerljivi, ali dobri. Tako to bude, kad živiš uz rijeku znaš da sve prolazi osim rijeke same.
Kažu da grad ne čine zgrade, nego ljudi.
Možda su i u pravu.
Samo, nije mi jasno zašto onda, kada na uglu visoke žute zgrade spustim pogled, vidim tamne žvakaće zalijepljene za asfalt, malo poveći komad otpale fasade i suhi zahrđali oluk, iza sebe začujem glasove i smijeh nekih dragih lica. Zašto onda u Slavonskom Brodu, ako zažmirim, mogu osjetiti ljeto, rano nedjeljno jutro, Alenov osmijeh, mrljicu kalodonta na rubu Marijinih usana, čuti Emirov bosanski naglasak, vidjeti kako se Silvio šepiri sa svojim brčićima.
Zašto, napokon, od pogleda u jedan običan komad asfalta, na jednom običnom uglu, mogu osjetiti knedlu u grlu zbog smrti jednog svijeta koji nikad nije bio moj?
U slučaju da vam je to možda palo na pamet-ne, nisam ja napisala ovaj tekst. Pročitala sam ga kod Lovca u žitu i moram priznati da sam na kraju i ja osjetila tu "knedlu" u grlu i odlučila jedan post posvetit svom gradu. Ne namjeravam vam pričati o geografskom položaju, (ne)razvijenosti industrije i sl. Želim vam pričati o onome što me veže za taj grad. Ja ne bih rekla niti da su to ljudi niti da su to zgrade. To su one male stvari koje čine moj svijet. To je ono sunčano ljetno jutro ispunjeno mirisom trave, osmijeh neznanca, popodnevna šetnja zelenim uličicama, miris kestena kraj samostana, večer provedena s društvom uz pjesmu, priče iz mladosti mojih roditelja, bakino zeleno dvorište, školske klupe, prve simpatije... I nekako kroz svaki dan proveden u Brodu osjećam da je ovdje moje mjesto pod Suncem. Kažu da je to zbog toga što je ovo najintenzivniji period mog života i da je to normalno zbog toga što me prijatelji, škola, obitelj i dr.vežu za Brod.Možda su i u pravu, ali ja ne mogu zamisliti jutro kada ću izaći iz nekog drugog haustora u nekom stranom gradu i neću vidjeti Puslicu ili ona nasmiješena lica neznanaca koji šetaju Širokom, ne mogu zamisliti samotna podneva bez kilometarskih šetnji gradom s Vale ili bilijara u Derbyju umjesto kazališnih predstava.
Ja ne želim da moj svijet nestane...
Pozdrav svim mojim Brođanima koji vole svoj grad