Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista
četvrtak, 29.11.2007.
Danas je Dan Res publike...
Da, danas je u nekoj državi bio Dan Republike...
Res publike... Res pubichne... kakogod.
Svira Zabranjeno Pušenje i jede se grah... Pogleda se Das ist Walter i pati se od Yu nostalgije, tko pati naravno.
Neki ne pate od iste, nego od razočaranja recimo rezultatima nedavnih izbora kad se stvarno čini da nas da prostite j... u zdrav mozak.
O državi ne odlučuju dvije najjače stranke ni volja birača nego manjine i stranka koja je u odnosu na prošle izbore među gubitnicima izbora.
Hrvatska realnost.
A res publika day je još jedna prilika da shvatimo kako živimo u državi koja u najmanju ruku ima gljivičnu infekciju. Res publike Res pubichne...
Analogija je isforsirana, ali ova država i tako funkcionira kao lokalna birtija.
A sada ...
Svima sretan dan Rezajeba... Jer se kod nas zajebi vrte na repeatu.
Zato je dobro imati kamo se vratiti kad nam raznorazni Ive, Đurđe i Zorani napokon dozore i reći...
Draga, HVALA NA KAVI. . . :D
nedjelja, 18.11.2007.
Ugodna promjena
Čini mi se kako živimo na kredit.
Kupujemo kuće, aute, odjeću i hranu.
Pa što?
Tek sad počinje pjesma
jer nisam od tih.
Kupujem dane,
zajedno s tobom.
Kupujem osmijehe
i lijepe trenutke,
kupujem sve što mi daješ
i dobro i loše i ne žalim
poneke inflacije ili dodatnih,
tako potrebnih kamata.
Ne brini,
naše rate ne vise po bankama,
naše emocije se ne skupljaju
na šalterima.
Ne draga,
mi nismo od tih
i želim pamtiti svaki dan
u kojem smo se zagrlili,
u kojem smo se smiješili
i svaki trenutak u kojem
smo se, znaš, onako
zaljubljeno gledali.
Gomilam nas unutar sjećanja
i urezujem incijale na trenutke.
Divno je što oni lijepi ostaju
jače urezani....
Lijepo je kad ljubav
dođe na naplatu.
četvrtak, 15.11.2007.
Nepovezanosti
Cijenjena gospodo i poštovane dame,
pišem Vam ovo u najboljoj namjeri
i ne želim da me se krivo shvati,
Zavjesa se podigla i uzeo sam slobodu
da Vas zamolim da konačno zastanete
barem na trenutak.
Bijele pahuljice na prozoru glume kamikaze,
a škripe kočnica jurećih automobila bude me
iz ne baš naročitog sna.
Ne fatalno, zasad.
Opustite se,
ne mora ova zima biti tako loša
ako joj date priliku da Vas zagrije
i ako shvatite kako se nitko od nas nije
maknuo dalje od početka.
Samo su pitanja drugačija,
malo smo se promijenili
i ogledala ne pričaju
sasim istu priču...
Na kraju predstave
vjerojatno nismo
ništa pametniji.
Samo se
zavjesa
u tišini
spušta.
utorak, 13.11.2007.
Dakle, još jedna dobro započeta noć je iza mene...
dobro započeta... nekoliko čepova pluta i mirisi jabuke...
a kraj... o kraju neću... ne želim. nije svaki kraj happy end.
Pa ni ovaj.
Zvoni telefon. A kod telefona uvijek ima problema jer glasovi nikad neće reći konkretne stvari. One se rezerviraju za oči u oči komunikaciju. Možemo reći da smo smo karikature, ali ja vjerujem da smo više od toga. Da smo imali više od toga. Neka bude kako želiš. Sjedni na stolicu na koju je obješena jakna i uživaj. Bez mene. Možeš me nazvati primitivcem, možeš me nazvati tradicionalnim ali gledam na nas kao par, kao dvoje ljudi koji se vole. Sloboda postoji, ona je tu ali ja sam nekako uvijek gledao na nju kao na izbor slobodne volje. Znam da ti se ostajalo i da si htjela biti tamo. Ali meni nije, ja sam htio otići u svoje zidove koji su mi nakon svega signalizirali spas. Moj vrat nije od mesinga a napravio sam i preko nekoliko zajeba. Samo večeras. A čak i nisam toliko popio... Vjeruj mi. Odgojen sam na način u kojem dvoje ljudi koji su zajedno i odlaze zajedno i ustraju zajedno i hrabre se i žive - zajedno.. Možda je to iz tvoje perspektive krivi način ali ja drugačije ne znam.
Zvoni telefon. Zove netko tvoj, mama možda... ali ja nisam tu, ne postojim. Skrivaš me kao da sam blago ispod jastuka. Nisam faktor u tom aspektu tebe. Neka bude. Nas dvoje nismo zajedno.
Zajedno smo tamo, u prostoru podijeljenom ormarima, ali ja bih otišao.. zajedno s tobom. Dalje, negdje mnogo dalje... Ali tebi se ostaje i bez obzira na to što mi jesmo par, jesmo zajedno to nije važno jer ja podrazumijevam da idemo zajedno. Voliš me, volim i ja tebe i to puno ljepše zvuči nego što izgleda u praksi. Zajedno smo tamo, u prostoru podijeljenom ormarima ali ja bih išao a ti bi ostala... ja moram otići ti želiš ostati... ali podrazumijeva se da moram pitati. Oprosti što nisam pitao, oprosti na pretpostavci. Pretradicionalistički sam odgojen i mogla bi me u tom kontekstu nazvati šovinističkom svinjom, ali mislio sam, molio sam da odemo zajedno. Ti ostani ako želiš, ali želio sam da barem malo trenutaka budemo sami, a to ne mora nužno ukljućivati seks, nije svaka samoća nužno blud.
Ostala si, ja sam otišao. Nakon svih razgovora još jedan od slučajeva gdje mi nismo par, gdje nismo zajedno. Tebe smeta pretpostavka, mene smeta tvoja negacija nas... neka bude. Imaj svoju samostalnost u tom smislu, nije da ju ne mogu prihvatiti ali su mi neke stvari jasnije. Nikad nećemo biti jedan od onih parova koji zajedno odlaze jer su želje različite i rijetko se poklapaju. Možda je bolje da nas nema i da nađeš nekoga tko to može prihvatiti. Ja ne mogu... Napiši ponovno "dobro" na ploču na ovaj prijedlog i zatvori vrata iza sebe. Živio sarkazam... Ostani iako smo negdje zajedno... Otići ću sam u noć i neću se vratiti. To možeš pretpostaviti.
Samo mi je žao što nisam pijan. Ovaj bi tekst imao tipfelera, a mi....
mi bismo funkcionirali bolje.
Mi nismo par, mi nismo zajedno tvoja je odluka samostalna i ako smo negdje zajedno ti ostani...
ostani bez obzira na sve i uživaj.... moja soba je meni dovoljna ionako pretpostavljah
da je sve ovo skupa predobro i da ću prije ili kasnije ostati
sam.
nedjelja, 11.11.2007.
Čežnuća
Tramvaj je polako isčezavao u večernja svjetla velikog grada. S njega je sišla Vivian Leigh i pohitala prema kući svoje sestre nesvjesna da će je tamo dočekati pomalo primitivni i strašću ispunjen Marlon Brando.... Nikad nisam zaboravio upečatljiv početak filma o čežnji... I sad mi se vraća poput flashbacka... Znam da je pomalo dosta i znam da dolazi vrijeme za promjene, ali u svijetu koji mijene teško prihvaća i ja sam postao odavno ispjevan, ofucan pjesmuljak... Doći će kao što uvijek dođe neki protestni pjevač da pjeva o krvi, blatu i znoju, svim mastima premazanim političarima i ženama koje znaju kako voljeti i tek će se onda vidjeti koliko izlizana ploča preskače... A danas nitko ne sluša ploče, svi imaju MP3 playere i zaboravili su ono pucketanje koje je tako često pratilo ljude kroz život. Jer i on pucketa i njegov zvuk nije savršen.
Nisam ni ja, nismo ni mi. Svi imamo svojih mana a sad uz zvuke duboka glasa jednog pjevača koji se proslavio zatvorskim bluzom seciram sebe poput žabe u metamorfozi. Princ je nestao i zastao sam negdje na pola puta i ne mogu dalje. Bez obzira koliko se trudio. Bolje je priznati nego se pretvarati. Ono jedino što iskreno znam je da te volim. Ali čini mi se kao da si se i ti ukrcala na tramvaj s početka priče... Kao da i ti za nečim čezneš i iako ja nisam kao Stanley Kowalski nekad se zamišljam kako u potkošulji, na kiši, ispod tvog prozora izvikujem tvoje ime. Bez obzira koliko ti ne voliš da se ono izvikuje. Znam da nismo sami na svijetu i znam da nekad i dubok glas zatvorskog bluza počinje zamarati, da nekad i ono najljepše postaje dosadno i da ni mi nismo izvan toga. Nekad zamišljam nas dvoje kako stojimo u krugu. Zatvorenom krugu u kojem postojimo samo mi. Ali, kao što je rekao Enes, točka izvan kruga se ruga... Rugamo se i mi svemu što nas objektivno smeta ali vidim da tramvaj i dalje vozi... Nisam od onih koji će ispunjavati sve želje, dobri su duhovi ostali u bajkama, ali sve više shvaćam da ti ono što imamo nije dovoljno. Da želiš imati i ono malo slobode jer nisi ptica koja može letjeti samo na komadiću neba, a ja mislim da nemam snage da te pratim. Da posustajem. Možda ćeš ti stvarno otići do neke druge stanice koja neće ništa značiti, a ja ti i dalje neću prestati vjerovati ali mislim da su u ovom trenutku tvoja krila šira od mojih. Letiš bolje, letiš više... Ja samo dobro glumim, a u stvarnosti mi se ne da... ništa osim nas i možda pokojeg stiha. Tu je osnovni problem.
A alkohol je kurva i tako dobro gradi iluzije da se nekad prepadnem njihove realističnosti. No, ponekad on otvori i vrata iskrenosti više nego bilo što drugo. Ti moraš letjeti tamo kamo ja očito ne mogu, ne želim ili nemam snage... Stvari se mijenjaju i očito više nemaju tako dobar zvuk kao prije... Očito smo zadnjih mjeseci zaboravili pucketanje...
Dva pitanja ostaju za kraj...
Da li tramvaj i dalje vozi na ovoj relaciji?
Je li istina da ploče imaju najkvaitetniji zvuk?
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.
Ukoliko imaš više za reći (mail)
Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs
some things that should be seen
lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK