Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista
nedjelja, 11.11.2007.
Čežnuća
Tramvaj je polako isčezavao u večernja svjetla velikog grada. S njega je sišla Vivian Leigh i pohitala prema kući svoje sestre nesvjesna da će je tamo dočekati pomalo primitivni i strašću ispunjen Marlon Brando.... Nikad nisam zaboravio upečatljiv početak filma o čežnji... I sad mi se vraća poput flashbacka... Znam da je pomalo dosta i znam da dolazi vrijeme za promjene, ali u svijetu koji mijene teško prihvaća i ja sam postao odavno ispjevan, ofucan pjesmuljak... Doći će kao što uvijek dođe neki protestni pjevač da pjeva o krvi, blatu i znoju, svim mastima premazanim političarima i ženama koje znaju kako voljeti i tek će se onda vidjeti koliko izlizana ploča preskače... A danas nitko ne sluša ploče, svi imaju MP3 playere i zaboravili su ono pucketanje koje je tako često pratilo ljude kroz život. Jer i on pucketa i njegov zvuk nije savršen.
Nisam ni ja, nismo ni mi. Svi imamo svojih mana a sad uz zvuke duboka glasa jednog pjevača koji se proslavio zatvorskim bluzom seciram sebe poput žabe u metamorfozi. Princ je nestao i zastao sam negdje na pola puta i ne mogu dalje. Bez obzira koliko se trudio. Bolje je priznati nego se pretvarati. Ono jedino što iskreno znam je da te volim. Ali čini mi se kao da si se i ti ukrcala na tramvaj s početka priče... Kao da i ti za nečim čezneš i iako ja nisam kao Stanley Kowalski nekad se zamišljam kako u potkošulji, na kiši, ispod tvog prozora izvikujem tvoje ime. Bez obzira koliko ti ne voliš da se ono izvikuje. Znam da nismo sami na svijetu i znam da nekad i dubok glas zatvorskog bluza počinje zamarati, da nekad i ono najljepše postaje dosadno i da ni mi nismo izvan toga. Nekad zamišljam nas dvoje kako stojimo u krugu. Zatvorenom krugu u kojem postojimo samo mi. Ali, kao što je rekao Enes, točka izvan kruga se ruga... Rugamo se i mi svemu što nas objektivno smeta ali vidim da tramvaj i dalje vozi... Nisam od onih koji će ispunjavati sve želje, dobri su duhovi ostali u bajkama, ali sve više shvaćam da ti ono što imamo nije dovoljno. Da želiš imati i ono malo slobode jer nisi ptica koja može letjeti samo na komadiću neba, a ja mislim da nemam snage da te pratim. Da posustajem. Možda ćeš ti stvarno otići do neke druge stanice koja neće ništa značiti, a ja ti i dalje neću prestati vjerovati ali mislim da su u ovom trenutku tvoja krila šira od mojih. Letiš bolje, letiš više... Ja samo dobro glumim, a u stvarnosti mi se ne da... ništa osim nas i možda pokojeg stiha. Tu je osnovni problem.
A alkohol je kurva i tako dobro gradi iluzije da se nekad prepadnem njihove realističnosti. No, ponekad on otvori i vrata iskrenosti više nego bilo što drugo. Ti moraš letjeti tamo kamo ja očito ne mogu, ne želim ili nemam snage... Stvari se mijenjaju i očito više nemaju tako dobar zvuk kao prije... Očito smo zadnjih mjeseci zaboravili pucketanje...
Dva pitanja ostaju za kraj...
Da li tramvaj i dalje vozi na ovoj relaciji?
Je li istina da ploče imaju najkvaitetniji zvuk?
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.
Ukoliko imaš više za reći (mail)
Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs
some things that should be seen
lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK