Tramvaj je polako isčezavao u večernja svjetla velikog grada. S njega je sišla Vivian Leigh i pohitala prema kući svoje sestre nesvjesna da će je tamo dočekati pomalo primitivni i strašću ispunjen Marlon Brando.... Nikad nisam zaboravio upečatljiv početak filma o čežnji... I sad mi se vraća poput flashbacka... Znam da je pomalo dosta i znam da dolazi vrijeme za promjene, ali u svijetu koji mijene teško prihvaća i ja sam postao odavno ispjevan, ofucan pjesmuljak... Doći će kao što uvijek dođe neki protestni pjevač da pjeva o krvi, blatu i znoju, svim mastima premazanim političarima i ženama koje znaju kako voljeti i tek će se onda vidjeti koliko izlizana ploča preskače... A danas nitko ne sluša ploče, svi imaju MP3 playere i zaboravili su ono pucketanje koje je tako često pratilo ljude kroz život. Jer i on pucketa i njegov zvuk nije savršen.
Nisam ni ja, nismo ni mi. Svi imamo svojih mana a sad uz zvuke duboka glasa jednog pjevača koji se proslavio zatvorskim bluzom seciram sebe poput žabe u metamorfozi. Princ je nestao i zastao sam negdje na pola puta i ne mogu dalje. Bez obzira koliko se trudio. Bolje je priznati nego se pretvarati. Ono jedino što iskreno znam je da te volim. Ali čini mi se kao da si se i ti ukrcala na tramvaj s početka priče... Kao da i ti za nečim čezneš i iako ja nisam kao Stanley Kowalski nekad se zamišljam kako u potkošulji, na kiši, ispod tvog prozora izvikujem tvoje ime. Bez obzira koliko ti ne voliš da se ono izvikuje. Znam da nismo sami na svijetu i znam da nekad i dubok glas zatvorskog bluza počinje zamarati, da nekad i ono najljepše postaje dosadno i da ni mi nismo izvan toga. Nekad zamišljam nas dvoje kako stojimo u krugu. Zatvorenom krugu u kojem postojimo samo mi. Ali, kao što je rekao Enes, točka izvan kruga se ruga... Rugamo se i mi svemu što nas objektivno smeta ali vidim da tramvaj i dalje vozi... Nisam od onih koji će ispunjavati sve želje, dobri su duhovi ostali u bajkama, ali sve više shvaćam da ti ono što imamo nije dovoljno. Da želiš imati i ono malo slobode jer nisi ptica koja može letjeti samo na komadiću neba, a ja mislim da nemam snage da te pratim. Da posustajem. Možda ćeš ti stvarno otići do neke druge stanice koja neće ništa značiti, a ja ti i dalje neću prestati vjerovati ali mislim da su u ovom trenutku tvoja krila šira od mojih. Letiš bolje, letiš više... Ja samo dobro glumim, a u stvarnosti mi se ne da... ništa osim nas i možda pokojeg stiha. Tu je osnovni problem.
A alkohol je kurva i tako dobro gradi iluzije da se nekad prepadnem njihove realističnosti. No, ponekad on otvori i vrata iskrenosti više nego bilo što drugo. Ti moraš letjeti tamo kamo ja očito ne mogu, ne želim ili nemam snage... Stvari se mijenjaju i očito više nemaju tako dobar zvuk kao prije... Očito smo zadnjih mjeseci zaboravili pucketanje...
Dva pitanja ostaju za kraj...
Da li tramvaj i dalje vozi na ovoj relaciji?
Je li istina da ploče imaju najkvaitetniji zvuk?
Post je objavljen 11.11.2007. u 01:04 sati.