Trebam zamjenske uši
Svakakve sam doktore već upoznao, ali sad prosto ne znam kome da se obratim. Jer ja IMAM namjeru gledati ovo nogometno prvenstvo i dalje, a ne znam kako ću. Pošto moje uši i moja glava ne mogu više. Vuvuzele me izluđuju više od Brune Kovačevića. Kakvo bogatstvo bi netko zaradio da je samo izmislio umjetne uši poput onih 3D naočala! Danas je režiser pokazao talijanskog kikića na tribinama s naušnjacima koje nose aerodromski tehničari. Svaka čast starcima. Da sam ja dječji pravobranitelj, stavio bih tu fotku na naslovnicu godišnjeg izvješća. Kad nakon utakmice pođem u krevet, legnem s rojem bumbara koji mi zuji u glavi. Ne pomaže da se trudim misliti o mrtvoj prirodi, Mrtvom moru, i trapistima. Znam, možeš ubiti ton i gledati na mute. Samo što me to ne zanima ni približno. Ja hoću čuti navijačku pjesmu i poklič s tribina. Video igre me ne zanimaju. 78. u Argentini navijački puk bi na utakmicama domaće reprezentacije zatrpao teren nebeskoplavo-bijelim papirićima i nebo je padalo na zemlju. To je pozdravilo igrače kad bi istrčali na teren, a dalje se igralo, makar i na travi boje neba. I čulo se kako publika diše. Danas se čuje samo kako publika puše. Sutra igra Brazil. Nekako je zaštitni znak njihovih utakmica da s tribina odjekuje samba. Sutra – vuvuzele s onim jednim tonom i bez ritma. Iz kojekakvih razloga nikad nisam navijao za Brazil, ali falit će mi sutra ona jeka. Nisam nešto volio ni Engleze, ali njihova pjesma s tribina je nogomet – kome to neće faliti, taj nogomet tako i tako ne gleda. Kud ćeš većeg dokaza da nije dobro kad čitav narod puše u isti rog. Dolje vuvuzele! Ajde, možda je to grubo. Ali, brate, onda barem malo tiše! |