Štramac
|
Već odavno je jasno da se naše vodeće političke stranke teško mogu razlikovati po ikojem svjetonazorskom ili ideološkom kriteriju. Sasvim je očito da se problem ne da riješiti političkom amputacijom Milana Bandića ili Ive Sanadera, sva da oni (ili slični) i prihvate žrtvu kralja ili odigraju damin gambit. Zaista, što je demarkacijska linija, što je socijaldemokratsko ili demokratsko u partiji, odnosno zajednici? Uz najbolju volju i naivnu dobronamjernost, jedina bi se razlika koju prosječni birač može (dobrohotno) prepoznati dala svesti na obranu demokratskih ili urbanih, odnosno, nacionalnih ili državotvornih interesa. Na stranu sad što su obje ove atribucije mitske i iracionalne i što obje nastoje živjeti same od sebe bez stvarnog sadržaja i ideje. Nego, zaista, što stvarno dobiva parlamentarne izbore u Gospiću ili u Čakovcu? Vjeruju li Ličani i Međimurci da biranjem ove ili one stranke stvarno biraju koncepciju? Ideologiju? U najboljem slučaju oni odlučuju o tome hoćemo li malo više pozitivne diskriminacije ili malo manje. U jednoj interpretaciji to se zove borba protiv korupcije, a u drugoj korupcija; eto, na to se svodi. Krizno vrijeme traži nove napore i nove ideje. Blagotvorni početak bi bio da barem artikuliramo svjetonazorsku i socijalnu platformu. Da barem otprilike osmislimo ljestvicu društvenih vrijednosti i iz toga izvedemo ekonomske postulate. To niti je lagano, niti postoji formula. A nužno je – to demokratski princip (ako u njega vjerujemo) podrazumijeva kao jedan plus jedan. I jednako je hitno. Ne samo zbog brodogradilišta i golf-terena, nego zbog nas kakvi jesmo i kakvi ćemo biti. (Da li mi stvarno želimo proslavljati dan maturanata tako da šestorica pred nastavničkim vijećem skinu gaće i pokažu guzice? Da li mi stvarno želimo da na jumbo plakatima jedan madrac izvodi felacio nad drugim madracem pod devizom „spremna za sve položaje“? [Jadan je autor ove reklame jer misli da je hrabar. Zapravo je kukavica jer inzistira na ženskom rodu madraca u klečećem položaju.]) U tobožnjoj slobodi sad smo svjedoci potpune zbrke u artikulaciji ičega do čega nam je stalo. Pa protestiramo u Varšavskoj, a skoro nitko od protestanata nema pojma protiv čega se zapravo protestira. Tko je prava adresa, tko je kriv i tko je prav. Što je ideološki dobro i prihvatljivo? [Korupcija javnih službi je uvijek prisutna, to je lagana meta; nego, što dalje?] Tko zapravo raspravlja o izlasku iz krize? O svjetonazoru, o općim principima i izvedenim ekonomskim posljedicama. O strategiji. Trenutno, čini se jedino GSV. Tko je GSV? Malo vlada u liku Kalmete i Šukera te nekih činovnika, malo poslodavci u liku (današnjeg ministra) Popijača ili Kuštraka, malo sindikati. Koji sindikati i što su sindikati? Koliko su vjerodostojni i kompetentni? Artikulirani? Kako možemo znati da čelna pozicija u sindikatu nije samo katapult u bijednu sinekuru saborskog zastupnika (kako to pokazuje slučaj Kunst)? Stvarno, što su naši sindikati, zapravo? Takvo, dakle, GSV drži ključeve našeg budućeg budžeta i naše ukupne ekonomske i socijalne politike. Ono je u stvari, jalovo kakvo jest, samo paravan. Što je, doduše, i u redu. Jer tim ljudima nitko nije dao stvarni mandat da upravljaju zemljom. Nego, pravo je pitanje: upravlja li itko ovom zemljom? Ima li itko tko osim privilegija vlasti ima na umu neki plan, neki društveni dogovor, neku socijalnu i ekonomsku platformu i neki cilj? Pravda i pravednost te borba protiv korupcije nisu plan, to je zadaća. Plan bi bio nešto kao ponuda društva u kome želimo živjeti, pa neka košta što košta. Neka koncepcija i kreacija. Neki društveni dogovor kojem ćemo prionuti. Zasad se čini da je jedini plan kojeg provodimo onaj „ti si za madraca, ne za mudraca“- ubogi bivši saborski zastupnik nije ni znao da će njegova prljava doskočica zaživjeti i na jumbo plakatima Traži se ideja i dogovor te snaga da se ta ideja provede. Pa, majku mu milu, neće valjda bit da smo svi za madraca! |
