Terapeutska košarka
|
Terapeutsko jahanje je možda dobro ali, sorry, naspram terapeutske košarke to je više kao uvela kamilica. Terapeutska košarka te sveobuhvatno oduzme nakon samo 4x10 min. Kad to prebrodiš ukaže ti se život u svoj svojoj punoći: pronađeš riječ isprike za stranke i Sabor te prosto pomisliš da je i gradonačelnik čovjek. Ne samo da ni Mravka ne bi zgazio, nego nađeš koju toplu riječ i za dekana Ekonomije. Vidiš recesiju kako pada u recesiju, people shaking hands, wonderful world i sunce na prozorčiću. U stvari, jedva čekaš sutra vidjet novu epizodu „Nesalomljivih“. Ne bi bilo pravedno ne spomenuti glavne junake. Jasmin Rotirko Repeša Današnji juniori znaju što im je činiti da postanu reprezentativci: kad zabiju koš trčećim korakom uputit se na klupu za rezerve. Petorka nakon dvije minute radi taktički faul da se izvrši nužna izmjena: vodeći strijelci van, nezagrijani narod na teren. Pravilo br. 2: Kasun ne igra u zadnjoj četvrtini. Pravilo br. 3. Ako pođe po dobru, uputi Roka i Planinića da igraju napad jedan-na-pet. Ako pođe po lošem pusti igrače da očajničkim pogledom traže kontakt s trenerom da vide trebaju li faulirat ili ne – nek se čeliče! Nikola Vujčić je izjavio: „Nadam se da će me i i idući selektor pozvati u reprezentaciju“. E, pa ja se nadam da neće. Osim ako zajedničkim snagama ne želimo oboriti svjetski fakin 0-14 šuterski rekord kombinirano u tri uzastopne utakmice koji trenutno drži Vujo i to baš kad se smilio zaigrati ponovo pod nacionalnom zastavom. A kad je Slovencima konačno zabio (i to nakon osvojene lopte u napadu) - vidi gore - pravac klupa! A usput: i mi smo se nadali na nekim prijašnjim prvenstvima, pa se Nikoli baš nije uklapalo. Marko Popović Otrcana frazeologija sportskih novinara kaže: sigurno je njemu sad najteže. A nas nitko ne pita kako je bilo nama kad smo se suočili s tako monumentalnom glupošću. I, da ne prođe nezapaženo, arogancijom. Slavko-licem-prema-košu-Cvitković Usrdno se nadam da taj čovjek bar ponekad zašuti. Ako ne, nije dobro. To jednostavno nije normalno koliko taj čovjek melje. On melje bez prestanka, bez interpunkcije i bez razloga. Melje pod pritiskom i melje iz čista mira i bez razloga. Preko drugih, mimo pristojnosti i protiv razuma, čak i protiv bioloških zakona jer ja ne uviđam kad taj čovjek uopće udahne. Osobito melje pod tajmautom tako da nacija ostaje zakinuta za imenicu kojom izbornik instruira igrače. Tako da nacija površno zaključuje kako je materina jedino što Repeša ima za reći kad pođe po lošem. Danko Radić To je najjači i najveći mag i dragi vođa i kad jednog dana, ako takav ikad svane, on više ne bude vođa ( a to navodim samo primjera radi jer to ne može biti), kako ćemo onda? A to me živo zanima. Meni je košarka počela sa svetim Nikolom i šutiranjem „od table“ kad se još nisu brojale trice. Vidio uživo Dražena i Krešu i Kukoča i Rađu i Nakića i Knegu i Pavličevića, Popovića seniora, Jerkova, Skroču, Ostarčevića, Petranovića. Ako hoćete dalje, vidio sam i Delibašića, Dalipagića, Kićanovića, Divca i Radmila Mišovića i Zdovca i Georgijevskog. Ako baš hoćete, vidio sam i kako Tasić baca slobodna bacanja – neprocjenjivo, rekli bi korporativni trudbenici. Vidio moćne igrače i selektore. Satirali pod Novoselom Ruse, osvajali titule. Danas reporter Cvitković i to od prve prvcijate minute prvenstva svaku nanosekundu svojih tupavih komentara posvećuje vapajima o (ne)mogućem plasmanu na iduće SP 2010. u Turskoj. Halo! Ovo je prvenstvo Europe; ne kvalifikacijski turnir. Ovo nije neki jadni „život je negdje drugdje“ scenarij. Pitajte Novosela o tome je li postojalo pitanje plasmana na SP! Danas konačno imamo odgovor: evo nas na prvenstvu iduće godine u Turskoj. Danko Radić je nakon predugih godina doveo našu košarku na svjetsko prvenstvo. To je vrlo veliki uspjeh za Danka R. za koji mu ja dodjeljujem ciglih nula bodova. Jer mi smo nekad bili šampionska reprezentacija, a danas smo skupina avanturista koja zna zabiti i do tri poena u četvrtini, strepiti u kvalifikacijskoj utakmici protiv Makedonije i ne odigrat obranu na jedina dva opasna njemačka igrača. Mi smo danas baš po mjeri Danka Radića: ustrajni mediokriteti s nekonvertibilnom ambicijom. |
