I da i ne
|
Pišem dok još nitko ne zna kako ćemo sutra provesti dan. Hoćemo li zaista štrajkati ili ćemo ipak održati svoja predavanja i zaključiti svoje ocjene. Kao i svaki puta do sada, bude li trebalo, štrajka ćemo se primiti malko sramežljivo i nevoljko. Nismo navikli ne raditi i već smišljamo kako ćemo nadoknaditi izgubljene sate i sustići rokove. Ojađeni smo kao i uvijek; sad smo još i zbunjeni. Nekako nemam vjere u ovaj štrajk, makar sam i sam glasao za njega. Zbog ojađenosti. Koju ne kanim opisivati jer su njezini razlozi već milijardu puta prepričani i čak je i zločestima jasno da ovo nije samo o našim plaćama i statusu, nego je puno i bitno više. Nego o štrajku. Svi su nas uvjerili da je suspenzija onih 6% iz kolektivnog ugovora nužda sadašnjeg trenutka. Za doživjeti tu nuždu potreban je zbilja dobar probavni sustav. Jer nije lako niti na na trenutak zaboraviti sva javna poduzeća (na čelu s onim Mravkom koji ne zna na što je HEP potrošio puste milijune u rubrici „razno“), sve subvencije, beneficije, povlastice i poticaje. Neka bude; recimo da novaca nema. I to smo razumjeli. Možda i bolje i poštenije od Vlade vidimo fertutmu koja se sprema npr. u listopadu. Nego je ovdje riječ o nepoštenom mehanizmu reaktiviranja kolektivnog ugovora. Tu je zapelo. Mi pristajemo igrati fer, naši poslovođe ne. Tu je voda prelila čašu i eto odluke o štrajku. Čini mi se da takav povod za štrajk nije dovoljno upotrebljiv te da su toga jednako svjesni na obje strane. Sindikat: a što zapravo hoćemo? Novo, korektnije obećanje Vlade? Hoćemo li se povući (vjerojatno da) čim Vlada obeća nešto suvislo? Vlada: a zašto bi obećavali išta tako razjedinjenoj i pomirljivoj populaciji čiju je društvenu svrhu i prestiž tako lako eutanazirati. Sindikat: hoćemo li biti sretni kad Vlada obeća nešto ljepše? Recimo, pravedniji monitoring gopodarskog rasta i ažurnije izjednačavanje plaća? Pa političarima je core bussines da daju obećanja. Našima je k tome normalno da ih izigravaju. Ako se ta obećanja odnose na neko nedefinirano buduće vrijeme, nitko sretniji od njih. Narod ionako slabašno pamti, a ako bi obećanja i došla na naplatu, eh, pa neka misli onaj tko tog trenutka bude držao portfelje. Vlada: još uvijek je bezbolnije deklasirati profesore nego seljake. Neće profesori traktorima blokirati ulice. Bezbolnije nego reformirati lokalnu samoupravu koja je preko granica apsurda iznjedrila tisuće uzaludnih radnih mjesta i (grado)načelničkih pozicija. Savjetničkih, upravnih, referentskih, birokratskih i, najvažnije, odanih. Bezbolnije nego preispitati Semiramidine vrtove privilegija i povlastica. Sindikat: Na kraju će biti kompromis. Uvijek je na kraju kompromis. Jesmo li suglasni o dovoljnim uvjetima da se štrajk prekine? Vlada: Možda se u predizbornu zoru nešto i može ponuditi. Neka maglovita pogodba o budućim povišicama garnirana s puno plemenitih riječi. Paziti na tajming! Sindikat: a što je zapravo naša izlazna strategija? Uzmimo da Vlada ne popusti. Hoćemo li onda štrajkati 1/2, 2 ili 12 dana? Što ćemo onda? Možemo li dopustiti da se štrajk potroši i sustane u općoj apatiji? Stvarno, što ako Vlada ne popusti? Sindikalci kažu: štrajkat ćemo sve dok budemo imali štrajkaške energije. A što kad štrajkaški kerozin izgori, kad ponestane poleta i žara? Kako ćemo dalje? Eto, zato se pridružujem mišljenju da u ovaj štrajk možemo polagati sasvim slabašne nade. Ne možeš štrajkati samo zato što si ojađen i uvrijeđen. To su loši razlozi, osim ako nisu ultimativni. Sama tada, kad bi mjera naše uvrijeđenosti dosegla točku iza koje povratka nema i kada bismo bili spremni štrajkati ad infinitum, sve do potpunog vrijednosnog prevrata, uspjeh bi bio moguć. Zasad, mi samo trpimo vrijednosni sustav, a štrajk namjerava popraviti naše plaće u nekom budućem vremenu. Fundamentalni štrajkaški zahtjev jest da Vlada bude poštenija. I da društvo bude svjesnije vrijednosti za koje se borimo. S ikakvom naznakom takve Vladine namjere, makar i demagoškom, makar i odgođenom u primjeni, makar majušnom, štrajk bi imao prestati (ili bi se mogao otkazati). Takav štrajk nema mnogo izgleda uspjeti. Jedina nada je u tome da sama prijetnja štrajkom u kombinaciji s nedjeljnim izborima osigura mrvicu poštenije obećanje korekcije naših plaća u budućem vremenu. To nije puno, ali nije ni nula. Neki spasonosni remi za obje strane. Ako je i tako, dobro; ovu smo utakmicu igrali na gostujućem terenu. Uzvratna se vjerojatno igra uskoro, a dotad ćemo pronaći protuigru za sicilijansku obranu. |
